Pamtim, nije bilo ni tako davno, kada je unuka jednoga vrlo uglednoga i bogatog Zagrepčanina, Hrvata do u sedmo koljeno, išla u Ljubljanu, na koncert Cece Ražnatović. Gimnazijalka, hereditarna multimilijunašica, zlatna budućnost hrvatska, upravo se prvi put otkidala od roditelja, prvi put odlazila od kuće, da uživo posluša svoju božicu. U firmi tog bogatog i uglednog čovjeka, u kojoj rade uglavnom visokoobrazovani građani, vladala je blaga zabrinutost, hoće li sve biti u redu, hoće li se djevojčica snaći, i nitko naglas da izrazi zapitanost barem nad time što je nasljednica zaluđena Cecom. Uostalom, kao što je Cecom te 2017. zaluđena sva hrvatska zlatna mladež, a njenim pjesmama inspiraciju nalaze, pa se uz te pjesme i žene, naši nogometni heroji, koji će dogodine u Rusiji, pred očima Putina i Kolinde, pod noge baciti svijet. Što ti najbolji i najbogatiji izdanci hrvatski vide u nevjesti rata?
Mlada i stasita kavanska pjevačica, zvijezda s ruba estrade, stasita i pojavom urbana, pojavila se krajem osamdesetih na jednom festivalu narodne muzike na Ilidži s pjesmom “Cvetak zanovetak”: “Ja sam cvetak, čudan cvetak,/ ja sam cvetak zanovetak./ Neka znade momče svako,/ ubrati me neće lako”. I zbilja, kevtali su i mahali oko nje repom sljedećih par godina neki ugledni i slavni muškarci. Prije nego što će početi rat ubrao ju je – ili kako bi nepravilno rekli: uzbrao – vođa navijača Crvene zvezde i nekadašnji honorarni killer Službe državne bezbjednosti Željko Ražnatović Arkan, koji će se malo zatim u Hrvatskoj i u Bosni, naročito u Bijeljini, u rano proljeće 1992. uzdići u jednog od prominentnijih ratnih zločinaca. Njegova je uloga, kako se čini, da ubijanjem, zlostavljanjem, pljačkom ulije strah u kosti neprijateljskom narodu, pa da on, taj narod, nakon njegove kampanje ode sam od sebe iz svojih gradova i zavičaja. Strah, međutim, i ugled zločinca, ne drže se republičkih i nacionalnih granica, a i samome se Arkanu svidjelo da po Beogradu nakon rata bude isto što je onomadne bio u Bijeljini. Ubijen je u beogradskom hotelu Intercontinental, u subotu 15. siječnja 2000. Udovica se plačući ispovijedala novinarima da mu je subota bila omiljeni dan u tjednu.
Ceca je snimala ploče, Arkan je plaćao. Privodio joj je najbolje beogradske muzičare, uglavnom one koji nisu bili iz narodnjačkoga svijeta, kao što iz narodnjačkoga svijeta izvorno nisu bili ni autori najvažnijih njezinih pjesama Milan Radulović i Marina Tucaković, a ti ljudi, često baš veliki glazbenici, svirali su za nevjestu rata privučeni velikim novcem, ili su svirali jer su se plašili ne svirati. Tako je stvoreno Cecino životno djelo, koje se nastavlja razvijati i rasti i nakon Arkanove smrti: sjajno odsvirana, snimljena i producirana muzika, koja bi ponekad, možda, nekoga mogla podsjetiti na najbolji američki ženski pop, e da nije Cecinog vokala, poteklog iz pjevačke manire Šemse Suljaković. U tom hrapavom zavijanju orijentalne, anadolske vučice sav je Cecin folk. Ali u tom je zavijanju i ključ njezine privlačnosti hrvatskoj publici. Krv mi se u žilama i danas ledi kada kroz otvoreni prozor crnog terenca, o čijem unutrašnjem ogledalcu vise insignije hrvatske vjere i nacije, negdje u Gundulićevoj ili u Radničkoj, začujem: “Ja još spavam po navici/ u tvojoj majici/ u tvojoj majici,/ ja još spavam./// Sinoć sam otvorila/ prozore u grudima/ i baš kao nekada/ prepustila se čudima.”
Ceci Ražnatović je, kako je prije nekoliko godina izvijestio novinar Jutarnjeg lista Dušan Miljuš, zabranjen ulaz u Hrvatsku, ali i da nije tako, njezina megapopularnost među domovinskim elitama i zlatnom zagrebačkom mladeži ne bi mogla polučiti jednu veličanstvenu koncelebriranu koncertnu izvedbu, recimo u Lisinskom ili u Areni, u kojoj bi svi oni zajedno sudjelovali. Nevjesta rata, Arkanova udovica ima to neotklonjivo simboličko opterećenje za one Hrvate koji je obožavaju, koje stvara gotovo frojdovsku situaciju istovremenog svenarodnog privlačenja i odbijanja. Dugo sam se njome bavio, ali mi je onda dosadilo. Dugo sam pažljivo preslušavao Cecine uratke, kao i uratke čitave srpske turbofolk bojne, ili već vojnice, kojom je zaluđena jedna vrlo brojna i prilično konzervativna hrvatska publika. A onda sam izgubio interes. Tako da spadam među one koji doista nikad nisu čuli za Aleksandru Prijović.
O paklu zvanom Zvezde Granda, iz kojeg je Aleksandra Prijović potekla, trudio sam se nikad ništa ne znati. Riječ je o prebogatoj produkciji i o svojevrsnom mrijestilištu novofolklornog treša, koje bi nekome s više istraživačkog strpljenja i socioloških znanstvenih ambicija moglo biti zanimljivo jer institucionalizira Pepeljugin put od društvenog i kulturnog dna, sve do zvijezda jedne kulture. Tim putem je relativno uspješno prošla i Aleksandra Prijović, istina nije pobijedila, nije postala prva među zvijezdama, ali je uskoro nadmašila i pobjednike.
Da, bio sam, kao i toliki drugi, iznenađen kada sam čuo da je pjevačica unaprijed napunila već četvrtu zagrebačku Arenu, a da ja za nju nisam čuo. Ali za petu se više nisam iznenadio, jer sam na YouTubeu preslušao nekoliko njezinih pjesama. Aleksandra Prijović unaprijeđena je, čak donekle i modernizirana, verzija Cece Ražnatović. Pjeva poput nje, premda, pravo govoreći, manje dobro, ali to je taj duh, stil i način, a to je, na neki način, i taj doživljaj svijeta. To je i taj, da kažemo, lirski subjekt. Snažna, ali duboko ranjena žena, suprotstavljena vlastitoj hudoj sudbini, ulozi koja joj je u društvu namijenjena, muškarcu koji ju je izdao, ili vlastitoj suparnici – iz Cecinih turbofolk epova, u Prijinoj (tako je zovu: Prija, što je nadimak po prezimenu, prijateljica od milošte, ili rodbinski: zetova ili snahina mati) je inkarnaciji dodatno emancipirana, samostalna, slobodna.
Za razliku od Cece, Aleksandra Prijović ne samo da na sebi nema Arkanovu stigmu, nego, po svemu sudeći, pripada i nekoj drugoj generaciji, i nekom drukčijem svijetu. Ona je, vjerojatno, vršnjakinja, ili je tek malo starija od unuke s početka teksta i od sve te zlatne zagrebačke mladeži, koja je 2017. hodočastila Cecin koncert u Ljubljani. Pritom, ni u socijalnom, ni u kulturološkom pogledu s Cecom ona očito nema nikakve veze. Pristojna, skromna i ljubazna u javnim nastupima, u izjavama i intervjuima pred hrvatskim novinarima, pomalo načinom komunikacije podsjeća na Novaka Đokovića: skromna, puna poštovanja za publiku i za kolege, naročito za veterane estrade, s kojima se, misli, nije dostojna uspoređivati. I još nešto će naglasiti: da nije ona samo srpska pjevačica! Što, ruku na srce, i nije. Iz više razloga.
Aleksandra Prijović, saznalo se, dijete je rastavljenih roditelja. Rođena 22. rujna 1995. u Somboru, upravo na kraju jedne hrvatsko-srpske i jugoslavenske povijesti, koja je skončala u krvi, jedu i u mržnji. Rat koji je prethodnim naraštajima popolovio živote i u svakome od nas stvorio nešto od one iste šizofrene svijesti koja hrvatske domoljube istovremeno navodi u zagrljaj nevjeste rata Cece Ražnatović, i goni ih da po zadarskim grobljima traže rušenje nadgrobnika s ćiriličnim natpisima, taj rat Aleksandra Prijović nije doživjela, nego se na samom njegovom kraju rodila. Blizu državne granice između Srbije i Hrvatske, i to u jednom od onih gradova, u Somboru, gdje kulturološke granice prolaze ljudskim krvotocima, i gdje je zapravo svaki čovjek po jedna granica, i svaki čovjek u sebi biva i ono što izvan sebe nije.
Zatim se preselila s majkom u Beli Manastir, gdje je išla u školu i gdje joj, zapravo, nije bilo lijepo. Ali ona to ne pripisuje granicama među narodima, nego svoj slučaj tumači kao neku tipičnu socijalnu priču iz naših dubokih poslijeratnih provincija. Sve je u tom životu bilo čisto autsajderstvo, sve do Zvezdi Granda. I sve je u slučaju Aleksandre Prijović bilo i ostalo snažno obilježeno tom granicom i tom suštinskom dvojnošću i dvostrukošću. Dijete rastavljenih roditelja i dijete rastavljenih zemalja i zavičaja. Odrasla u disfunkcionalnom društvu i svijetu. Da joj je Bog dao talent da se bavi književnošću, bilo bi to savršeno polazište. Ali ne za publiku u pet zagrebačkih Arena. Ovako će, međutim, dok zavija poput mlade anadolske vučice, biti jedna od središnjih figura u hrvatskom popkulturnom životu 2023. A možda i u hrvatskom kulturnom životu, uopće. Pritom, zar to dijete iz Belog Manastira nije dio i hrvatske kulture?
Ona to jest, dio hrvatske kulture, time što je potekla iz Belog Manastira, s ove strane granice. Hrvati su je naučili pisati i računati. Ali ona to jest po još nečemu, fatalnijem. Kao što je rock u neka sretnija vremena integriran u hrvatsku kulturu, bez obzira na to što je stvoren u Americi i Velikoj Britaniji, a za tu kulturnu integraciju tek posredno su zaslužni domaći rokeri, a neposredno zaslužna je milijunska hrvatska publika koja je na toj muzici i kulturi odgojena, tako je i turbofolk, sa svim naknadnim svojim derivatima, do anadolskih vučica i do folk-trapa, integrirani dio hrvatske kulture, pa, ako vam je tako volja, i mračne njezine sudbine. Od toga što će Aleksandra Prijović napuniti najmanje pet Arena u Zagrebu strašnije je samo to tko su i što su ljudi koji se zbog toga bune i koji s tim imaju problema. Nemaju oni s Prijom estetskih nesporazuma, niti sami imaju ikakvih estetskih nazora i kulturnih potreba. Njima ona je ono što zapravo i nije: cajka, srpska pevaljka, Srpkinja, Srbijanka…
Pa pjeva Aleksandra Prijović: “Nisam ja ko one tvoje/ da mi baciš sitniš da se doteram,/ što se prave gluve, slepe,/ ja ću u tri lepe da te oteram!/// Kada se menja vreme, zaboliš me do kostiju,/ mnogo si poleteo, a moliš za milostinju,/ milione ti želim i puno dobrih godina,/ al zauvek ćeš ostati bogata sirotinja.” Jedan dobar stih, koji bi ozbiljan pjesnik kupio: “kada se menja vreme, zaboliš me do kostiju”, i ispravan stav u životu. To je sasvim dovoljno.
