Nakon nekoliko zapaženih kratkometražnih igranih filmova, svoj prvi cjelovečernji igrani film Aleksi snimila je redateljica Barbara Vekarić. Premijerno prikazan na ovogodišnjem Pula film festivalu, odvrtio se i na Motovunu, a vjerujemo da mu uskoro predstoji i prikazivanje u domaćim kinima.
Zgodna djevojka Aleksi (Tihana Lazović) dolazi u malo mjesto u dalmatinskoj provinciji u kojemu je odrasla i u kojem joj žive roditelji. Ona je fotografkinja, umjetnica koja mašta o poslu i životu u Berlinu. Na samom početku filma Aleksi zatječemo u iščekivanju e-maila kojim bi trebala dobiti potvrdu stažiranja u Berlinu. Tim poslom i odlaskom u veliki grad glavna junakinja želi ispuniti svoj važan životni cilj i potvrditi svoju zrelost, no njezini roditelji, imućni vlasnici obiteljske vinarije priželjkuju da kćer jedinica nastavi godinama razvijani, uspješni posao s proizvodnjom i prodajom vina.
Aleksi nije ono što što pr ovog filma nadaje: generacijski film o milenijalcima, mladim ljudima koji se nalaze na pragu svojih tridesetih, a još nisu stekli egzistencijalnu i ekonomsku neovisnost. Točnije bi bilo reći da je riječ o filmu koji pripovijeda životni scenarij malobrojne skupine privilegiranih milenijalaca čiji roditelji imaju mogućnosti financirati njihove hirove i traženja. Doista, koliki broj mladih u Hrvatskoj ima „sreću“ da potječe iz bogate, imućne obitelji koja posjeduje vilu u prvom redu do mora i vlastitu uhodanu vinariju? Može li se, dakle, ova filmska priča svoditi pod nazivnik univerzalnosti iskustva, dok istovremeno njezini tvorci nisu svjesni temeljnih nejednakosti i socijalne bijede koja dominira u društvu, te činjenice da samo jako malen dio dvadesetineštogodišnjaka ima ovakvo iskustvo dolaska do zrelosti?
No, ako je redateljica Vekarić u ičemu uspjela - to je stvaranje najiritantnije filmske protagonistice u novijem hrvatskom filmu! Aleksi do u tančine odgovara najčešćim stereotipima o milenijalacima: razmažena je, samoživa, samouvjerena, pomalo neurotična... Ono što odmatanjem priče upada u oči je razvoj Aleksinog filmskog lika. U potrazi za osobnom realizacijom ona je fokusirana isključivo na odnos s muškarcima: mladim muzičarem Goranom (Goran Marković), američkim turistom Christianom (Jason Mann) i starijim ženskarošom Tonijem (Sebastian Cavazza). Tri muška lika s kojima Aleksi ulazi u kratkotrajne odnose simboliziraju životna scenarija i mogućnosti koje se nalaze pred njom: ako odabere Gorana čeka je možda ispunjen, ali ugodan i komforan (za nju dosadan) život u provinciji, Amer Christian simbolizira izazove života izvan sigurnog obiteljskog kruga, a Toni uzbuđenje i izlazak iz okvira dopuštenog i moralnog. Aleksi uspostavlja odnose sa svom trojicom i tako iskušava svoje granice, propitkuje vlastite osjećaje i strasti.
Goran je tipski primjer jednog od onih šarmantnih muzičara seksista s kojima često polemiziramo na društvenim mrežama. Da njegov fiktivni bend "Goran i sateliti" doista postoji, na domaćoj nezavisnoj sceni bio bi ismijan kao hipsterski pop rock. Goran u jednom trenutku kaže da su „ženske ruke pune preciznije u rezanju pršuta“, u drugoj sceni pita Aleksi s koliko je muškaraca spavala. Kada shvati da Aleksi ne želi ozbiljnu vezu s njim, Goran se duri poput dječačića kojemu su oteli igračku, šutira boce po cesti i ljutito se unosi u lice Aleksi. U svemu tome ne bi bilo problema kada redateljica i scenaristica ne bi Gorana portretirala kao simpatičnog i pozitivnog dečka i kada ne bi pristajala promatrati ove svakodnevne seksizme kao nešto uobičajeno i prihvatljivo.
Aleksine roditelje glume Neda Arnerić i Aljoša Vučković. I oni su dio stereotipne slagalice karaktera u ovom filmu: majka je stroga, stalno zvoca i drži sva „četiri kantuna kuće“, otac je šarmantni, bogati mekušac koji brani svoju kći mezimicu, a najveća strast mu je njegova kolekcija prepariranih muflona.
Za razliku od lika Marijane iz filma „Ne gledaj mi u pijat“ Vekarićkine vršnjakinje i kolegice Hane Jušić koja se kao filmski karakter razvija kroz rad i skrb za obitelj, Aleksi živi u balonu od lagodne bezbrižnost, zaštićena i lišena odgovornosti.
Posrijedi su dva posve različita scenaristička tretmana, dijametralno suprotna društvena atmosfera i psihologijska razrada. Svojim debitantskim filmom Vekarić je pokazala da ne razumije onaj segment društvene stvarnosti o kojemu je kanila snimiti film. S likom Aleksi kojeg je osmislila teško može empatizirati itko izvan relativno uskog kruga ljudi iz kreativne industrije i više srednje klase. I to je centralni problem ovog filma, za sve ostalo nekako bismo joj mogli progledati kroz prste. Zanatski, kada je riječ o kameri i montaži, Aleksi je solidan uradak.
Ono što posebno iritira u redateljskom tretmanu Aleksi je seksualiziranost njene pojave. Kako bi u priču unijela erotiku Vekarić svoju protagonisticu stalno tjera da jede. U redu, shvatili smo, Aleksi je nervozna, pogubljena, no kompulzivno jedenje u svakom drugom kadru pretjerano je i karikaturalno. Aleksi tako guta sve što joj dođe pod ruku: jaja, grožđe, krafne, pizze, pršut, jagode – i pritom zavodi. Kada ne jede, Aleksi uokolo fotografira svojim analognim fotićem i čini to uz neizbježnu pozu.
Glumačkoj postavi nema se što prigovoriti, profesionalno su utjelovili napisane uloge. Aleksi kao i mnogi drugi domaći igrani filmovi pati od pojavljivanja nekolicine istih (prokušanih) glumačkih lica koji se posljednjih nekoliko godina pojavljuju u domaćem filmu. Ne znam po koji put gledamo Sebastiana Cavazzu kako šmrče kokain i pitamo se zbog čega ga njegova muževna figura i sijedi zalisci kvalificiraju za uloge zavodnika i playboya. Natašu Janjić sve češće u domaćem filmu vidimo kao histeričnu, nesretnu i iscrpljenu majku, a za to nije iznimka ni ovaj film.
Bode u oči i cijeli niz detalja čija je funkcija da film učine lijepim za oko: interijer kući obitelji Bergando je uređen po zadnjoj modi, posteljina, jastuci, namještaj, vrt, terasa, odjeća protagonista – sve to izgleda nerealno profinjeno i skupo. Premda smo od strane scenaristice upoznati s činjenicom da je riječ o poluotoku Pelješcu i otočnoj sredini, Vekarić i njezin tim „šminkaju“ i eksterijere kao da je njihova zadaća da lokalnu sredinu pokažu estetski što prihvatljivijom i poželjnijom stranim investitorima i turistima. Loša karika je i dramaturgija radnje koja se predvidljivo razvija i ulančava, a od dosade nas kratkoročno uspijevaju spasiti solidno uklopljeni glazbeni brojevi.
Dio mainstream kritike film povukao je preuzetne paralele Aleksi s francuskim eskapističkim artom, no mi osim već spomenute uloge hrane, vina, digitalne fotografije i interijera ne vidimo dublje razloge za takvu usporedbu. No, kao i toliko puta do sada, nije sve onako kako se na površini čini da jeste. Ako je „Ne gledaj mi u pijat“ bio turoban film koji umjetničkim rezultatom vraća osmijeh na lice filmofila, onda je „Aleksi“ naizgled vedar i neopterećujuć film koji deprimira svojom apolitičnošću i slijepilom na društvenu nepravdu.
voxfeminae
