Ovako bismo jednom trebali započinjati priču: zbilo se to onoga ljeta kada je umro Alain Delon. Jer on je, ne zaboravimo, bio posljednji čovjek na zemlji čije je ime i prezime bilo sinonim muške ljepote. Apolon našega vijeka. A iz samog imena njegovog, Francuzi ga pišu Alain, u šezdesetim i sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, potekli su i u jeziku se odomaćili svi jugoslavenski Aleni. Vrlo često to ime su, u nekoj vrsti kulturološke tranzicije i asimilacije, svojim sinovima nadijevali bosanski muslimani. Vrijedilo bi proučiti sve naše knjige mrtvih iz devedesetih, pa prebrojati koliko je Alena – tih zakonitih Delonovih sinova u primisli – zatečeno u bosanskim masovnim grobnicama, te među šehidima: palim borcima za dom i za islamsku vjeru. A onda koliko ih je, Alena, među nekadašnjim Bosancima, u međuvremenu dorađenim i adaptiranim u dobre Australce, Amerikance, Kanađane, Nijemce…
Naravno, ne treba previše napominjati da su se Aleni tih godina rađali i u katoličkim i pravoslavnim obiteljima, roditeljima Hrvatima, Srbima, Slovencima. Dijelom, jer su i oni, u nekom drugom ključu, bježali od svojih imena. A dijelom i zato što su svojim novorođenim sinovima, ne znajući što čine, poželjeli sudbinu – Alaina Delona. Mislili su, sasvim krivo, da je ta sudbina blaža od sudbine kakvoga kršćanskog sveca, narodnog junaka ili djeda partizana.
On se, pak, rodio u pariškom predgrađu, kod majke apotekarke i oca koji je bio vlasnik malog kina. Imao je četiri godine kada su se roditelji razveli, i ostavili ga kod hraniteljske obitelji, u kojoj je otac bio – zatvorski čuvar. Rastao je, zid uz zid s robijašima, i bilo mu je deset kada je iščekivao salvu kojom će biti ustrijeljen Pierre Laval, osuđeni premijer bivše kolaboracionističke vlade. Što je Alain Delon doista mislio i osjećao kada je začuo skladni prasak streljačkog voda?
Zatim njegov udomitelj umire, pa ga roditelji šalju u katolički internat. Legenda kaže da je jednom apostolski nuncij posjetio internat, i da je u njegovu čast upriličen koncert dječačkog zbora. Nuncij je bio oduševljen pjevanjem plavookog soprana, pa mu je osobno čestitao. Nuncij će uskoro postati papa Ivan XXIII, a dječak je već bio Alain Delon. On, međutim, u internatu nije postao pobožan i mio, nego se pretvorio u gadnog delinkventa, tako da je na kraju, kao nepopravljiv, izbačen iz internata, a potom i iz svih škola. Vraćaju ga majci, koja se preudala za mesara, i kratko radi kao mesarski šegrt. Kod kuće i u mesnici bilo je tako strašno da je pobjegao ravno u rat, u Indokinu. Preživio je tri godine francuskog Vijetnama, nakon čega je izbačen i iz vojske.
Tu bismo se već mogli i zaustaviti s nizanjem biografskih podataka, i reći da je taj, sad već dvadeset i jednogodišnji mladić, jedan od onih gotovo projektiranih razbojnika. Ili će, pokaže li minimalnu inteligenciju, dorasti do pljačkaša banaka i veletrgovca opijumom, ili će, nastavi li biti toliko nestrpljiv i obijestan, završiti kao ubojica i silovatelj. Predstoje mu višegodišnja robija, ili giljotina. Godina je, naime, tek 1956, i u Francuskoj ne samo da postoji smrtna kazna, nego je ona velika društvena, umjetnička i književna tema.
Vrijeme nakon povratka iz Vijetnama Delon provodi kao fizički radnik na tržnici, ali onda dobiva posao konobara u jednom pristojnom klubu. Za taj posao, naravno, nije kvalificiran, ali ga je dobio upravo zbog onog što će ga spasiti od sudbine razbojnika: zbog svoje čudesne tjelesne pojave, i ljepote u kojoj je vazda bilo nečega pomalo hipnotizirajućeg. Način na koji je Alain Delon bio lijep, i način na koji će mu ljepota određivati sudbinu u sebi je imao, pa i dalje ima, nešto od ženskog stereotipa. Kao što su u tom zvjezdanom svijetu, nastalom s otkrićima električne struje, fotografije i filma, postojale žene, čija će sudbina biti određena isključivo njihovom tjelesnom pojavom i ljepotom, tako da nikoga neće zanimati što one misle ili osjećaju, a još manje što znaju i kakvim su još talentom obdarene, tako je i Alain Delon bio samo i jedino, te neporecivo lijep.
Kao u onom stihu Elvisa J. Kurtovicha: “Nosila je ljepotu ko prokletstvo”. Samo, zar nismo rekli da je Delona njegova ljepota spasila robije i giljotine? Da, ali je možda upravo to njegovo prokletstvo. Možda bi sve bilo bolje i sretnije da je završio kao razbojnik.
I još o stereotipima ljepotica! Godine 1970, kao već nepodnošljivo uspješan muškarac – ali upečatljivo obilježen razbojničkim kontroverzama – Delon producira film “Borsalino”, u kojem i glumi, i to u paru s drugom kultnom francuskom i europskom figurom epohe, s Belmondom. Film je postigao silan financijski uspjeh, postao je opće mjesto subkulture sedamdesetih, ali je, ruku na srce, bio glupav. Pamtim da sam ga gledao jednoga ovakvog delonskog ljeta, u dvorani Radničkog univerziteta Đuro Đaković, dakle u bivšem sarajevskom Templu. “Borsalino” je imao i povijesno-političku kontroverzu: o dva stvarna razbojnika iz vremena kolaboracije govorio je na način vedar i apolitičan. Istina, njihova imena u filmu su promijenjena, pa se onaj kojeg igra Delon u filmu zvao Roch Siffredi. Godinama kasnije, talijanska porno zvijezda u usponu Rocco Tani po njemu će se nazvati: Rocco Siffredi. Ah, koliko je samo u tome neskrivene muške čežnje!
Pišući za književni dodatak uglednog Figaroa, François Mauriac, veliki pisac i nobelovac, pritom katolik i važna figura u mitologiji pokreta otpora, povodom “Borsalina” o Delonu će reći: “On nikada ne govori tako dobro kao kad šuti. Trebali bismo preispitati tu oskudicu riječi.” Da su slučajno upućene kakvoj filmskoj ili književnoj dami, ove bi riječi, naročito danas, provocirale golemi gnjev. Kasnije će se Belmondo i Delon godinama parničiti oko “Borsalina”, jer prvi neće biti zadovoljan disbalansom broja scena u kojima se pojavljuje, naspram broju scena u kojima se pojavljuje njegov partner. Delon će mu zlobno poručivati da se ponaša kao – žena. Nešto je, međutim, gubitničko i u toj njegovoj reakciji. Naime, Belmondo je, onako felšave face i ružnjikavo šarmantan, u igri stereotipa naspram Delona svakako – muškarac. Na “Borsalinu” Alain Delon je zaradio ozbiljne novce, ali se neočekivano i na vlastitu štetu upustio u igru u kojoj je izgubio.
Danas će govoriti da nije bio veliki glumac. Naravno, bio je toliko lijep da se u njega teško gledalo. Sudbina je to mnogih njegovih kolegica. I pritom, bio je žrtva Viscontijevih erotskih manipulacija i zloupotreba. On ga je gledao okom znalca, i od njega je zauvijek načinio seksualni objekt. Istina je, međutim, da je Alain Delon – pored kojekakvog smeća – snimio nekoliko raskošnih remek-djela europske kinematografije. A glumio je uvijek ono što su mu dali da glumi. Dok je većina frajera nastojala biti ljepša i šarmantnija nego što zaista jest, on je, da bi ga se ozbiljno shvatilo, morao ubiti svoju ljepotu. A takvo što ne ide. Samo vrijeme, a možda i ljudsko zlo i pokvarenost, mogu naškoditi ljepoti.
Ne znamo je li Alain Delon bio pokvarenjak, ali i dok je bio na vrhuncima karijere, aktivno se bavio kriminalom. Ne bi se moglo reći da je bio kriminalac, ali najbolji prijatelj, recimo, i partner u poslovnim poduhvatima, bivšeg premijera ucjenjivao je intimnim fotografijama njegove žene. Pa je onda i Delon u toj aferi nakratko završio u zatvoru… Doista, je li osobno on pokušao ucijeniti Georgesa Pompidoua? Ne bi nas iznenadilo da jest. Takav je on bio, čitali smo ponešto o tome u trivijalnom romanu “Gorila”, vrlo obaviještenog beogradskog novinara i pisca Dušana Savkovića.
A onda je stigla starost, pa ga poružnila. U isto vrijeme poružnio ga je i njegov desničarski i ksenofobni nacionalizam. Zamisli, Alain Delon, kojeg je stvorio Luchino Visconti, rugao se homoseksualcima i bio protiv istospolnih brakova! Ne samo da ga je Visconti stvorio, nego je bio i ostao najveća njegova diva! Ali ima i u tome neke pravilnosti i istine u mitu, legendi i stereotipu. Pod starost izgledao je kao mušičava ostarjela tetka. Pa se tako i ponašao. A redom je imao groznu djecu, koja su umjela samo trošiti njegove novce. Živio je u kući koja je malo-pomalo propadala i u kojoj se sve kvarilo, progonjen cjeloživotnim demonima, proklet i nevoljen od ranog djetinjstva, i već pomalo dementan. (Nekoć davno ljubovao je s Romy Schneider, pa su se i vjerili; dvije su ljepote udarile jedna na drugu, i sve se raspalo.) Pred kraj života sudskom odlukom odrekli su mu poslovnu sposobnost, tako da posljednjih mjeseci nije vladao onim što mu je ostalo na računima.
Htio je da njegovog vjernog psa uspavaju po njegovoj smrti i zajedno ih sahrane. Na prvu, gesta faraona! Ali ako razmislimo, samo taj pas stvarno se brinuo za njega, i samo se on brinuo za psa. Alain Delon bio je jedan od onih ljudi koji, umirući, na svijetu ostavljaju samo zlo i bezdušnost, razvrat i mrak. U smrti se spašavaju. On je samo htio spasiti i svog psa. Ali su se pobunili skrbnici za prava životinja, koje je podržala i Delonova obitelj.
