Jutros smo objavili članak o naporima američke uprave i medija da se pod svaku cijenu obustavi izgradnja plinovoda “Sjeverni tok 2” i Rusiju spriječi da uđe na plinsko tržište Hrvatske, “jer će u tom slučaju Kremlj steći poluge pritiska na američke saveznike u Europi, koji im se više neće moći oduprijeti”.
Upozorenja i članaka kakve su ranije ovog tjedna napisali američki veleposlanik u Berlinu i Stephen Blank, viši istraživač u Institutu za vanjskopolitičke studije u članku za The New York Post. Međutim, što to SAD nude? Ništa, jer se jednostavno ne mogu natjecati s ruskim proizvođačima i izvoznicima plina, kako na europskom tržištu, tako i azijskom.
Mit o američkom ukapljenom plinu, koji će navodno izbaciti ruski Gazprom s europskog tržišta, traje već nekoliko godina, a da se ništa nije promijenilo.
Slične bajke su pričane o “revoluciji škriljaca”, zbog kojeg su SAD trebale preplaviti svijet naftom iz svojih ležišta, ali industrija škriljca u Sjedinjenim Državama, blago rečeno, ne proživljava najbolje dane. Većina rudarskih tvrtki je jako zaslužna, najbogatiji depoziti su gotovo na rubu iscrpljenosti, a uspjeh nije postignut, posebno ne u smislu profita, i najvjerojatnije nikada neće ni biti.
Što imamo u Europi? Nekoliko LNG terminala. Četiri u Velikoj Britaniji, koji nisu ni važni, obzirom da Ujedinjeno Kraljevstvo napušta EU i nitko nikada nije planirao izgraditi plinovod iz Rusije to britanskog tržišta. Četiri LNG terminala su u Francuskoj, sedam u Italiji, dok ih je u Španjolskoj šest radnika, plus tri u procesu izgradnje, ali plin za njih dolazi iz zemalja Magreba, prije svega iz Alžira. Po jedan LNG terminal imamo u Belgiji, Nizozemskoj, Portugalu, Grčkoj i tako dalje.
Neki od LNG terminala, posebno u zemljama pod vanjskom kontrolom Sjedinjenih Država i s ograničenim suverenitetom, su neprofitabilni. Na primjer, poljski i litvanski terminali se uopće ne isplate, baš kao ni onaj koji se trebao graditi u Hrvatskoj.
Čak i tamo gdje LNG terminali rade normalno, oni uglavnom kupuju ukapljeni plin iz Norveške, Alžira, Maroka, Nigerije i tako dalje. Stvarni udio američkog plina u Europi je zanemariv, jer čak ni vrhuncu isporuka, uključujući plin iz plinovoda i ukapljeni, SAD nisu zadovoljile više od 0,7% europske potrošnje.
Za usporedbu, 2017. godine je Rusija europskom tržištu isporučila 194,4 milijarde kubnih metara plina, a Sjedinjene Države manje od 2 milijuna tona LNG-a, što nakon regasifikacije iznosi oko 3 milijarde kubnih metara. Dakle, 65 puta manje od Rusije.
Naravno da je jasno zašto Amerikanci ovo pitanje moraju politizirati do krajnjih granica, jer protiv ruskog plina ne mogu učiniti ništa kroz čisto tržišne mehanizme. Budući da je plin iz plinovoda pouzdaniji, stabilniji, jeftiniji i često kvalitetniji.
Stoga se riječi predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junckera, koji je ljetos rekao “kako je EU spremna uložiti novac u izgradnju novih LNG terminala za primanje ukapljenog plina, uglavnom iz Sjedinjenih Država, ali ako cijene budu konkurentne”, mogu uzeti kao izrugivanje..
Zašto? Iz prostog razloga što cijene ne mogu biti konkurentne i zato što se LNG koristi prisilno, gdje se drugim načinima ne može isporučiti prirodni plin. Dokaz za to je jednostavna činjenica da većina terminala koji su već izgrađeni rade, blago rečeno, s nepunim opterećenjem. Postojeći europski kapaciteti mogu primiti oko 160 milijuna tona, ali 2017. je ukupni europski uvoz ukapljenog plina iznosio samo 47 milijuna tona, nešto više od četvrtine ukupnih kapaciteta svih terminala zajedno.
Tako da su sve strašne priče o izbacivanju Gazproma s europskog tržišta apsolutno nerealne i svi sudionici plinskog tržišta i ovog procesa su toga svjesni, kako Rusi, tako i Europljani i samo Amerikanci.
Osim toga, isporuke ruskog plina Europi su se posljednjih godina samo povećale. Europska unija ne može bez dodatnih plinovoda, južnog “Turskog toka” i “Južnog plinskog koridora”, te “Sjevernog toka 2”. Zato, unatoč svim glasnim izjavama o potpori riječima Ukrajini, ali samo riječima, te sankcijama i drugim političkim igrama, plinovodi su izgrađeni i grade se i ništa ne može utjecati na njihovu izgradnju, jer je prema temeljnim zakonima dijalektičkom i povijesnog materijalizma ekonomija jača od politike, a politika je samo nadgradnja koja služi ekonomiji. Ovo su temelji odnosa u svijetu, koji su u kapitalizmu sažeti u mafijašku izreku: “Nothing personal, it’s just business”.
Tu još jedan argument, kojeg iz nekog razloga do sada nitko nije spomenuo. Da bi se Rusija protjerala, ili barem znatno istisnula s europskog tržišta plina, Amerikanci uopće nemaju potrebne transportne kapacitete. Za to im je potrebno oko 100 do 150 nosača plina.
Stoga, da su zaista planirali uzeti ovo tržište, onda bi prema svakoj logici morali uložiti novac u izgradnju transportnih brodova, što je posao koji bi mogao biti gotovo u nekoliko godina. No, takve aktivnosti u brodogradnji nisi zabilježene ni u američkim ni bilo kojim drugim brodogradilištima. Nitko nije sklopio ugovore za izgradnju tako velikog broja brodova za prijevoz plina.
To znači samo jedno, da nitko u poslovnim krugovima ozbiljno ne vjeruje da će Amerikanci moći zauzeti europsko tržište. Stoga nitko ne ulaže u očigledno beznadne i neprofitabilne projekte.
Prodaja malih količina američkog ukapljenog plina po napuhanim cijenama poljskim ili baltičkim kupcima je lijepa stvar, ali ništa više od male privatne prijevare pojedinih poduzetnika i političara koji lobiraju za svoje interese.
Međutim, da bi se postigla široka ekspanzija američkog ukapljenog plina na europskom tržištu postoje različite skale i uvjeti, ali svatko razumije razinu iluzornosti takvih projekata.
Dakle, pokušaji da se spriječi izgradnja novih ruskih plinovoda opet su privatne želje pojedinih američkih političara koji imaju vlastitu dobit od prodaje ukapljenog plina različitim “vrlo neovisnim” akterima. Dakle, američka plinska histerija uopće nije dio neke pomno isplanirane dugoročne strategije. To je “samo posao”, koji i ne donosi neku dobit.
Kao što smo ranije u nekoliko navrata pisali, ne samo da SAD ne mogu konkurirati ruskom plinu koji se europskim kupcima isporučuje plinovodima, nego su “ruski zlotvori” toliko požurili da prije američkih izvoznika stvore infrastrukturu za izvoz jeftinijeg i dostupnijeg ukapljenog plina.
U određenom smislu je ruska LNG kompanija Novatek konkurent ruskom Gazpromu, iako je vjerojatnije da su Vladimir Putin i vlada odlučili požuriti s ovim projektom kako bi u Europi uzeli i ovaj dio tržišta.
Kompleks “Jamal LNG” već radi punim kapacitetom, a ruski energetski div Novatek, većinski dioničar ovog u budućeg kompleksa na ruskom sjeveru, potpisao je niz ugovora o nabavi i izgradnji s međunarodnim partnerima za njegovo ambiciozno postrojenje za ukapljivanje prirodnog plina.
Unatoč stalnim prijetnjama da će trpjeti posljedice američkih sankcija, talijanska tvrtka Nuovo Pignone, inače u vlasništvu američkog multinacionalnog konglomerata General Electric, potpisala je ugovor vrijedan 500 milijuna dolara za opskrbu plinskih turbina koje treba novo rusko postrojenje “Arktik LNG 2”, druga tvornica za ukapljivanje plina u regiji Arktika. Još jedan ugovor vrijedan 2,2 milijarde dolara s talijanskim energetskim izvođačem Saipemom i turskom tvrtkom Renaissance potpisan je za izgradnju platformi.
Prema uvjetima prvog sporazuma, podružnica General Electrica Nuovo Pignone će opskrbiti ruskog energetskog diva s 20 plinskih turbina LM9000 kapaciteta do 75 megavata, izgrađenih na temelju motora Boeing 777, prenosi ruski list Kommersant. Prema izvješćima medija, tvrtka je dobila ugovor tako što je na natječaju pobijedila konkurente kao što su Siemens i Mitsubishi.
Iako je Novatek, najveći privatni ruski proizvođač prirodnog plina, podvrgnut američkim financijskim sankcijama od 2014. godine, isporuke opreme za LNG projekte trenutno nisu pogođene sankcijama. Tvrtka je uspjela zaobići mjere i promjenom financiranja, odnosno prelaskom s dolara na euro. Novatek je dobio i 12 milijardi dolara od kineskih ulagača, koji su zamijenili zapadne, od kojih je mudro postupio francuski Total, koji je ostao i opstao u poslu s Rusima.
Ako Washington pogodi ruski energetski sektor novim valom sankcija i bude htio kontrolirati izvoz, tvrtke Nuovo Pignone će nastaviti s poslom i ujedno pregovarati s talijanskom vladom, obzirom da je Rim odobrio ugovor kojeg su talijanske i ruske tvrtke potpisale 17. prosinca.
Novatek planira da projekt “Arktik LNG 2” krene s radom krajem 2022. godine, a punim kapacitetom će proizvoditi 19,8 milijuna tona LNG-a. Procijenjeni trošak projekta je oko 22 milijarde dolara, naravno, ne u američkoj valuti.
logično
Upozorenja i članaka kakve su ranije ovog tjedna napisali američki veleposlanik u Berlinu i Stephen Blank, viši istraživač u Institutu za vanjskopolitičke studije u članku za The New York Post. Međutim, što to SAD nude? Ništa, jer se jednostavno ne mogu natjecati s ruskim proizvođačima i izvoznicima plina, kako na europskom tržištu, tako i azijskom.
Mitovi i legende o američkom ukapljenom plinu
Mit o američkom ukapljenom plinu, koji će navodno izbaciti ruski Gazprom s europskog tržišta, traje već nekoliko godina, a da se ništa nije promijenilo.
Slične bajke su pričane o “revoluciji škriljaca”, zbog kojeg su SAD trebale preplaviti svijet naftom iz svojih ležišta, ali industrija škriljca u Sjedinjenim Državama, blago rečeno, ne proživljava najbolje dane. Većina rudarskih tvrtki je jako zaslužna, najbogatiji depoziti su gotovo na rubu iscrpljenosti, a uspjeh nije postignut, posebno ne u smislu profita, i najvjerojatnije nikada neće ni biti.
Što imamo u Europi? Nekoliko LNG terminala. Četiri u Velikoj Britaniji, koji nisu ni važni, obzirom da Ujedinjeno Kraljevstvo napušta EU i nitko nikada nije planirao izgraditi plinovod iz Rusije to britanskog tržišta. Četiri LNG terminala su u Francuskoj, sedam u Italiji, dok ih je u Španjolskoj šest radnika, plus tri u procesu izgradnje, ali plin za njih dolazi iz zemalja Magreba, prije svega iz Alžira. Po jedan LNG terminal imamo u Belgiji, Nizozemskoj, Portugalu, Grčkoj i tako dalje.
Neki od LNG terminala, posebno u zemljama pod vanjskom kontrolom Sjedinjenih Država i s ograničenim suverenitetom, su neprofitabilni. Na primjer, poljski i litvanski terminali se uopće ne isplate, baš kao ni onaj koji se trebao graditi u Hrvatskoj.
Čak i tamo gdje LNG terminali rade normalno, oni uglavnom kupuju ukapljeni plin iz Norveške, Alžira, Maroka, Nigerije i tako dalje. Stvarni udio američkog plina u Europi je zanemariv, jer čak ni vrhuncu isporuka, uključujući plin iz plinovoda i ukapljeni, SAD nisu zadovoljile više od 0,7% europske potrošnje.
Za usporedbu, 2017. godine je Rusija europskom tržištu isporučila 194,4 milijarde kubnih metara plina, a Sjedinjene Države manje od 2 milijuna tona LNG-a, što nakon regasifikacije iznosi oko 3 milijarde kubnih metara. Dakle, 65 puta manje od Rusije.
Naravno da je jasno zašto Amerikanci ovo pitanje moraju politizirati do krajnjih granica, jer protiv ruskog plina ne mogu učiniti ništa kroz čisto tržišne mehanizme. Budući da je plin iz plinovoda pouzdaniji, stabilniji, jeftiniji i često kvalitetniji.
Stoga se riječi predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junckera, koji je ljetos rekao “kako je EU spremna uložiti novac u izgradnju novih LNG terminala za primanje ukapljenog plina, uglavnom iz Sjedinjenih Država, ali ako cijene budu konkurentne”, mogu uzeti kao izrugivanje..
Zašto? Iz prostog razloga što cijene ne mogu biti konkurentne i zato što se LNG koristi prisilno, gdje se drugim načinima ne može isporučiti prirodni plin. Dokaz za to je jednostavna činjenica da većina terminala koji su već izgrađeni rade, blago rečeno, s nepunim opterećenjem. Postojeći europski kapaciteti mogu primiti oko 160 milijuna tona, ali 2017. je ukupni europski uvoz ukapljenog plina iznosio samo 47 milijuna tona, nešto više od četvrtine ukupnih kapaciteta svih terminala zajedno.
Tako da su sve strašne priče o izbacivanju Gazproma s europskog tržišta apsolutno nerealne i svi sudionici plinskog tržišta i ovog procesa su toga svjesni, kako Rusi, tako i Europljani i samo Amerikanci.
Osim toga, isporuke ruskog plina Europi su se posljednjih godina samo povećale. Europska unija ne može bez dodatnih plinovoda, južnog “Turskog toka” i “Južnog plinskog koridora”, te “Sjevernog toka 2”. Zato, unatoč svim glasnim izjavama o potpori riječima Ukrajini, ali samo riječima, te sankcijama i drugim političkim igrama, plinovodi su izgrađeni i grade se i ništa ne može utjecati na njihovu izgradnju, jer je prema temeljnim zakonima dijalektičkom i povijesnog materijalizma ekonomija jača od politike, a politika je samo nadgradnja koja služi ekonomiji. Ovo su temelji odnosa u svijetu, koji su u kapitalizmu sažeti u mafijašku izreku: “Nothing personal, it’s just business”.
Tu još jedan argument, kojeg iz nekog razloga do sada nitko nije spomenuo. Da bi se Rusija protjerala, ili barem znatno istisnula s europskog tržišta plina, Amerikanci uopće nemaju potrebne transportne kapacitete. Za to im je potrebno oko 100 do 150 nosača plina.
Stoga, da su zaista planirali uzeti ovo tržište, onda bi prema svakoj logici morali uložiti novac u izgradnju transportnih brodova, što je posao koji bi mogao biti gotovo u nekoliko godina. No, takve aktivnosti u brodogradnji nisi zabilježene ni u američkim ni bilo kojim drugim brodogradilištima. Nitko nije sklopio ugovore za izgradnju tako velikog broja brodova za prijevoz plina.
To znači samo jedno, da nitko u poslovnim krugovima ozbiljno ne vjeruje da će Amerikanci moći zauzeti europsko tržište. Stoga nitko ne ulaže u očigledno beznadne i neprofitabilne projekte.
Prodaja malih količina američkog ukapljenog plina po napuhanim cijenama poljskim ili baltičkim kupcima je lijepa stvar, ali ništa više od male privatne prijevare pojedinih poduzetnika i političara koji lobiraju za svoje interese.
Međutim, da bi se postigla široka ekspanzija američkog ukapljenog plina na europskom tržištu postoje različite skale i uvjeti, ali svatko razumije razinu iluzornosti takvih projekata.
Dakle, pokušaji da se spriječi izgradnja novih ruskih plinovoda opet su privatne želje pojedinih američkih političara koji imaju vlastitu dobit od prodaje ukapljenog plina različitim “vrlo neovisnim” akterima. Dakle, američka plinska histerija uopće nije dio neke pomno isplanirane dugoročne strategije. To je “samo posao”, koji i ne donosi neku dobit.
Uz sve navedeno dolazi ruski LNG
Kao što smo ranije u nekoliko navrata pisali, ne samo da SAD ne mogu konkurirati ruskom plinu koji se europskim kupcima isporučuje plinovodima, nego su “ruski zlotvori” toliko požurili da prije američkih izvoznika stvore infrastrukturu za izvoz jeftinijeg i dostupnijeg ukapljenog plina.
U određenom smislu je ruska LNG kompanija Novatek konkurent ruskom Gazpromu, iako je vjerojatnije da su Vladimir Putin i vlada odlučili požuriti s ovim projektom kako bi u Europi uzeli i ovaj dio tržišta.
Kompleks “Jamal LNG” već radi punim kapacitetom, a ruski energetski div Novatek, većinski dioničar ovog u budućeg kompleksa na ruskom sjeveru, potpisao je niz ugovora o nabavi i izgradnji s međunarodnim partnerima za njegovo ambiciozno postrojenje za ukapljivanje prirodnog plina.
Unatoč stalnim prijetnjama da će trpjeti posljedice američkih sankcija, talijanska tvrtka Nuovo Pignone, inače u vlasništvu američkog multinacionalnog konglomerata General Electric, potpisala je ugovor vrijedan 500 milijuna dolara za opskrbu plinskih turbina koje treba novo rusko postrojenje “Arktik LNG 2”, druga tvornica za ukapljivanje plina u regiji Arktika. Još jedan ugovor vrijedan 2,2 milijarde dolara s talijanskim energetskim izvođačem Saipemom i turskom tvrtkom Renaissance potpisan je za izgradnju platformi.
Prema uvjetima prvog sporazuma, podružnica General Electrica Nuovo Pignone će opskrbiti ruskog energetskog diva s 20 plinskih turbina LM9000 kapaciteta do 75 megavata, izgrađenih na temelju motora Boeing 777, prenosi ruski list Kommersant. Prema izvješćima medija, tvrtka je dobila ugovor tako što je na natječaju pobijedila konkurente kao što su Siemens i Mitsubishi.
Iako je Novatek, najveći privatni ruski proizvođač prirodnog plina, podvrgnut američkim financijskim sankcijama od 2014. godine, isporuke opreme za LNG projekte trenutno nisu pogođene sankcijama. Tvrtka je uspjela zaobići mjere i promjenom financiranja, odnosno prelaskom s dolara na euro. Novatek je dobio i 12 milijardi dolara od kineskih ulagača, koji su zamijenili zapadne, od kojih je mudro postupio francuski Total, koji je ostao i opstao u poslu s Rusima.
Ako Washington pogodi ruski energetski sektor novim valom sankcija i bude htio kontrolirati izvoz, tvrtke Nuovo Pignone će nastaviti s poslom i ujedno pregovarati s talijanskom vladom, obzirom da je Rim odobrio ugovor kojeg su talijanske i ruske tvrtke potpisale 17. prosinca.
Novatek planira da projekt “Arktik LNG 2” krene s radom krajem 2022. godine, a punim kapacitetom će proizvoditi 19,8 milijuna tona LNG-a. Procijenjeni trošak projekta je oko 22 milijarde dolara, naravno, ne u američkoj valuti.
logično
