Nastavak političke karijere Miroslava Škore predmet je gotovo svakodnevnog medijskog interesa. I dok se slagalica i dalje slaže, valja upozoriti da su dometi te karijere određeni usvojenim taktikama američkog alt-righta i već viđenim “trećeputaškim” scenarijima u hrvatskoj politici.
“Moja temeljna ideja pri stvaranju nove opcije jest zdrav razum […] U zdravom razumu nema ni lijevog ni desnog.” Otkad je prije nešto više od mjesec dana ispao iz drugog kruga predsjedničkih izbora, Miroslav Škoro ne silazi s naslovnica medija, u pravilu najavljujući nastavak svoje političke karijere mutnim frazama poput citirane. U svom prvom velikom postizbornom intervjuu, Škoro se ozbiljno potrudio srušiti vlastiti rekord u političkoj nejasnoći, što je odmah izazvalo i sarkastične komentare. “Želim otvoriti prostor nekompromitiranim ljudima koji će raditi na dobrobit naroda”, objasnio je političar-muzičar, usput potvrdivši izlazak na naredne parlamentarne izbore u “širokoj” koaliciji Mosta, Hrvatskih suverenista i nove stranke Zlatka Hasanbegovića.
Vrijedi se na trenutak zadržati na tome tko je u ekipi koju okuplja čovjek za kojeg “nema ni lijevog ni desnog”. Od ostataka nekada formalno tehnokratskog Mosta tu su ljudi poput svojevremenog prosvjednika protiv antifašističkih komemoracija Mire Bulja, osobne prijateljice i velike obožavateljice osuđenog ubojice i ratnog zločinca Mirka Norca Ines Strenje Linić ili nekadašnjih metkovskih lidera i ultrakonzervativnih aktivista Bože Petrova i Nikole Grmoje. Tzv. suverenisti – čitatelji s pravom neće znati – zapravo su koalicija nekoliko ksenofobnih i klerikalnih udruga i stranaka okupljenih u zajedničkom strahu od dvojne imaginarne prijetnje “rodne ideologije” i “migrantske invazije”. Politička je to opcija koja svoj katolički konfesionalni identitet predstavlja kao svoju ideologiju, a istodobno na ključnom pitanju dana (onom izbjeglica) radi sve suprotno od onoga što zagovara Vatikan.
Ni lijevo ni desno
Najzad, tu je i poznati bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović, koji vjerujemo ne treba posebno predstavljanje, a kojem je dosad užu suradnju sa “suverenistima” ugrožavala samo činjenica da kao musliman – unatoč višestrukim pokušajima – nije uspijevao uvjeriti svoje potencijalne partnere da prestanu govoriti o “islamizaciji Europe”. U svakom slučaju, Škoro oko sebe okuplja manje-više sve što relevantno postoji na konfuznom polju ekstremne desnice, a pritom svom silom odbija sugestiju da je sam nešto osobito desno. To je uostalom strategija koju je naslijedio iz svoje predsjedničke kampanje. Tada je, u pokušaju da se opravda od optužbi da je ekstremni desničar zato što je u emisiji Bujica praktički postao dio inventara, angažirao desničarskog komičara Željka Pervana da pokuša ismijati te optužbe.
Skečevi – da prepričamo onima koji pate od prevelikog transfera blama da bi ih pogledali do kraja – sugeriraju otprilike sljedeće: istina je da Škoro gostuje u Bujici, ali je također jednom gostovao i u Nedjeljom u 2. Jednom kod ljevičara, drugi put kod desničara: treba li većeg dokaza da je Škoro taman negdje u zlatnoj sredini? Naravno, voditelj Nedjeljom u 2 uopće nije “ljevičar”, već klasični liberal s redovitim mačističkim ispadima, dok je pak voditelj Bujice bivši novinar lista “Nezavisna Država Hrvatska” koji se fotografirao u uniformi s kukastim križem i plakatom Ku Klux Klana. Zlatna je sredina izgleda ipak prilično daleko od političkog centra. No takvi lažni ekvivalenti i zamjene teza redovita su Škorina strategija kada odgovara i na sada često postavljano pitanje: s kim bi surađivao nakon izbora. S ljevicom nikada! I to zbog – “zločina komunizma”, objašnjava ovaj suradnik Bujanca, Hasanbegovića, Zekanovića i Ruže Tomašić. Boji se čovjek totalitarizma.
Sistem u nevještosti
Mogli bismo pomisliti da su ove akrobacije tek loši pokušaji izvlačenja jednog retorički ne osobito spretnog političara. No po svemu je sudeći ipak riječ o nešto razrađenijoj političkoj strategiji. Ona se u engleskom govornom području naziva gaslighting, a mogla bi se prevesti kao “pravljenje ludim”. Termin je nastao po britanskoj drami iz 1930-ih u kojoj muž, kako bi prikrio vlastiti zločin, zlostavlja ženu pokušavajući je uvjeriti da je luda: radi promjene po kući – koje uključuju i gašenje plinskog svjetla – a zatim uvjerava ženu da ih je umislila. Danas se gaslighting koristi u popularnoj psihologiji, ali i politologiji i novinarstvu, za one koji iznose provokativne tvrdnje, a zatim uvjeravaju sugovornike da su sve krivo razumjeli.
Predsjednički je kandidat, sjetit ćete se, svojevremeno u jednoj desničarskoj TV emisiji obećao da će – ako pobijedi – amnestirati Tomislava Merčepa, osuđenog zbog otmica, mučenja i ubijanja civila za vrijeme rata. Kada je prilikom debate suočen s tom svojom izjavom, Škoro se vadio kako bi Merčepa pomilovao isključivo iz “humanitarnih” razloga, odnosno zbog bolesti osuđenika. Nema veze što je ranije tvrdio da bi to učinio zbog zasluga Merčepa u ratu, koje očito uključuju i zločine za koje je osuđen. Provokativna tvrdnja, pa neuvjerljiv demantij: to je strategija koja omogućava namigivanje na oba oka. Istodobno otvara prostor za one koji misle da su Merčepovi zločini dobra stvar, a samom provokatoru Škori daje izgovor da se od cijele stvari opere. Drugim riječima, Škoro si je sam napravio mjesta u “zlatnoj sredini” između apologeta otmica i ubojstva civila s jedne te onih koji se nad time zgražaju s druge strane.
Hrvatski Trump
Slično je funkcionirao i skandal oko govora na jednom skupu na kojem je razdraganoj publici obećao da će otići u Jasenovac, osnovati komisiju i “prekopati sve“. Očito je posrijedi namigivanje teorijama zavjere koje negiraju holokaust u Hrvatskoj i karakter Jasenovca, a tu je izjavu tako interpretirao i Škorin suradnik Bujanec koji je snimku govora prvi objavio. Nakon brojnih osuda, Škoro je ustvrdio da nije mislio prekopati Jasenovac, već – u manje nekrofilskoj, ali ništa manje negacionističkoj ambiciji – prekopati arhive. Naravno, obećanje “prekopat ćemo sve arhive” ne bi osobito uzbudilo ni biračko tijelo na godišnjoj skupštini nekog lokalnog društva amatera-povjesničara, a kamoli potaknulo ekstatične uzdahe kakvi su se čuli u pozadini Škorinog govora. Ali ništa zato. Ako je opravdanje neuvjerljivo, barem načelno štiti Škoru od najgnjusnijih implikacija, a oni s neskrivenim sklonostima prema kopanju tuđih grobova ionako će lako prepoznati figu u džepu.
Ovakva strategija gaslightinga i povezanog dog-wistlea, odnosno izjava koje impliciraju nasilje nad manjinama i ekstremno desne stavove bez da ih nužno eksplicitno izgovaraju, karakteristična je strategija američke samozvane alternativne desnice (alt-right) i njihovog političkog miljenika Donalda Trumpa. Veza nije nimalo slučajna. Škorin direktor kampanje je Trumpov poklonik i “komunikacijski stručnjak” Mate Mijić. A i dobar dio strategije bio je oslonjen na metode kojima je, vjeruju neki, Trump ostvario ključnu prednost. To uključuje agresivnu (iako u Škorinom slučaju neprijavljenu) kampanju na “društvenim mrežama”, posebno kroz memeove, jednostavne vizualne poruke koje se lako dijele, a trebale bi načelno biti duhovite, što je u ovom slučaju ipak u pravilu propušteno. Ta je kampanja povremeno doslovno prenošena iz SAD-a, kao npr. kada je Facebook stranica Banski dvori Miroslava (Memoslava) Škore dijelila slike helikoptera.
Pećina digitalnog smeća
Kakve veze helikopteri imaju s bilo čime? To je naime referenca na praksu pojedinih latinskoameričkih hunti, posebno one Augusta Pinocheta, da ljevičare muči i ubija vješajući ih ili bacajući iz helikoptera. Stvar već godinama redovito cirkulira po društvenim mrežama i dobar je primjer “suptilnog humora” i prijetnji desničara likvidacijom političkih protivnika. Istodobno, na platformi Reddit, među Škorinim simpatizerima koji se dogovaraju oko kolektivnog dijeljenja “škorističkih” (kako se sami nazivaju) memeova, koriste se i druge američke “fore”. Jedna od njih je ponavljanje fraze “čudni ljudi ( ( (čudnog) ) ) imena”. Riječ je o stihu neke Škorine pjesme, a trostruka je zagrada antisemitska oznaka među američkim nacistima za osobu židovskog porijekla, odnosno neka vrsta digitalne žute trake čija je geneza previše besmislena da bi je se ovdje detaljno objašnjavalo. Na istom mjestu proizvode se i slike Škore kao žapca Pepea, još jednog simbola alt-righta.
Druge mizogine i rasističke “fore” iz digitalne pećine po kojoj gmižu domaći alt-right škoristi nema smisla detaljno nabrajati, kao ni njihove direktnije aluzije na Trumpa, poput slogana “Make Ravnica Great Again”. Može se samo zaključiti kako je prema pretpostavljanoj logici domaće alternativne desnice analogija jasna: i Škoro i Trump “nezavisni” su pojedinci formalno izvan politike, koji imaju široku medijsku prepoznatljivost, pa mogu poslužiti kao “prazna ploča” na koju birači upisuju svoja očekivanja bez pokrića. I jedan i drugi dakle idealni su materijal za desničarske samozvane ideologe da služe kao “šaptači” i “stratezi”, a zauzvrat proturaju svoje opskurne teorije u politički mainstream. Odred digitalnih trolova sa svojim neduhovitim memovima vjerno slijedi.
Treća nesreća
Naravno, pitanje koje se postavlja jest: je li itko doista glasao za Škoru zbog opskurnih i loše prevedenih američkih memeova? I kome u ovoj zemlji, pored Jasenovca, Gradiške Stare i drugih kuća Maksovih mesara uopće išta znače Pinochetovi helikopteri? Koliko god prave implikacije njihovih blesavih fora bile prikrivene, alt-right je naposljetku samo supkultura naci-“šmokljana” koji puno vremena provode na internetu, gdje se uglavnom bave infantilnim humorom i kolektivno krive žene zbog nemogućnosti pronalaska seksualne partnerice (riječ je gotovo isključivo o heteroseksualnim muškarcima). Cijela ta supkultura može izgledati gotovo bezazleno, barem dok se ne sjetimo da su upravo veze s alt-right podzemljem potaknule Trumpa da odbije osuditi ubojstvo antinacističke prosvjednice Heather Heyer u Charlottesvilleu 2017. godine
Škoro, bez obzira na namjere, nije postao hrvatski Trump. Unatoč megalomanskim očekivanjima, nakon što je podbacio na predsjedničkim izborima, i samo političko preživljavanje mu je daleko od zagarantiranog. Njegovi politički partneri već djeluju kao rogovi u vreći, a uz to su i kadrovski vrlo ograničeni, te upitne privlačnosti za birače van desne margine. Ograničenih je kapaciteta, pokazalo se, i sam Škoro koji je – lako moguće – drugi krug izgubio katastrofalnim nastupom na jedinoj debati na kojoj je sudjelovao. Naposljetku, ne radi se o nekom novom scenariju: Borisu Mikšiću (ako ga se sjećate) 2005. godine je za dlaku izmakao drugi krug predsjedničkih izbora. Na nekoliko kasnijih izbora na kojima se natjecao, Mikšić je jedva bio anegdota, a nabrajanje svih kasnijih kandidata sa sličnom sudbinom uzelo bi previše vremena.
Spomenimo ipak da ni ideja ujedinjenja desnice desnije od HDZ-a nije nova. Godine 2014. stranka Branimira Glavaša je okupila oko sebe dobar dio desničarskih strančica u Savez za Hrvatsku i određeno vrijeme figurirala kao “treća opcija” hrvatske politike. Njezin je kandidat na predsjedničkim izborima iste godine bio – Milan Kujundžić. Isti onaj koji je nedavno odletio s mjesta ministra zdravlja zbog prikrivanja imovine kojoj ne može objasniti porijeklo. Poanta: hrvatska politika vrlo je volatilna i “treće opcije” u pravilu ne traju dugo, a Škoro i njegovi stratezi su pokazali malo toga što bi garantiralo njihovu trajnost, čak i unatoč najgorim namjerama.
