U posljednjem smo kolu Hrvatske nogometne lige ostali uskraćeni za rezultatsku neizvjesnost, ali – kako glasi poznata komentatorska fraza – uzbuđenje nije izostalo. Uzbuđenje je, dakako, eufemizam za ono što se u subotu nakon utakmice Dinama i Hajduka odvilo na autocesti A1 kod odmorišta Desinec. Obračun Torcide i policije koji je uključivao i upotrebu vatrenog oružja “šokirao” je Hrvatsku, a odjeci samog događaja, što “forenzički” što interpretacijski, i danas pune medijske rubrike. Pritom se ti odjeci mogu ugrubo podijeliti na one koji inzistiraju na osudi ponašanja navijača “bez ali” i na one koji nastoje napuniti to “ali” sociološkim i drugim oblicima tumačenja.
Prije nego se zabavimo sudbinom tog bremenitog veznika, vratimo se u prosinac 2021. godine. Naime, početkom prosinca je u Zagrebu također odigran derbi Dinama i Hajduka, a repovi koji su se vukli nakon te utakmice bili su i više nego dovoljan indikator scenarija prilikom narednog susreta istih klubova u Zagrebu. Na samom početku utakmice navijači Hajduka podigli su koreografiju koju su činili prekrižen Dinamov grb na tribini i transparent “MRZIN DINAMO” na ogradi. U naknadnom službenom priopćenju Dinama smo saznali da je transparent “unesen na prijevaran i podmukao način” i da zbog toga “pripadnici navijačke skupine Torcida neće više moći unijeti niti jedan svoj transparent i poruku na naš stadion”. Dakle, tog 6. prosinca je bilo jasno što će se dogoditi 21. svibnja. Naravno, nitko nije mogao predvidjeti nasilje tolikih razmjera. Ali samo zato što nitko nije mogao predvidjeti da će policiji promaknuti očito.
Na jučerašnjoj novinskoj konferenciji predstavnici PU Zagrebačke su ustvrdili kako oni nemaju ništa s odlukom Dinama o zabrani unosa transparenata. Službeni Dinamo je pak pokušao relativizirati zabranu pravilima koja su poslali na e-mail Hajduka. Sama ta “pravila” više sliče onima na Airbnb-u nego logici navijačkih gostovanja. O tome koliko su pravila smislena najslikovitije govori zabrana unošenja megafona jer sa sobom nosi potencijal izvikivanja diskriminacijskih parola. Mogli su tako odmah zabraniti i ulaz navijačima jer njihovo posjedovanje glasnica nosi potencijal izvikivanja diskriminacijskih parola. No, vratimo se na policiju. Priopćenje iz prosinca i cirkus oko zabrane trebali su biti jasan signal policiji da preuzme stvar u svoje ruke i pusti navijače na južnu tribinu maksimirskog stadiona bez obzira na taktike službenog Dinama. Trebali su znati da će Torcida odbiti ulaz na tribinu pod tim “pravilima” i da će oni snositi odgovornost za 1.500 ljudi koji su nekoliko sati putovali i nekoliko sati čekali, što na autocesti što ispred stadiona, i koji moraju putovati nazad bez “obavljenog posla”. I da takav scenarij sa sobom nosi značajan rizik eskalacije.
U policiji takav scenarij naprosto nisu prepoznali. Ili nisu htjeli prepoznati. Na novinskoj su se konferenciji odrješito postavili prema tvrdnji koju je izrekao sociolog Dražen Lalić nazvavši ih “Mamićevom policijom”. Možda i nisu “Mamićeva policija”, ali sigurno su to bili, čemu svjedoče “crne liste” navijača koje im je sastavljao upravo Zdravko Mamić, a i dovoljnu sumnju budi činjenica da kadrovi iz PU Zagrebačke dospijevaju u upravu Dinama. Sama činjenica da policija nije prepoznala opasnost koja vreba iz taktike Dinama s gostujućim navijačima i kao prioritet prepoznala njihove komplekse, a ne javni red i sigurnost, sugerira da sumnju nisu odagnali. Ali, upitat će se mnogi, što je s gostujućim navijačima, Torcidom, zar oni ne snose glavnu krivicu? Oni u sebi stalno nose potencijal nasilja, zato je i policija tu da osigurava red i mir.
U potpunosti je točno da je nasilje dio navijačke subkulture i da predstavlja društveni problem. Doduše, ni približno značajan u usporedbi s drugim primjerima društvenog nasilja, ali svakako realan problem. I tu dolazimo do onog bremenitog “ali” s početka. Problem nasilja navijačkih skupina se može tretirati na dvije razine: površnoj i dubljoj, uvjetno rečeno. Što se tiče površne razine, barem je jedna stvar jasna: na prisustvo nasilnih elemenata ne reagira se tretmanom koji dodatno provocira to nasilje. Policijsko ophođenje s navijačima na gostovanjima – bilo da se radi o ultrasima, bilo o “normalnim ljudima” – funkcionira tako da ih se smatra unaprijed krivima i podložnima raznim oblicima maltretiranja. Takva vrsta tretmana stvara logiku zatvorenog kruga koji ne rješava problem nasilja već ga samo potiče e da bi se moglo ustvrditi: to su samo nasilnici. Naravno, u navijačkim grupama definitivno postoje ljudi kojima je nasilje svojevrsni hobi, ali to se ne rješava kriminalizacijom cijelih grupa. Postoje brojni kontraprimjeri u Europi u kojima policija i navijači gaje sasvim drukčije odnose i pritom ne pati ni imidž organa reda prvih ni imidž subverzivnosti potonjih. Kod nas se uopće ne razmišlja o drugačijim modelima, a dok se kao jednak krimen tretiraju zapaljena baklja i ustaški poklič nikakvog napretka neće ni biti.
Što se tiče spomenute “dublje” razine, ona bi trebala odgovoriti na pitanje što je sami društveni izvor nasilja. Znamo da su se navijačke skupine u našem okruženju kakve ih danas poznajemo formirale prvenstveno osamdesetih i da je tada nasilje bilo usko vezano uz ekonomsku i društvenu krizu. Samo izbijanje rata, naravno, samo je dodatno “normaliziralo” nasilje. Ono je ostalo dio subkulture, ali i kanal za iskazivanje bijesa u nedostatku drugih društvenih struktura i institucija koje bi mogle pružiti neke produktivnije kanale. Kao i uvijek kada raspravljamo o društvenim fenomenima, treba u obzir uzeti klasnu strukturu. Netko u policiji vidi čuvara svoje imovine, a netko izvor frustracija s obzirom na predrasude koje njegova socijalna pozadina izaziva. Netko će, ako smatra da mu se krše prava, slati pisma u medije i tužbe na europske sudove, a netko će udariti policajca. To nitko neće opravdavati, ali takvog nasilja se nećemo riješiti tako što vičemo “nema opravdanja” već tako da, za početak, sagledamo njegove društvene korijene.
Slijepa moralizacija i stigmatizacija ne samo da nisu korisni u rješavanju problema samog nasilja već su i politički neproduktivni. Naime, navijači u Hrvatskoj svoj bunt prema, između ostalog, i policijskoj represiji, uglavnom oblažu ekstremnim nacionalizmom. U tome ulogu ima i njihova povijest nastanka, ali i činjenica da ustaštvo igra u hrvatskom društvu ulogu subverzivne, ali i tolerirane i prihvaćene ideologije. Među ima i onih kojima je ustaštvo politička opcija, ali i onih kojima je dio subkulturnog folklora. Ako ih se dodatno stigmatizira iz pozicije “liberalne pristojnosti” ustaštvo će se samo dodatno učvrstiti, pogotovo kod onih kojima igra ulogu “samo” stadionske ideologije. Ako se stvari pak postave u drukčiji oblik i pokaže da isti pendrek tuče po njihovim leđima i onih sirijskih izbjeglica onda ima prostora i za drukčije buduće razgovore. A za ove današnje treba imati na umu samo da šok nasilja nije opravdanje za izostanak pitanja o njegovim uzrocima. I da u onome bremenitom “ali” leži cijelo društvo.
