Ekipa iz Washingtona odlučila uznemiriti Iran, Europu i sve ostale koji ne vole dovoljno SAD i ne mrze dovoljno Teheran
Odavno u međunarodnim odnosima, ionako politički i ljudski silno kompromitiranim, nije pripremana toliko prozirna i otužna igra kao što je ova što se najavljuje u Varšavi. Amerika s poslušnom Poljskom – protiv Irana. Indirektno su uključeni ili kao partneri ili kao napadnuti i mnogi drugi. Od Evropske unije do Izraela, Arapa, Rusije... A mnogi u Poljskoj, što s Iranom imaju neraskidive emotivne veze iz vremena rata, sada se osjećaju jadno i poniženo pred surovim pragmatizmom i interesnom »geostrategijom« jačih kojima su poslušni.
Vidno zaigrana ekipa iz Washingtona sa šefom State Departmenta Mike Pompeom odlučila je da uznemiri i Iran i Evropu. Uz sve ostale koji ne vole dovoljno SAD i ne mrze dovoljno Teheran. Iran je ovdje, ipak, prevashodno fasada za bezbroj planova kojima se obezbjeđuje nova »First« geostrategija. Okupljanje na kojem treba legalizirati smjernice za ovaj veliki marš zakazano je za 13. i 14. februar u Varšavi, a naziv mu je »Međunarodna konferencija o Bliskom istoku« (sic!). Centralna tema je u podnaslovu: Zajednički pristup zapadnih zemalja i arapskih monarhija Perzijskog zaljeva u suprotstavljanju »iranskoj agresiji«. Ne kaže se kojoj agresiji, protiv koga, s kojim ciljem. Ovo valjda nije potrebno jer to svi u »slobodnom svijetu« znaju. Iran je sam po sebi agresija!
Sazivač »globalne« konferencije je Pompeo. Bivši direktor CIA-e najbolje zna kako se »sugerira« pozvanima da dođu. Kako je rečeno na »zajedničkoj konferenciji« na poljskom tlu, očekuju se lideri više od 70 zemalja... Premišljaju se mnogi, posebno u Evropi. Šefica EU diplomacije Mogherini već je javila da je tih dana prezauzeta.
U motiviranju polovice planeta kako bi se zajedno krenulo protiv »iranske agresije« sve je već isplanirano. Od operacija kojima je cilj »suzbijanje kriminalnih i ilegalnih aktivnosti iranskih obavještajnih službi«, do sinhroniziranih pumpanja medija objašnjenjima šta ko sve treba da učini protiv Irana kao bjelosvjetske opasnosti. Pompeo je s objašnjenjima o neophodnosti konferencije poentirao početkom januara u Kairu, tamo gdje je i Obama 2009. obećao slobodu arapskom svijetu i državu Palestini. To mu je bilo uključeno i u Nobelovu nagradu dobivenu – unaprijed! Nagrada se utopila u moru krvi u tamošnjem »proljeću«.
Šta su motivi igre u Varšavi? Bez obzira ko će tamo otići a ko neće, uglavnom je jasno šta je u pozadini, samo se u svijetu o mnogim velikim istinama ne govori. I nama ovdje ta je praksa čista rutina. Kao i prije osam godina sa »Prijateljima Sirije«, zapravo njihovim najvećim neprijateljima. I nikom ništa.
Amerikanci danas čine zaokret u opsesiji stavljanja pod kontrolu ključnih područja u svijetu. Prevashodno sve tanjih resursa bitnih za opstanak. I na Bliskom istoku oni polako cure. Mijenja se i značaj nekada mitskih puteva poput Sueskog kanala. Konkurencija je i na Arktiku i u »putevima svile« kroz Aziju do Indije i Afrike. Nova je potreba otud i nadziranje onih sila u svijetu koje u toj igri mogu biti konkurencija i bezbjednosni problem. Amerika s razlogom tu vidi Kinu sa saveznicima koji nisu više uslovljeno ideološka braća. Samo je business važan, i to zidan na domaćim valutama. Istok više ne daje ni pišljiva boba za ideološka uslovljavanja u poslu. To sada radi Amerika. Ili si s nama ili protiv nas!
Sve ovo Washingtonu je razlog za makar i postupno napuštanje Bliskog istoka na kojem je ionako prevruće i neizvjesno. Jasno je jedino ko nakon svega ostaje kao finalni pobjednik. Ma koliko se onolika količina smrti i razaranja bilo kome može knjižiti kao pobjeda. Amerikanci znaju da se s partnerima koji su tamo još u igri i koje su sami stvorili više ne može pobijediti. U rat protiv Rusa pa i Irana na »najvišem nivou« nemaju interesa ići – osim ako okidač ne povuče neka budala kakvih nije malo.
Ostaje potreba mazati oči onima od kojih se odmiču uvjeravajući ih da to nije tako. Prije svih to su Izrael i partneri iz Camp Davida – Egipat i Jordan koji su se ovim sporazumom obavezali na mir sa Tel Avivom. Zaljevske monarhije su slijedeće koje valja interesno držati u igri raznim vrstama obećanja. Poput onog o arapskom NATO-u, ili u pomoći da se poraze »mračni šiiti« pa će Rijad biti globalni lider u islamskom svijetu, da će im se prodavati oružje u neograničenim količinama itd. itd. Eto zato Varšave da ih još jače poveže sa Izraelom u istom interesu – eliminirati Iran koji je prijetnja njima ili cijelom svijetu.
Motiva kod zalivskih Arapa za gutanje ovakvih udica ima dovoljno. Oni bez Amerike naprosto ne mogu. Izrael je u specifičnoj poziciji. Veze su stare i dubinske. Nisu tek iz vremena Sueskog rata 1957. kada su Amerika i Rusija naprosto otele pobjedu Britanije, Francuske i Izraela nad Naserom. Kontrola Mediterana i Sueskog kanala bila je beskrajno važna imperijama Zapada. Izrael je tada profitirao. Za povlačenje s Kanala dobio je izlazak na Crveno more a malo kasnije eto i poklona Francuza – nuklearni reaktor u Dimoni, uslov za buduće atomske bombe koje jedini danas imaju u tom dijelu svijeta. I niko ih o njima ne propituje. Drama počinje saznanjem da bi je mogao imati i Iran a to se nikako ne smije desiti. Otud i osnov za približavanje ostalim Arapima koje je SAD napumpao protiv Irana. Nova matrica tamo je sada Arapi Zaliva i Izrael protiv Irana, a ne Iran i Arapi protiv Izraela.
Ipak, razgrću se i neke magle u Izraelu u vezi s ovim. Tamošnji »Haaretz« piše kako »ne vidi smisao predstojećeg antiiranskog samita u Varšavi..., jer je teško zamisliti da će ova konferencija uvjeriti arapske države da preduzmu praktične mjere protiv Irana«. List je još direktniji u procjeni da bi »primjena mjera koje smišlja SAD protiv Irana očito zahtijevala zamjenu svih čelnika arapskih država«. U tom kontekstu, oni čak pokazuju i razumijevanja za reakciju iranskog ministra vanjskih poslova Zarifa koji sastanak naziva »očajnim anti-iranskim cirkusom«.
Vidljivo, »globalni« samit se klima i prije početka. Mnogi iz »stare« EU shvataju da su na udaru zbog pokušaja pomaganja Iranu, naravno zbog vlastitih poslova blokiranih iz SAD-a. Nisu svi saglasni ni s Trumpovim razvaljivanjem povijesnog »nuklearnog sporazuma«. Varšava bi zato trebala staviti pod kontrolu i vrludanja Berlina, Pariza i Londona što su ionako u domaćim mukama. S liderima Poljske je Pompeu bilo najlakše. Opsesivni animozitet prema Moskvi i posebno ovisnosti od energenata iz Rusije, želja da se što prije stavi država na potpuno raspolaganje vojnim bazama SAD-a, teška ideološka rigidnost poljskih političara poput J. Kaszynskog, D. Tuska i M. Morawieckog itd., sve je to dovelo do oduševljenja u vladajućim krugovima u Varšavi povodom »ogromnog povjerenja« kod Velikog brata.
Kao bumerang Varšavi vratio se razložni sentiment u narodu koji se sjeća vremena od 1941.- 43. kada je iz Rusije brutalno deportovano dva miliona Poljaka u gulage Sibira i Kazakhstana. Oko 120 hiljada preživjelih, uključujući i tri hiljade djece uspjelo je da se domogne Irana. Poljaci se sjećaju dirljivog odnosa Iranaca prema njima. To se ne zaboravlja. Prije par godina u Isfahanu sam naišao na mnoge tragove boravka ovih ljudi tamo, kao i groblje onih koji su u Iranu umrli. Predstavljanje Iranaca kao zločinaca prema Evropi i Poljskoj, sraman je udarac sjećanju i zahvalnosti ovih ljudi. Zato su za mnoge Poljake bolne riječi iranskog ministra Zarifa da Poljska nikada neće moći oprati sramotu zbog dobrodošlice anti-iranskoj konferenciji.
Zbog ovoga je u Teheran požurio minulog ponedjeljka zamjenik ministra vanjskih poslova Poljske Maciej Lang. Pokušavao je da uvjeri domaćine kako konferencija »nije protiv ni jedne države uključujući i Islamsku Republiku Iran«. Iranski partner Abbas Araqchi je upozorio Poljaka kako je Amerika uništila jedini veliki diplomatski uspjeh u regionu, »nuklearni sporazum«, a sada dolazi u Varšavu da traga za uspješnim rješenjem za Bliski istok ?!
Mnogima je danas jasno da je konferencija u Varšavi unaprijed autogol i za Washington i Poljsku kao i za druge istrenirane da slušaju silu, mimo vlastitih interesa i realnosti. Slučaj je uz to i duboko ponizio običnog čovjeka u Poljskoj koji se tjera da se okrene protiv onih što su im pružili ruku spasa onda kada im je bilo najpotrebnije. Sve za interes drugih što se lažno proglašava interesom Poljske.
Način se zove dresura, u areni koja doista postaje cirkus.
novilist
