Američka pudlica

U psihologiji postoji pravilo da novo znanje potire staro, pa nema razloga da se isto ne kaže i za glupost. Nova glupost potiskuje u drugi plan staru. Nije to nova stvar, naprotiv, ima dugu sijedu bradu kao Metuzalem, ali te uvijek iznova iznenadi kako odlično funkcionira. Najnoviji je primjer ova predsjednička inauguracija Kolinde Grabar Kitarović, koja je održala relativno uravnotežen nastupni govor pred potpuno neuravnoteženom publikom koju je pozvala da to posluša. To je jedna glupost. Druga je u nebo vapijuća provincijalna pompoznost ove svečanosti, koja je zaslužila svaku kap žuči što se ovih dana slila niz novinske i internetske stranice. Ali nije bogami zaslužila da makne u stranu jednu puno veću glupost, koja je u javnosti samo ovlaš spomenuta, tako da su se uspjele sakriti njene upravo zadivljujuće proporcije. Riječ je o sada i službeno potvrđenoj namjeri mađarskog MOL-a da hrvatsku sirovu naftu izvozi u Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Mađarsku. To bi netko neupućen vjerojatno shvatio tako da se nafta izvozi iz tehnološki zaostalije zemlje u tehnološki naprednije i avangardnije. Ali, naravno, u tome nema ni grama istine. Hrvatska je tehnološki superiorna BiH i Srbiji, a u najmanju ruku ne zaostaje ni za Mađarskom, pa za ovu njenu samokolonizaciju zbilja nema boljeg imena od gigantske gluposti. Slučajno raspolažem i nekim bližim saznanjima o tome, jer u obitelji imam, zapravo imao sam jer više nije živ, starog naftaša koji pamti vremena kada su tornjevi naftnih bušotina bili napravljeni ne od željeza nego od drva. Ali čak ni u ta gologuza predindustrijska vremena nikome nije padalo na pamet da izvozi naftu, nego je ona do posljednje litre ovdje prerađivana.

Nevjerojatna stvar da bi Hrvatska mogla, kao u nekoj afričkoj vukojebini, izvoziti neprerađenu naftu – što sada pokušavaju spriječiti Amerikanci, ali toliko bezvoljno da vidiš da su se upustili u hrvatsko-mađarsko posredovanje samo zato da INA ne završi u ruskim rukama – rezultat je dvaju potpuno oprečnih procesa. Hrvatska je posljednjih desetljeća, u socijalizmu posebno, snažno razvijala svoju industrijsku tehnologiju. Ali je zato tehnologija njenog pozicioniranja u svijetu beznadno tonula, i danas je gotovo nadohvat razini kamene sjekire. Dogodilo se to nakon što je hrvatska državna politika, počevši od Tuđmana nadalje, inzistentno težila pobjeći s Balkana, na čemu inzistira u formi mantre i nova predsjednica. Ali otkako se našla izvan mrskog ‘regiona’ Hrvatska kao da je zakoračila u zrakoprazan prostor, sigurna u to kamo ide otprilike koliko i muha bez glave. Ovo s prodajom INA-e maloj mađarskoj naftnoj tvrtki, čija upravna zgrada izgleda kao solidniji zadružni dom u usporedbi s dvjema reprezentativnim zgradama u Zagrebu, samo je jedna od epizoda toga. U međuvremenu se zbog bezgranične lojalnosti Sjedinjenim Državama napustilo lukrativna naftonosna polja u Siriji, još se prije odustalo od naftovodnog projekta koji bi Hrvatsku povezao s Rusijom, umalo se zaratilo s Irakom, jedva se izbjeglo da se jamči nekažnjivost američkih ratnih zločina u inozemstvu… A sve to moglo je biti čak i mnogo gore. Jer ovo ‘umalo’ i ‘jedva’ ide u zaslugu isključivo Stjepanu Mesiću, koji je to bez suvišnog pardoniranja odbio, ali kada su istekla dva njegova mandata, sunovrat u bijedu hrvatske vanjske politike mogao se nastaviti manje-više slobodnim padom.

Tome je posebno pridonio rat u Ukrajini. Njega je SAD neobjavljenim ukazom digao na rang obaveznog testa odanosti za svoje evropske saveznike, s tim da su veće članice EU-a (Njemačka, Francuska) mogle birati manje ponižavajuće forme poslušnosti, a Hrvatska ni toliko. Nju se preko spuštenih gaća doslovce šiba po goloj, pa se američki ambasador u Zagrebu Kenneth Merten ovih dana, prekoračujući uzuse diplomatske pristojnosti, čak izgalamio na svog domaćina zbog odlaska delegacije na Rusko-hrvatski gospodarski forum u Moskvu (usput, taj kaplarski ton već se uobičajio među američkim ambasadorima u Ljubljani, Prištini, Sarajevu, Podgorici, ali i ruskim u Beogradu). Merten je dobio dobrohotan odgovor da će na tom forumu biti govora samo o suradnji koja nije obuhvaćena zapadnim sankcijama prema Rusiji, a zapravo je zaslužio i puno više. Kada bi u vrhovima hrvatske državne vlasti sjedilo išta nalik samosvojnoj političkoj, pa zašto ne reći i nacionalnoj volji, pozvalo bi se tog američkog činovnika nižeg srednjeg ranga na obavezne konzultacije, na kojima bi ga se oštro upozorilo da to više ne radi. Ali ne. Umjesto toga gledali smo napeto unutarhrvatsko natjecanje u ‘rektalnom alpinizmu’, pa se Tomislav Karamarko požurio u cijelosti složiti s Mertenom, nagovještavajući da u odnosima s Washingtonom novi rekordi u samoponižavanju tek slijede.

Na svoj već proslavljeni način to je prije njega učinila i Kolinda Grabar Kitarović. Uvela je niz amerikaniziranih novosti u svoje političke nastupe, kao što su donatorske večere s napola američkim jelovnicima, čak najavljuje da će primati građane u svojem uredu uz naplatu, jer se, vidi ti to, tako radi i u Bijeloj kući. Hrvatska je tako istakla kandidaturu da bude druga najveća američka pudlica u Evropi, odmah iza Kosova koje je tu titulu zaslužilo znamenitim podizanjem spomenika Billu Clintonu u Prištini, koji je otkrio – Bill Clinton. Kosovo, da podsjetim, još nije prava država, jer i dalje nije primljeno u članstvo Ujedinjenih naroda, a ni nakon sedam godina ne priznaje ga nekoliko članica EU-a. Ali, evo, Hrvatska pokazuje da se, kada hoće, može uspješno nositi i s najboljima. Ona se gura u američki tabor praktički bez ikakve vidljive protukoristi, pa se nastoji onako ispod žita naplatiti, u što treba ubrojiti i ovo micanje datuma predsjedničke inauguracije Grabar Kitarović, kako bi se izbjegao dolazak Tomislava Nikolića. Nije sasvim jasno da li za to novo zahlađenje odnosa sa Srbijom ima američku podršku, a i Aleksandar Vučić je poništio ovu zagrebačku kombinatoriku neočekivano došavši na inauguraciju. Ali zato je sigurno da Washington daje potporu Zagrebu u stavu da nema ništa sporno u odlasku hrvatskih fašistoidnih dragovoljaca u Ukrajinu, jer oni, kao, priskaču u pomoć legalnoj ukrajinskoj vlasti, a ne terorističkim skupinama.

Kakvo jadno opravdanje! Pa i Pavelićeva NDH je bila saveznica vlastima Hitlera i Mussolinija, koje su također bile legalne, i baš bih volio čuti od Zorana Milanovića i Vesne Pusić da li imaju to na umu dok izgovaraju takve bedastoće.