‘Nije bitno koja je meni najdraža predstava, nije ovo razgovor za Gloriju!’ presjekao je Zlatko Hasanbegović, i tako katastarski precizno orubio prostor slavne hrvatske kulture. Ta, kako ste rekli, kultura, to je nešto čime se u njegovoj Hrvatskoj bave samo ženski magazini
‘Nije bitno koja je meni najdraža predstava, nije ovo razgovor za Gloriju!’ Tim je riječima Zlatko Hasanbegović, po hitnom postupku na sjednici zagrebačke Gradske skupštine uglavljen za novog člana Kazališnog vijeća HRVATSKOG narodnog kazališta, odgovorio na jednostavno pitanje novinarke Jutarnjeg lista, citiram: ‘Koja je vama najdraža predstava u HNK?’
Iskusni je lisac, naravno, prepoznao i podmuklo trik-pitanje i plitko pod upitnikom zakopanu minu. Novinarka ga nehajno i ležerno, gotovo pa usput pita ‘koja je vama najdraža predstava u HNK?’, implicirajući valjda da bi član Kazališnog vijeća morao barem povremeno pogledati koju kazališnu predstavu, ako već ne imati nekakve, makar izravne veze s kazalištem. U Republici Hrvatskoj, međutim, član Kazališnog vijeća ne samo da ne mora gledati kazališne predstave, ne samo da ne mora imati nikakve, čak ni izravne veze s kazalištem, već ih imati upravo ne smije.
Kad bi to bilo tako, kad bi članovi Kazališnog vijeća bili profesori, teatrolozi i umjetnici, ili barem operni pretplatnici, onda bi i ministar pomorstva morao imati znanje i iskustvo, štajaznam, kapetana duge plovidbe ili barem svjetioničara, već sutra bi predsjednik Uprave Hrvatskih šuma mogao biti drvosječa ili direktor pilane, i nikad povjesničar i arhivar Zlatko Hasanbegović ne bi bio ni ministar kulture, a kamoli član Kazališnog vijeća vodećeg nacionalnog teatra.
‘Potpuno je besmisleno pitanje zašto je bivši ministar kulture izabran za člana Kazališnog vijeća HNK’, pažljivo tako Hasanbegović prebire trulo lišće kojim je u intervjuu ovlaš prekrivena mina, i kliještima vješto siječe crvenu nit. Da, žicu.
Manje poznata činjenica da je u jednom dijelu svoga pustolovnog života zaista bio ministar kulture, Hasanbegoviću je pred zastupnicima Gradske skupštine mogao stoga biti jedini ozbiljan hendikep. Bivši ministar kulture u Kazališnom vijeću bio bi ozbiljna diverzija u samim temeljima hrvatske države, koja cijela počiva na načelu nekompetencije i partijske poćudnosti. Na sreću, Zlatko Hasanbegović kao kandidat za člana Kazališnog vijeća ne nastupa kao bivši ministar kulture – jer kao bivši ministar ne bi se u kulturi kruha najeo – već kao profesionalni historiografski revizionist, u slobodno vrijeme vlasnik privatne političke stranke Neovisni za Hrvatsku i ruke potrebne za izglasavanje Bandićeva budžeta. Jednako kao što je, uostalom, i ministar kulture onomad postao kao većinski vlasnik ruke potrebne za Karamarkovu većinu. Njegov interes za kazalište, podsjećam, ne samo da nema nikakve veze s kulturom, nego – rekoh – i ne smije imati.
Zašto onda – eto jednog nebesmislenog pitanja – HNK? Zašto ne gradski dječji vrtići ili, štajaznam, centar za gospodarenje otpadom, za koje je točno jednako stručan i kompetentan kao i za kazalište ili Ministarstvo kulture? Objasnio je sam gospodin član Vijeća još nebesmislenijim kontrapitanjem.
‘Hoće li nakon natječaja za novog ravnatelja Drame HNK dva člana Kazališnog vijeća koja predstavljaju ministricu iz HDZ-a i Ministarstvo kulture dati suglasnost za ponovni izbor gospodina Ivice Buljana, koji je, i ranije nadahnut kolegom Oliverom Frljićem i poduprt javnim novcem, HNK pretvorio u stožer pseudoljevičarskog prakazališnog aktivizma?’ pitao je Hasanbegović prije tri mjeseca ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek, objasnivši već tada zašto, eto, HNK. Kao što je, uostalom, i promaknuće u ministra kulture onomad najavljivao opservacijama o idejnim skretanjima u kulturi i onim, also sprach Zlatanusra, ‘postmodernim neojugoslavenskim dekonstrukcijama hrvatskoga nacionalnog identiteta’.
To, eto, za slučaj da je netko pomislio kako je Zlatko Hasanbegović svoj interes za kazalište iscrpio mijenjanjem ploče s nazivom Trga maršala Tita na staroj Fellnerovoj i Helmerovoj zgradi. Gospodin član Kazališnog vijeća sada je, eto, bacio oko i na ploče s nazivima intendantice i maršala Drame HNK. Pardon, ravnatelja.
A novinarka Jutarnjeg lista pita ga koja mu je najdraža predstava! Kao da izbor ravnatelja Drame ili članova Kazališnog vijeća ima ikakve veze s kazalištem i kulturom, kao da je on tu zbog Kralja Leara ili Ukletog Holandeza!
‘Nije bitno koja je meni najdraža predstava, nije ovo razgovor za Gloriju!’ presjekao je Zlatko Hasanbegović, i tako katastarski precizno orubio prostor slavne hrvatske kulture. Ta, kako ste rekli, kultura, to je nešto čime se u njegovoj Hrvatskoj bave samo ženski magazini, to su bezopasne manekenke i starlete koje u upitnicima odgovaraju koji im je najdraži europski advent, kvart u Dubaiju, londonski restoran ili hrvatski pisac, koja im je najdraža torbica, knjiga ili kazališna predstava. Hrvatska kultura, to su glumice iz sapunica sa svojim psićima na špici, to su 2Cellos pod božićnom jelkom na naslovnici božićnog specijala, to su Goran Višnjić, Maksim Mrvica ili Ana Rucner. Koju je, nota bene, na Hasanbegovićevu mjestu u Kazališnom vijeću vidjela tradicionalno beskompromisna SDP-ovska opozicija, s istančanim osjećajem za idejno pravocrtnu kulturu.
Sve preko toga, sve izvan Glorije, to je – rekli bi braća komunisti – nadogradnja, to je ideja i ideologija, a to je onda već područje ‘konstrukcije hrvatskoga nacionalnog identiteta’, nešto dakle što se ne može prepustiti već ni Ani Rucner, a kamoli Ivici Buljanu. Tu nastupaju giganti hrvatskog identitetskog konstruktivizma, tipovi kakvi su Zlatko Hasanbegović ili, recimo, njegov halter egoBruna Esih, koja je na istoj sjednici zagrebačkog Gradskog vijeća imenovana u Upravno vijeće Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski.
A kad je tako lijepo razjašnjeno, nitko se razuman neće pitati što suvlasnica privatne stranke Nezavisni za Hrvatsku i većinska vlasnica ruke za Karamarkove, Plenkovićeve i Bandićeve većine – dugogodišnji uredski inventar Instituta Ivo Pilar i blajburška izviđačica Kolinde Grabar Kitarović – radi u upravnom vijeću nacionalnog muzičkog hrama. Nitko razuman neće Brunu Esihbegović pitati koji joj je prošle sezone bio najdraži koncert u Lisinskom.
Kao da izbor članova Upravnog vijeća Koncertne dvorane ima ikakve veze s glazbom i kulturom, kao da je Bruna Esih tu zbog Zagrebačke filharmonije ili Simfonijskog orkestra berlinskog radija! U njenoj Hrvatskoj glazba je za manekenke i starlete, a Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski za onu, kako ste rekli, ‘konstrukciju hrvatskoga nacionalnog identiteta’, za opće sabore državotvornih stranaka, sjednice Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, konvencije braniteljskih udruga i komemoracije za osuđene ratne zločince.
Primordijalna desnica polako tako preuzima nadzor nad ostacima hrvatske kulture: ‘Nije bitno koja je meni najdraža predstava, nije ovo razgovor za Gloriju!’ jednako je tako recimo – samo da se sjetio – mogao odgovoriti i Anto Đapić nedavno na sjednici Gradskog vijeća Osijeka i sam iznenada imenovan u Kazališno vijeće osječkog HNK.
‘Potpuno je besmisleno pitanje zašto je bivši gradonačelnik Osijeka i predsjednik HSP-a izabran za člana Kazališnog vijeća HNK’, rekao bi Đapić, samo da je, eto, erudicije i elokvencije jednog Zlatka Hasanbegovića, a ne petolitarskog demižona domaće graševine. Jer jednako je besmislen Đapić u osječkom kazališnom vijeću kao što je besmislen bio Hasanbegović u Ministarstvu kulture.
I jer će jednako u takvoj besmislenoj Hrvatskoj besmisleno pitanje sutra biti zašto je novi ministar kulture ugledni bivši član Kazališnog vijeća osječkog HNK ili, štajaznam, nekadašnja karizmatična članica Upravnog vijeća Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski.
portalnovosti
‘Nije bitno koja je meni najdraža predstava, nije ovo razgovor za Gloriju!’ Tim je riječima Zlatko Hasanbegović, po hitnom postupku na sjednici zagrebačke Gradske skupštine uglavljen za novog člana Kazališnog vijeća HRVATSKOG narodnog kazališta, odgovorio na jednostavno pitanje novinarke Jutarnjeg lista, citiram: ‘Koja je vama najdraža predstava u HNK?’
Iskusni je lisac, naravno, prepoznao i podmuklo trik-pitanje i plitko pod upitnikom zakopanu minu. Novinarka ga nehajno i ležerno, gotovo pa usput pita ‘koja je vama najdraža predstava u HNK?’, implicirajući valjda da bi član Kazališnog vijeća morao barem povremeno pogledati koju kazališnu predstavu, ako već ne imati nekakve, makar izravne veze s kazalištem. U Republici Hrvatskoj, međutim, član Kazališnog vijeća ne samo da ne mora gledati kazališne predstave, ne samo da ne mora imati nikakve, čak ni izravne veze s kazalištem, već ih imati upravo ne smije.
Kad bi to bilo tako, kad bi članovi Kazališnog vijeća bili profesori, teatrolozi i umjetnici, ili barem operni pretplatnici, onda bi i ministar pomorstva morao imati znanje i iskustvo, štajaznam, kapetana duge plovidbe ili barem svjetioničara, već sutra bi predsjednik Uprave Hrvatskih šuma mogao biti drvosječa ili direktor pilane, i nikad povjesničar i arhivar Zlatko Hasanbegović ne bi bio ni ministar kulture, a kamoli član Kazališnog vijeća vodećeg nacionalnog teatra.
‘Potpuno je besmisleno pitanje zašto je bivši ministar kulture izabran za člana Kazališnog vijeća HNK’, pažljivo tako Hasanbegović prebire trulo lišće kojim je u intervjuu ovlaš prekrivena mina, i kliještima vješto siječe crvenu nit. Da, žicu.
Manje poznata činjenica da je u jednom dijelu svoga pustolovnog života zaista bio ministar kulture, Hasanbegoviću je pred zastupnicima Gradske skupštine mogao stoga biti jedini ozbiljan hendikep. Bivši ministar kulture u Kazališnom vijeću bio bi ozbiljna diverzija u samim temeljima hrvatske države, koja cijela počiva na načelu nekompetencije i partijske poćudnosti. Na sreću, Zlatko Hasanbegović kao kandidat za člana Kazališnog vijeća ne nastupa kao bivši ministar kulture – jer kao bivši ministar ne bi se u kulturi kruha najeo – već kao profesionalni historiografski revizionist, u slobodno vrijeme vlasnik privatne političke stranke Neovisni za Hrvatsku i ruke potrebne za izglasavanje Bandićeva budžeta. Jednako kao što je, uostalom, i ministar kulture onomad postao kao većinski vlasnik ruke potrebne za Karamarkovu većinu. Njegov interes za kazalište, podsjećam, ne samo da nema nikakve veze s kulturom, nego – rekoh – i ne smije imati.
Zašto onda – eto jednog nebesmislenog pitanja – HNK? Zašto ne gradski dječji vrtići ili, štajaznam, centar za gospodarenje otpadom, za koje je točno jednako stručan i kompetentan kao i za kazalište ili Ministarstvo kulture? Objasnio je sam gospodin član Vijeća još nebesmislenijim kontrapitanjem.
‘Hoće li nakon natječaja za novog ravnatelja Drame HNK dva člana Kazališnog vijeća koja predstavljaju ministricu iz HDZ-a i Ministarstvo kulture dati suglasnost za ponovni izbor gospodina Ivice Buljana, koji je, i ranije nadahnut kolegom Oliverom Frljićem i poduprt javnim novcem, HNK pretvorio u stožer pseudoljevičarskog prakazališnog aktivizma?’ pitao je Hasanbegović prije tri mjeseca ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek, objasnivši već tada zašto, eto, HNK. Kao što je, uostalom, i promaknuće u ministra kulture onomad najavljivao opservacijama o idejnim skretanjima u kulturi i onim, also sprach Zlatanusra, ‘postmodernim neojugoslavenskim dekonstrukcijama hrvatskoga nacionalnog identiteta’.
To, eto, za slučaj da je netko pomislio kako je Zlatko Hasanbegović svoj interes za kazalište iscrpio mijenjanjem ploče s nazivom Trga maršala Tita na staroj Fellnerovoj i Helmerovoj zgradi. Gospodin član Kazališnog vijeća sada je, eto, bacio oko i na ploče s nazivima intendantice i maršala Drame HNK. Pardon, ravnatelja.
A novinarka Jutarnjeg lista pita ga koja mu je najdraža predstava! Kao da izbor ravnatelja Drame ili članova Kazališnog vijeća ima ikakve veze s kazalištem i kulturom, kao da je on tu zbog Kralja Leara ili Ukletog Holandeza!
‘Nije bitno koja je meni najdraža predstava, nije ovo razgovor za Gloriju!’ presjekao je Zlatko Hasanbegović, i tako katastarski precizno orubio prostor slavne hrvatske kulture. Ta, kako ste rekli, kultura, to je nešto čime se u njegovoj Hrvatskoj bave samo ženski magazini, to su bezopasne manekenke i starlete koje u upitnicima odgovaraju koji im je najdraži europski advent, kvart u Dubaiju, londonski restoran ili hrvatski pisac, koja im je najdraža torbica, knjiga ili kazališna predstava. Hrvatska kultura, to su glumice iz sapunica sa svojim psićima na špici, to su 2Cellos pod božićnom jelkom na naslovnici božićnog specijala, to su Goran Višnjić, Maksim Mrvica ili Ana Rucner. Koju je, nota bene, na Hasanbegovićevu mjestu u Kazališnom vijeću vidjela tradicionalno beskompromisna SDP-ovska opozicija, s istančanim osjećajem za idejno pravocrtnu kulturu.
Sve preko toga, sve izvan Glorije, to je – rekli bi braća komunisti – nadogradnja, to je ideja i ideologija, a to je onda već područje ‘konstrukcije hrvatskoga nacionalnog identiteta’, nešto dakle što se ne može prepustiti već ni Ani Rucner, a kamoli Ivici Buljanu. Tu nastupaju giganti hrvatskog identitetskog konstruktivizma, tipovi kakvi su Zlatko Hasanbegović ili, recimo, njegov halter egoBruna Esih, koja je na istoj sjednici zagrebačkog Gradskog vijeća imenovana u Upravno vijeće Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski.
A kad je tako lijepo razjašnjeno, nitko se razuman neće pitati što suvlasnica privatne stranke Nezavisni za Hrvatsku i većinska vlasnica ruke za Karamarkove, Plenkovićeve i Bandićeve većine – dugogodišnji uredski inventar Instituta Ivo Pilar i blajburška izviđačica Kolinde Grabar Kitarović – radi u upravnom vijeću nacionalnog muzičkog hrama. Nitko razuman neće Brunu Esihbegović pitati koji joj je prošle sezone bio najdraži koncert u Lisinskom.
Kao da izbor članova Upravnog vijeća Koncertne dvorane ima ikakve veze s glazbom i kulturom, kao da je Bruna Esih tu zbog Zagrebačke filharmonije ili Simfonijskog orkestra berlinskog radija! U njenoj Hrvatskoj glazba je za manekenke i starlete, a Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski za onu, kako ste rekli, ‘konstrukciju hrvatskoga nacionalnog identiteta’, za opće sabore državotvornih stranaka, sjednice Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, konvencije braniteljskih udruga i komemoracije za osuđene ratne zločince.
Primordijalna desnica polako tako preuzima nadzor nad ostacima hrvatske kulture: ‘Nije bitno koja je meni najdraža predstava, nije ovo razgovor za Gloriju!’ jednako je tako recimo – samo da se sjetio – mogao odgovoriti i Anto Đapić nedavno na sjednici Gradskog vijeća Osijeka i sam iznenada imenovan u Kazališno vijeće osječkog HNK.
‘Potpuno je besmisleno pitanje zašto je bivši gradonačelnik Osijeka i predsjednik HSP-a izabran za člana Kazališnog vijeća HNK’, rekao bi Đapić, samo da je, eto, erudicije i elokvencije jednog Zlatka Hasanbegovića, a ne petolitarskog demižona domaće graševine. Jer jednako je besmislen Đapić u osječkom kazališnom vijeću kao što je besmislen bio Hasanbegović u Ministarstvu kulture.
I jer će jednako u takvoj besmislenoj Hrvatskoj besmisleno pitanje sutra biti zašto je novi ministar kulture ugledni bivši član Kazališnog vijeća osječkog HNK ili, štajaznam, nekadašnja karizmatična članica Upravnog vijeća Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski.
portalnovosti
