Američki se vanjski dug popeo na kritičnu granicu od blizu 32 bilijuna dolara: svaki muškarac, žena i dijete time su zaduženi za 95.000 dolara, što zapasuje 120 posto američkog BDP-a.
Budući da američka ministrica financija Janet Louise Yellen (76) nije bilo tko ni na domaćoj niti na globalnoj sceni, ozbiljan je znak za svjetsku uzbunu kad ta akademski obrazovana ekonomistica i prva žena na dužnosti predsjednice Vijeća guvernera Sustava federalnih rezervi SAD-a koji sustav bitno utječe na tzv. financijsko zdravlje svijeta i determinira ponašanje Europske središnje banke (ECB) te nacionalnih banaka EU-a. „Ako se u međuvremenu dogovorom vladajućih demokrata i oporbenih republikanaca ne podigne gornja granica državnog zaduživanja od 31,4 bilijuna dolara, Amerika bi 5. lipnja 2023. mogla bankrotirati“, upozorila je Yellen. Prvi put u novijoj povijesti, SAD više neće imati novca za uredno plaćanje unutarnjih javnih potreba ni za vraćanje inozemnih dugova, što će domino efektom izazvati tsunami katastrofalnih recesijskih posljedica na cijeloj Kugli. U samo dva mjeseca, primjerice, propale su tri velike američke banke: najprije Silicon Valley i Signature, pa First Republic, pa je Američka središnja banka, Federalne rezerve, silom prilika hitno intervenirala mjerama za stabilizaciju financijskog tržišta. I to još nije kraj. Američki se vanjski dug popeo na kritičnu granicu od blizu 32 bilijuna dolara: svaki muškarac, žena i dijete time su zaduženi za 95.000 dolara, što zapasuje 120 posto američkog BDP-a.
Strah od američkih gaća na štapu, međutim, uvukao se i među rejtinške agencije koje već ozbiljno pomišljaju na snižavanje kreditnog rejtinga SAD-aOd listopada 2019. pak godišnji proračunski deficit SAD-a prosječno raste za 2,71 bilijun dolara, a pandemija bolesti SARS-CoV-2 namrla je novih osam bilijuna dolara nacionalnog duga. Odokativno, to je razdoblje u kojemu se SAD žestoko – osobito financijski suicidno i vanjskopolitički kompromitativno – pripremao za rat s Rusijom u Ukrajini, vidao rane teškog poraza i predaje Afganistana talibanima, neuspješno ratovao protiv Rusa i Iranaca u Siriji, nabrijavao nesposobno EU-činovništvo protiv ruske, iranske i kineske konkurencije na europskom tržištu, itsl., a ta igra je gutala, guta i gutat će bilijune. Američki porezni obveznici, čija je čak i filmovana mantra „ja plaćam račune“ i zato „imam prava“, nisu osvijestili i pitanje je hoće li ikad problematičnu vezu između tzv. obrane svoje slobode, zapadnih demokratskih vrijednosti i našeg načina života (sic transit) po kojekakvim nedođijama stotinama kilometara od vlastitog doma, npr. na Floridi, Aljasci ili pak Midwestu te šlepera zelembaća iz njihovih džepova što se preusmjeravaju od mirovinskih, zdravstvenih, obrazovnih i inih odredišta životnog standarda prema tvornicama oružja i dalje na ratišta. Otimačina tuđih resursa, sijanje smrti i dominacija sile nad nemoćni(ji)ma nisu nikakve tzv. zapadne demokratske vrijednosti.
„Najveći problem Amerikanaca je što se ne mogu odlučiti u kojem smjeru žele da se njihova zemlja razvija“, prenosi Poslovni.hr komentar uglednoga londonskog Financial Timesa u povodu mogućega američkog bankrota. „No, ako ne žele potpuni bankrot, trebali bi se odlučiti žele li niže poreze, velikodušniju socijalnu potrošnju ili najbolje financiranu vojnu mašineriju na svijetu. Rezultat takve neodlučnosti je rastući vanjski dug. Budžetski deficit od oko 12 posto BDP-a razumljiv je kao kratkoročna reakcija na krizne uvjete. Međutim, ono što bi Amerikance trebalo zabrinjavati jest nepostojanje uvjerljivog plana za dovođenje tog deficita pod kontrolu u nekom srednjoročnom razdoblju. Ako SAD nastavi povećavati deficit, prije ili poslije će morati bankrotirati. Čudno, ali to bi mogla biti i najbolja opcija, ako do nje dođe. Za iznenađujuće velik broj zemalja je bankrot bio uvod u nacionalnu obnovu. Također, dvije najveće i najkorisnije geopolitičke priče u posljednjih 30 godina – širenje demokracije i globalizacije – vođene su time da su Sjedinjene Države svoje kofere našle prazne.“ Američka tragikomična mantra o tzv. obrani zapadnih demokratskih vrijednosti – najprije od komunizma, pa terorizma i sada autokracije, što mu dođe na isto: forsiranje dominacije! – iznimno je skupa. Samo je oružje i samo lani progutalo u svijetu 2,024 bilijuna dolara za koju se svotu moglo iskorijenti glad i naći lijek za karcinom.
Ministrica Yellen je najprije govorila o 1. lipnja 2023. kao deadline roku do kojega američki Kongres mora odobriti povećanje zakonske gornje granice zaduživanja eda bi se spriječilo državni bankrot (republikanci bi navodno pristali na cca bilijun i pol dolara višu granicu duga), ali se ubrzo predomislila, pa pregovaračima iz Bijele kuće i Kongresa pomaknula rok na 5. lipnja, što jamačno može biti i koji dan/tjedan kasnije. Koliko god stanje zvuči dramatično i izgleda katastrofično te praktično cijela Kugla tone u živo blato najveće financijske/ekonomske i ine krize koja se uopće može zamisliti – pazi: Amerika propada!? – gotovo je sigurno da Bidenova administracija neće zapasti u takav škripac da zaista više nije u stanju ne samo isplaćivati plaće, mirovine, ine domaće javne obaveze te novčane naknade vjerovnicima nego i kasniti u tim plaćanjima. Pa i najvećemu od svojih vjerovnika, Kini, s kojom je na predratni nož i zaoštrava odnose. Formalno zbog Tajvana, tzv. kršenja pravila međunarodne trgovine i ljudskih prava te potpore „ruskom agresoru u Ukrajini“. Čak ni oporbenim republikancima, čiji su neki predsjednici SAD-a također predbankrotno zapeli u upravljanju u svakom pogledu najmoćnijom državom na svijetu, nije u interesu ostvarenje sada neviđenog scenarija, sinonima za veliku ekonomsku depresiju/recesiju i propast američkog tržišta.
To bi domino efektom potopilo globalnu ekonomiju s posljedicama za koje nitko razuman – ne želimo znati. Svjesni toga, i Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr. i kongresni republikanci, dakle, nemaju drugi izlaz do li dogovoriti se, a dogovor također ne može biti drukčiji do li kompromis. E sad, kako je politika, kažu, vještina/umijeće mogućega, jamačno će obje strane politički determinirati dogovor o višoj stopi državnog duga nekim ustupcima jedna drugoj. Drukčije ne ide. Niti bi, je li, za ostatak Kugle bilo prihvatljivo da se zainate ili Bijela kuća ili republikanski kongresnici, pa – kao što je bila zapanjujuća mogućnost bankrota jednog SAD-a – iz vedra neba, doduše ne baš urbi et orbi vedra, više poluoblačna i kišna, zvizne grom američke insolventnosti i globalnog kaosa. Koliko se može pretpostaviti sudeći po republikanskim kritikama demokratske vlasti, na meti je Bidenovo tzv. ponašanje pijanog bilijunera, koji troši javni dolar bez mjere i smisla, tako da će jamačno kompromis s republikancima zapasati i stanovite svote smanjenja javne potrošnje. Ako nemaš novca, nisi ga zaradio, ne smiješ trošiti prekomjernim zaduživanjem i sramotno – pasti na koljena.
U slučaju da se Bijela kuća i Kongres ne dogovore, što jest moguće, ali vrlo malo vjerojatno, kratkoročno bi zahvatile svijet snažne turbulencije svake vrsti dok se tržišta ne bi stabilizirala na nekoj novoj razini. A dok se stabiliziraju, tko živ, a tko mrtavNije to neka genijalna mudrost, to su jaslice ekonomske logike za koju je znao još špiljski predak Joe Bidena, pa… Ugledni hrvatski ekonomist Luka Brkić, gostujući u HTV-ovu „Studiju 4“, podsjetio je na to da je SAD tek par godina nakon Drugoga svjetskog rata imao državni suficit, da se deficite uvijek uspješno servisiralo te „nikad nije došlo do toga da bi SAD u tehničkom smislu bankrotirao. Ne vjerujem da će se to dogoditi sada. Uvijek se radi o nekoj vrsti političke trgovine s obzirom na to da to moraju potvrditi oba parlamentarna doma. To je sveta pozicija SAD-a, neupitan status javnog duga“. Nije stoga puko ublažavanje ili nerazumijevanje tog problema kad Biden govori o mogućem bankrotu SAD-a kao o tehničkom pitanju, što će reći da su američke gaće na štapu – fatamorgana. Ozbiljna je činjenica da američki monetarni suverenitet zahvaća i ostatak svijeta budući da je dolar prva, globalna valuta te da je cca 75 posto transakcija i državnih rezervi u dolarima. Dizanje letvice za zaduživanje u suštini, je li, zapasuje troškove koji su već verificirani u američkom Kongresu, a o novima će se razgovarati u rujnu. Sadašnji fiskalni deficit SAD-a od 5,5 posto i opći dug veći od 120 posto (maastrichtski kriterij za države u EU ne dopušta godišnji fiskalni manjak veći od tri posto BDP-a i opći državni dug veći od 60 posto BDP-a, jer tada slijede sankcije) puno je manji od 15-20 posto fiskalnog i cca 150 posto općeg duga u prošlosti.
Unatoč najvjerojatnije kompromisnom, pa time i uspješnom presijecanju američkoga predbankrotnoga gordijskog čvora, što znači da se američke gaće na štapu samo odgađaju na neko buduće opet nezgodno vrijeme, jer se ta vrst dugova ne oprašta, oni se moraju vratiti kad-tad, u osvit mjeseca lipnja na svjetskim tržištima kapitala osjetno rastu napetosti i nervoza. Kapital je, kako netko reče – najplašljivija životinja. Jer, što će se dogoditi, ako se demokrati i republikanci ne dogovore? Denis Alajbeg iz Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta je ustvrdio u središnjem Dnevniku HTV-a da je sve moguće, „ali su izgledi za to jako mali“ te da su „financijska tržišta relativno stabilna, ne boje se tog scenarija“. Prema najnovijim procjenama Kongresnog odbora za proračun SAD-a, u idućih se 10 godina može očekivati gomilanje gotovo 20 bilijuna dolara novoga nacionalnog duga, međutim, tvrdi Alajbeg, „te nominalne brojke izgledaju visokima. Moramo vidjeti može li ekonomija financirati dug. Američka ekonomija je inovativna i produktivna, u stanju je bez većih poteškoća financirati državne obaveze“. Smanjenje državne potrošnje, na kojemu sad inzistiraju oporbeni republikanci, najviše bi pogodilo radnike i srednji društveni sloj, koji su i inače u najtežem položaju zbog iznimnih troškova američkih ratova po svijetu i u Ukrajini, destabilizacija nepoćudnih režima i posljedica pandemije bolesti SARS-CoV-2, ali i tržišnioh konkurencija Kine, Indije, Brazila…
Objektivno, proračunske vrtoglave godišnje svote neće pretrpjeti nikakve velike dijetne eksperimente u sljedeće dvije godine, ostat će otprilike na razini 2023. U slučaju da se Bijela kuća i Kongres ne dogovore, što jest moguće, ali vrlo malo vjerojatno, kratkoročno bi zahvatile svijet snažne turbulencije svake vrsti dok se tržišta ne bi stabilizirala na nekoj novoj razini. A dok se stabiliziraju, tko živ, a tko mrtav. Dugotrajniji poremećaji bi izazvali razornu recesiju najprije u SAD-u (à la, depresija od 2007. do 2009. godine?), koja bi pak povukla u još dublji glib Europu, a unutar EU-a osobito tragično samonedostatne, prosjačke ekonomije poput hrvatske. Indikativno je što najveći američki vjerovnik, Kina, kojoj SAD radi o glavi, već neko vrijeme ismijava predbankrotno stanje u najmoćnijoj zemlji na svijetu, tvrdeći da takva država, prezadužena i agresivna prema miru i sigurnosti na Kugli, ne može biti jamac globalne valute – dolara. Mnogi se ekonomisti, međutim, slažu s tim da „poziciju dolara određuju veličina, snaga, inovativnost i produktivnost određene ekonomije, a u tomu SAD prednjači. O propasti i slabljenju dolara govori se već 50 godina, a i dalje smo svjedoci izrazit važnosti ove valute“.
E sad, koliko uistinu američka gospodarska budućnost ovisi o tih cca 130 milijardâ dolara za koliko republikanci traže od Bidena da smanji državnu potrošnju, a koliko o količini i kakvoći pregovaračkog razuma, možebitno svjedoči i izjava republikanskog predsjednika Zastupničkog doma SAD-a Kevina McCarthyja: „Želim reći američkoj javnosti da nećemo odustati. Nećemo bankrotirati i riješit ćemo problem. Radit ćemo na tomu sve dok se ne postigne dogovor. No, moramo biti iskreni, trebamo trošiti manje no do sada. Nije moja krivnja što se demokrati ne mogu suzdržati od potrošnje“. Replicira mu predsjednik demokratskih zastupnika Peter Aguilar: „Demokrati neće pristati katastrofalno rezati plaće učiteljima, pomoć u hrani ili Medicaidu. Gospodin McVarthy se treba uozbiljiti, jer će u protivnom uvesti državu u spiralu recesije“. No, ministrica financija Janet Yellen poentira: „Vrlo je vjerojatno da ćemo početkom lipnja ostati bez financijskih sredstava za ispunjenje svih državnih obaveza. Više ne vidim prostora da rastegnemo taj novac do sredine lipnja“.
Ozbiljna je činjenica da američki monetarni suverenitet zahvaća i ostatak svijeta budući da je dolar prva, globalna valuta te da je cca 75 posto transakcija i državnih rezervi u dolarimaStrah od američkih gaća na štapu, međutim, uvukao se i među rejtinške agencije koje već ozbiljno pomišljaju na snižavanje kreditnog rejtinga SAD-a. Na tržištima kapitala se pak osjeti osrednja tréšnja nesigurnosti unatoč pozitivi iz tehnološkog sektora koji gura indekse prema gore. Neki su pak mediji prenijeli zabrinutost burzovnog mešetara Adama Coonsa: „Javni dug je svima na pameti. Investitori nas stalno zovu i postavljaju samo dva pitanja: što će se dogoditi s tržištima dođe li do bankrota SAD-a i što da naprave sa svojim portfeljom – da kupuju ili da prodaju?“ Ne bude li početkom lipnja dogovora Bijele kuće i Kongresa i time se prijeđe tzv. crvena crta, američke gaće na štapu više neće biti – fatamorgana. Ili, kako je zapisala Gordana Gelenčer u Lideru.hr: „Kada netko tako utjecajan kao što je Elon Musk izjavi da će SAD kad-tad morati platiti svoj dug, točnije da je, ‘s obzirom na federalne rashode, pitanje kada ćemo, a ne hoćemo li bankrotirati’, onda je jasno da stvar koja do jučer nije bila zamislivom postaje itekako dramatičnom. Jer, Amerika se (opet) suočava s probijanjem gornje letvice dopuštene zaduženosti (ta je granica posljednji put zbog pandemije revidirana 2021.)“.
Netko je ovih dana u medijima podsjetio na staru navodno jugoslavensku posprdnicu o perjanici tzv. trulog Zapada: „Kiša pada, Amerika propada“, što je i u doba njezina nastanka spadalo i danas još spada u kategoriju tipa „što se babi snilo, to se babi zbilo“. Možebitno da će Amerika nekada i zbog nečega uistinu propasti, da će joj se gadno osvetiti globalno, je li, žandarenje po Kugli (Pulitzerov laureal Saymour M. Hersh: „SAD je danas najagresivnija država na svijetu“), ali to garant neće biti ni sada niti zbog aktualno prijetećeg bankrota.
