Koji je najveći problem, ili barem iznimno frustrirajući problem, današnje vanjske politike? Kroničan nedostatak javnog isticanja očitog. Ne, to nije diplomacija ili pažljivost da se ne bi nekoga uvrijedilo u međunarodnoj areni, to je nešto daleko opasnije - taj nedostatak isticanja očitog katalizator je za nove ratove, masovna ljudska stradavanja i kontinuiranu eskalaciju već postojećih sukoba.Problemu pridonosi i vrlo slaba struktura tzv. međunarodnih, nadnacionalnih, tijela. Zapravo, ovo je priča koja se na jedan način uvijek ponovno svodi na često potpuno inertnu, i lišenu nužne objektivnosti, krovnu međunarodnu organizaciju - UN.
Koncept Ujedinjenih Naroda danas je važniji no ikada, ali baš danas taj koncept zakazuje na mnogim koracima. U idealnom svijetu UN bi bila organizacija koja bi prije svega branila svijet od eskalacije novih konflikata. Takav UN morao bi biti prvi koji će, iz pozicije autoriteta, oglasiti "uzbunu" kada nečija vanjska politika postane do te mjere oportuna i opasna da si dozvoljava strašne stvari kao što je korištenje najgorih i najekstremnijih terorističkih skupina u cilju ostvarivanja političke agende.
UN uopće ne posjeduje volju da se nametne kao takva organizacija. UN je organizacija koja, kao i svi drugi koji aktivno prate vanjskopolitička događanja, zna sve o "javnim tajnama", ali sudjeluje u propagiranju istih držeći ih tajnama.
Izjave su često snažnije od oružja. One mogu razbuktati ili ugasiti plamen rata. Pogledajmo primjerice rat na prostoru istočne Ukrajine. Da, može se reći kako on i dalje traje u jednom okviru niskog intenziteta sa sporadičnim sukobima koji izbijaju svaki dan. No, veliki rat, kakav je postajao, ipak više nije prisutan. Nema više onih danonoćnih granatiranja rezidencijalnih četvrti u velikim gradovima.
Što je okončalo taj sukob? U konačnici samo par sitnih izjava. Nekoliko trenutaka autentične diplomacije, pokoja anti-ratna gesta i to je to. Na sličan način se mogu, iz pozicije autoriteta, završiti brojni tragični sukobi, pa i ovaj sirijski koji sada već prijeti postajanjem rata naše cijele generacije, sukobom koji će potrajati još dugi niz godina.
Možda je to pomalo naivno, no stječe se dojam da bi ponekad iznimno pomoglo samo da se pokoja "javna tajna" izgura, bez obzira na posljedice, u javnu činjenicu. Naime, efekt takvog čina imao bi brojne pozitivne posljedice. Ako se javnu tajnu pretvori u činjenicu, ona više ne predstavlja samo nekoliko riječi, već i jednu ogromnu kočnicu kojom se mora utišati nabujali medijski ratni stroj.
Što je pro-ratno medijsko ozračje? Ima li uopće svoje jasne razloge djelovanja? Gotovo da i nema, možda u nekim visokim instancama, no u praksi se stvar svodi na efekt grude koja se kotrlja niz snježnu padinu. Kada se koncept uspostavi, da je recimo jedna zemlja "zla" i da se njeno vodstvo treba likvidirati, medijsko ozračje samo se dodatno i dodatno zahuktava, do te mjere da objektivnost više ni nije poželjna, jer cilj postaje dogma, nešto prema čemu valja ići solidarno i uvijek bez ikakvog "talasanja".
Ako se taj stroj povremeno ne pritegne, ako ga se ne pozove na razum, on će nastaviti djelovati sve snažnije do točke da i veliki rat počinje nuditi kao dobro, moralno i pravično rješenje.
Ako pustimo mase štakora na gradske ulice, bez kontrole, u konačnici će progristi i same temelje tog grada, ne zato što su po prirodi zli, već zato što im je to "posao". Ista stvar je i s medijima, ako ih se pušta da bez kontrole pojačavaju retoriku u konačnici će zazivati nove i veće ratove.
Rat u Siriji je tipičan ogledni primjerak, kontinuitet pristupa kojeg se započelo u Libiji 2011. Svaki izvještaj, bez obzira na događaj, imati će i aneks u kojem se, po inerciji samog stroja, naglašava brutalnost režima. Bez obzira koliko režim bio brutalan, ovolika količina isticanja daje mu neke karakteristike koje više uopće nisu logične, zlo više nije političko zlo, ono se prikazuje kao kakva patologija iz crtanih filmova za djecu. To nam, dakako, govori i mnogo o tome na koji način se pristupa čitatelju - kao djetetu koje treba prestrašiti.
Sraz između politike i medija danas je vrlo izražen, ali politika je još uvijek ta koja može natjerati medije na emuliranje njihovog stajališta ili barem na uključivanje takvog stajališta u novinske stupce.
Sve nas to dovodi natrag na pitanje o "javnim tajnama", jer iste će zaista i ostati tajne sve dok netko, negdje, s pozicijom autoriteta, ne signalizira da je došlo vrijeme da iste počnu curiti na način da se o njima raspravlja i da se razabere gdje leži razdjelnik između činjenica i propagande. Dok se to ne desi, mainstream mediji se javnim tajnama neće baviti jer je percepcija da su one politički štetne za "cilj" ili bi eventualno mogle koristiti drugoj strani. Što je onda medij? Spin doktor, a medijski kartel spin bolnica?
To je već pitanje za jednu drugu raspravu. Govorimo o javnim tajnama, a jednu se ipak gurnulo naprijed, ravno u eter, s upravo pozicije autoriteta o kojem ovdje govorimo. Riječ je o presudnim, najvažnijem, pitanju za rat u Siriji. Tko financira, naoružava i trenira teroriste? Tko je time direktna prijetnja globalnom miru i stabilnosti?
Javna je tajna da iza najpoznatijih terorističkih skupina današnjice stoje bogate islamističke sunitske sile Bliskog istoka. To je inače vrlo neugodna javna tajna jer ona sa sobom povlači niz vrlo uznemirujućih činjenica. Naime, ako stvari po pitanju financiranja terorizma stoje baš tako - a vodeći stručnjaci po tome uopće nemaju nekih velikih dvojbi - i ako pritom uzmemo da je službena verzija napada na SAD 2001. bila točna. Time bismo onda vrlo brzo došli do jednog sasvim logičnog zaključka da ove neke moćne sile Bliskog istoka čak i Ameriku "drže u šaci", zar ne? Jer nakon 11. rujna 2001. SAD nije napao zemlje otkuda su teroristi stigli, a većina na popisu su bili saudijski državljani, već su napali Afganistan i Irak, što iz današnje (ali i ondašnje) perspektive zvuči kao čista ludost.
Ako je terorizam najveće prijetnja sigurnosti, zašto onda rušiti zemlju, Irak, u kojoj terorizam uopće ni ne postoji? Postoji danas, dakako, ali nije postojao prije američke invazije i okupacije koja je trajala od 2003. do 2011.
Stvari se mogu objasniti i bez logike, ako se okrenemo na ekonomsku stranu priče. Petro-dolari, nafta, izvoz oružja, ključni novi plinovodi i naftovodi - sve su ovo teme koje bi mogle, učinkovito, eliminirati suštinsku logiku vanjskopolitičkih odnosa.
Ali i nešto bez logike opet ima svoju - logiku. Da i jest sve jedna vrlo "mračna rabota", ona isto može od privremene koristi postati dugotrajna prijetnja. Terorizam je danas jedna vrsta geopolitičko ekonomske poluge, očajni čin dobivanja željenog pod svaku cijenu, ekstremna i genocidna implementacija taktike u kojoj "cilj opravdava sredstvo".
Srećom po cijeli svijet, geopolitika ima i svoju (izrazito) fleksibilnu stranu, komponentu koja može znatno izokrenuti primarne ciljeve, adaptirati logiku i krenuti u ostvarenje interesa jednim drugačijim pravcem.
Nešto se po tom pitanju dešava i sa SAD-om oko Sirije. Prebacivanje fokusa s rušenja režima na eliminaciju ISIL-a može biti samo uvertira za povratak na inicijalne ciljeve - rušenje režima. No, nešto je ipak čudno. Ako je ovo plan "B" za povratak na plan "A", zašto onda ispuštati iz ruku jedan već toliko "uigrani" medijski stroj smanjenjem retorike?
Smanjenje retorike je u vanjskoj politici ogromna stvar i obično je ključan indikator pojedinih promjena. SAD to sada čini. Obama pred UN-om otvoreno poziva na "političko rješenje" za Siriju, a glasnogovornica američkog State Departmenta, Jen Psaki, Turskoj uzvraća kako SAD "nema planova" za implementaciju nikakve zone zabrane leta iznad Sirije - drugim riječima, Washington na jedan vrlo izravan način poručuje Turskoj da neće dobiti ono što traži, neće uspjeti pritiscima natjerati SAD da zarati sa sirijskom vojskom i prihvati ISIL kao "manje zlo".
Na koje sve načine Turska uspijeva i dalje vršiti pritisak na SAD je donekle intrigantna misterija, no za pretpostaviti je kako se stvar svodi na činjenicu da je Turska ipak igrač "teške kategorije" u regiji, a imati takvog na svojoj strani je zapravo imperativ u širenju vlastite sfere interesa.Ipak, trenutak ideološkog raskola se već neko vrijeme približava na relaciji Obamina administracija - Erdoganova administracija. Osjećalo se da će SAD morati jednim direktnim i prodornim potezom udariti na turski agresivnu politiku. Nema boljeg načina od izvlačenja "javnih tajni" u javnost.
Put su načeli pojedini američki mainstream mediji koji su počeli malo otvorenije pisati o sve očitijim vezama između turske vlasti i ekstremista u Siriji, zatim se uključio bivši američki ambasador u Ankari javno ističući kako je Erdoganova vlada podupirala Al-Nusra Front, dakle terorističku organizaciju i ogranak Al-Qaede.
To su sve bili neki početni znaci da se sprema jedan veći udarac po toj liniji, a on je i stigao krajem prošlog tjedna. Izvršitelj ipak nije najviši dužnosnik američke Vlade, ali je drugi čovjek u hijerarhiji - izvršitelj je postao američki potpredsjednik Joe Biden.
Što je rekao? Sve što se i pretpostavilo da će ipak morati netko reći, u granicama očekivanog. U suštini je rekao ono što poznavatelji situacije itekako dobro znaju - da su regionalne sile, Saudijska Arabija, Turska, Emirati, stvorili ISIL kao vlastite odrede smrti koji će ognjem i mačem provoditi njihovu usredotočenu vanjsku politiku u regiji.
"Najveći problem Amerike u Siriji su naši regionalni saveznici", rekao je prošlog tjedna Joe Biden u govoru pred studentima na Institutu za Politiku na sveučilištu Harvard.
VIDEO: Bidenov govor na sveučilištu Harvard
Čak i izvedba je tipično prigodna - gotovo uvijek se za davanje ovakvih izjava koriste govori pred studentima.
"Naši saveznici u regiji su naš najveći problem oko Sirije. Turska, Saudijska Arabija i UAE su bili toliko željni rušiti Assada da su zapravo stvorili sunitsko-šijitski rat preko posrednika na način da su slali stotine milijuna USD i desetke tisuća tona oružja svima koji su bili spremni boriti se protiv Assada. Mi ih nismo uspjeli uvjeriti da moraju prestati s potporom za ove skupine. Ishod takve politike je danas jasno vidljiv jer ispada da su naoružavali Al-Nusra Front i Al-Qaedu, a to je pak dovelo do stvaranja ISIL-a", rekao je Biden.
U ostatku govora ističe kako Amerika "ne može ponovno biti viđena kao agresor" te kako "napad na ISIL moraju predvoditi suniti, oni moraju napasti sunitsku organizaciju - ISIL".
Dakako, Biden pati od prigodne amnezije, ali to ne treba nikoga čuditi. Sve što se događalo oko Sirije, što je on spomenuo, je točno, ali sve to se događalo uz jedan jasan i nedvosmislen blagoslov SAD-a. Deseci tona oružja? Otkuda je stizalo to oružje? Ne treba tražiti daleko. Gdje su završile tone i tone hrvatskog oružja o kojem je pisao američki The New York Times? Imamo i mi brojne "javne tajne", bez ikakve sumnje.
Bidenova "amnezija" je zapravo vrlo promišljen potez - SAD su po istom ključu željeli rušiti Assada, svim sredstvima, s bilo kakvim skupinama. Sada uočavaju da to neće ići pa traže alternativnu rutu, a usput će oprati i svoj obraz odbacujući svaku odgovornost za nastajanje ISIL-a
Dakako, posve očekivano, Biden se promptno ispričao američkim saveznicima zbog svojih izjava, posebno turskom predsjedniku Erdoganu. Telefonski ga je nazvao nakon što je Erdogan vrlo ljuto reagirao na Bidenove izjave rekavši: "Ako je Biden izgovorio ove riječi, on će biti povijest za mene".
Da li je "povijest" i američki predsjednik Obama? Navodno Erdogan s njim ne razgovara više upravo zbog spora oko Sirije (vidi: Analiza: Sve veće tenzije između Washingtona i Ankare, turski premijer Erdogan: "Više ne razgovaram s Obamom").
Biden nije u ovoj priči pozitivac i ovo nije "gaf", već jako promišljena i u pravom trenutku odaslana poruka. No, poruka je pozitivna, nešto iz domene "javne tajne" gurnuto je u fokus i bez obzira koliko se Biden sada ispričavao (to je, dakako, očito bilo i u planu da će učiniti), te neke izjave ostati će relevantne od sada pa nadalje.
Te izjave su stvaranje otpora turskoj politici prema Siriji, turskim pritiscima na SAD da se zanemari ISIL i da se krene ravno na Damask. Turska zna da će konkretni angažman protiv ISIL-a ipak pomoći sirijskoj vojsci koja je već osjetila pogodan trenutak, možda idealan trenutak za rješavanje situacije u Aleppu. Turska ne želi izgubiti Aleppo, previše je uloženo u ovu neo-kolonijalnu politiku za koju je Ankara "zagrizla" daleko više od SAD-a.
Jer što je SAD-u bitno? Samo da se novac okreće, da ekonomski interesi budu na maksimumu, a za to rušenje vlasti u Damasku i nije nužno neki faktor. Kod Turske su pak aktivni svi drugi faktori - od ideologije, teritorijalnih pretenzija (i teritorijalne obrane, jer eventualno jači Kurdi biti će puno veći izazov za Tursku) pa do religijskih razloga.
SAD-u je relativno lako okrenuti ploču, staviti borbu protiv ISIL-a u prvi plan i na taj način sami sebe riješiti neugodnih činjenica da su oni podjednako krivi za sve ovo kao i zemlje koje Biden sada proziva, ako ne i više od njih.
U pragmatičnom smislu, ovo je za Siriju dobro, jer bitne su i posljedice koje ovakve izjave imaju na ranije spomenuti medijski stroj. Biden je sada gurnuo jedan novi zaokret u javnost i taj zaokret već postaje predmet medijskog bavljenja. Britanski BBC jučer je objavio veliki tekst s naslovom: "Joe Biden se ispričao za izjave oko ISIL-a, no da li je bio u pravu?".
Očekivano, sada i brojni mediji počinju patiti od prigodne amnezije. Ono pozitivno što proizlazi iz Bidenovih izjava je upravo taj medijski zaokret koji se mora desiti. Donedavno su vodeći mediji također zastupali ideju da je sirijski režim toliko brutalan da se isplati rušiti ga čak i uporabom terorista. Takva pisanja moraju snositi neku odgovornost za sve što se u međuvremenu dogodilo u Siriji, pa i za ove aktualne video snimke odrubljenih glava stranih državljana.
Za pretpostaviti je kako ćemo svjedočiti nastavku ovog raskola koji se primarno javlja između Washingtona i Ankare - druge sile se ni ne pokušavaju "gurati" na način da proturječe američkim planovima, no kod Turske to nije tako. Erdogan misli da si on to može dopustiti, da može reći s kime će on u američkoj administraciji pričati, a s kime neće itd.
U konačnici, stvar je jasna - politički gledano, ako sirijske vlasti opstanu, ako Sirija opstane, daleko najveći gubitnik biti će Turska. Već sada Turska ima razloga strahovati od građanskog rata, masovnog kurdskog ustanka diljem zemlje, a potencijalni pad grada Kobani u ruke ISIL-a mogao bi biti katalizator za sve te događaje (PKK već najavljuje da je s mirom gotovo ako padne Kobani).
Tu su milijuni izbjeglica u Turskoj, ali naposljetku i sami teroristi - to što je Ankara njih očigledno koristila u određenom trenutku, ne znači da se isti neće okrenuti i protiv Erdogana i protiv turskih vlasti.
No, neke stvari više nisu smjele biti u domeni "javnih tajnih" i zbog toga je dobro da je Biden rekao što je rekao, mada iza toga stajali isključivo američki interesi, a ne poriv za oslobađanjem istine.
Koncept Ujedinjenih Naroda danas je važniji no ikada, ali baš danas taj koncept zakazuje na mnogim koracima. U idealnom svijetu UN bi bila organizacija koja bi prije svega branila svijet od eskalacije novih konflikata. Takav UN morao bi biti prvi koji će, iz pozicije autoriteta, oglasiti "uzbunu" kada nečija vanjska politika postane do te mjere oportuna i opasna da si dozvoljava strašne stvari kao što je korištenje najgorih i najekstremnijih terorističkih skupina u cilju ostvarivanja političke agende.
UN uopće ne posjeduje volju da se nametne kao takva organizacija. UN je organizacija koja, kao i svi drugi koji aktivno prate vanjskopolitička događanja, zna sve o "javnim tajnama", ali sudjeluje u propagiranju istih držeći ih tajnama.
Izjave su često snažnije od oružja. One mogu razbuktati ili ugasiti plamen rata. Pogledajmo primjerice rat na prostoru istočne Ukrajine. Da, može se reći kako on i dalje traje u jednom okviru niskog intenziteta sa sporadičnim sukobima koji izbijaju svaki dan. No, veliki rat, kakav je postajao, ipak više nije prisutan. Nema više onih danonoćnih granatiranja rezidencijalnih četvrti u velikim gradovima.
Što je okončalo taj sukob? U konačnici samo par sitnih izjava. Nekoliko trenutaka autentične diplomacije, pokoja anti-ratna gesta i to je to. Na sličan način se mogu, iz pozicije autoriteta, završiti brojni tragični sukobi, pa i ovaj sirijski koji sada već prijeti postajanjem rata naše cijele generacije, sukobom koji će potrajati još dugi niz godina.
Možda je to pomalo naivno, no stječe se dojam da bi ponekad iznimno pomoglo samo da se pokoja "javna tajna" izgura, bez obzira na posljedice, u javnu činjenicu. Naime, efekt takvog čina imao bi brojne pozitivne posljedice. Ako se javnu tajnu pretvori u činjenicu, ona više ne predstavlja samo nekoliko riječi, već i jednu ogromnu kočnicu kojom se mora utišati nabujali medijski ratni stroj.
Što je pro-ratno medijsko ozračje? Ima li uopće svoje jasne razloge djelovanja? Gotovo da i nema, možda u nekim visokim instancama, no u praksi se stvar svodi na efekt grude koja se kotrlja niz snježnu padinu. Kada se koncept uspostavi, da je recimo jedna zemlja "zla" i da se njeno vodstvo treba likvidirati, medijsko ozračje samo se dodatno i dodatno zahuktava, do te mjere da objektivnost više ni nije poželjna, jer cilj postaje dogma, nešto prema čemu valja ići solidarno i uvijek bez ikakvog "talasanja".
Ako se taj stroj povremeno ne pritegne, ako ga se ne pozove na razum, on će nastaviti djelovati sve snažnije do točke da i veliki rat počinje nuditi kao dobro, moralno i pravično rješenje.
Ako pustimo mase štakora na gradske ulice, bez kontrole, u konačnici će progristi i same temelje tog grada, ne zato što su po prirodi zli, već zato što im je to "posao". Ista stvar je i s medijima, ako ih se pušta da bez kontrole pojačavaju retoriku u konačnici će zazivati nove i veće ratove.
Rat u Siriji je tipičan ogledni primjerak, kontinuitet pristupa kojeg se započelo u Libiji 2011. Svaki izvještaj, bez obzira na događaj, imati će i aneks u kojem se, po inerciji samog stroja, naglašava brutalnost režima. Bez obzira koliko režim bio brutalan, ovolika količina isticanja daje mu neke karakteristike koje više uopće nisu logične, zlo više nije političko zlo, ono se prikazuje kao kakva patologija iz crtanih filmova za djecu. To nam, dakako, govori i mnogo o tome na koji način se pristupa čitatelju - kao djetetu koje treba prestrašiti.
Sraz između politike i medija danas je vrlo izražen, ali politika je još uvijek ta koja može natjerati medije na emuliranje njihovog stajališta ili barem na uključivanje takvog stajališta u novinske stupce.
Sve nas to dovodi natrag na pitanje o "javnim tajnama", jer iste će zaista i ostati tajne sve dok netko, negdje, s pozicijom autoriteta, ne signalizira da je došlo vrijeme da iste počnu curiti na način da se o njima raspravlja i da se razabere gdje leži razdjelnik između činjenica i propagande. Dok se to ne desi, mainstream mediji se javnim tajnama neće baviti jer je percepcija da su one politički štetne za "cilj" ili bi eventualno mogle koristiti drugoj strani. Što je onda medij? Spin doktor, a medijski kartel spin bolnica?
To je već pitanje za jednu drugu raspravu. Govorimo o javnim tajnama, a jednu se ipak gurnulo naprijed, ravno u eter, s upravo pozicije autoriteta o kojem ovdje govorimo. Riječ je o presudnim, najvažnijem, pitanju za rat u Siriji. Tko financira, naoružava i trenira teroriste? Tko je time direktna prijetnja globalnom miru i stabilnosti?
Javna je tajna da iza najpoznatijih terorističkih skupina današnjice stoje bogate islamističke sunitske sile Bliskog istoka. To je inače vrlo neugodna javna tajna jer ona sa sobom povlači niz vrlo uznemirujućih činjenica. Naime, ako stvari po pitanju financiranja terorizma stoje baš tako - a vodeći stručnjaci po tome uopće nemaju nekih velikih dvojbi - i ako pritom uzmemo da je službena verzija napada na SAD 2001. bila točna. Time bismo onda vrlo brzo došli do jednog sasvim logičnog zaključka da ove neke moćne sile Bliskog istoka čak i Ameriku "drže u šaci", zar ne? Jer nakon 11. rujna 2001. SAD nije napao zemlje otkuda su teroristi stigli, a većina na popisu su bili saudijski državljani, već su napali Afganistan i Irak, što iz današnje (ali i ondašnje) perspektive zvuči kao čista ludost.
Ako je terorizam najveće prijetnja sigurnosti, zašto onda rušiti zemlju, Irak, u kojoj terorizam uopće ni ne postoji? Postoji danas, dakako, ali nije postojao prije američke invazije i okupacije koja je trajala od 2003. do 2011.
Stvari se mogu objasniti i bez logike, ako se okrenemo na ekonomsku stranu priče. Petro-dolari, nafta, izvoz oružja, ključni novi plinovodi i naftovodi - sve su ovo teme koje bi mogle, učinkovito, eliminirati suštinsku logiku vanjskopolitičkih odnosa.
Ali i nešto bez logike opet ima svoju - logiku. Da i jest sve jedna vrlo "mračna rabota", ona isto može od privremene koristi postati dugotrajna prijetnja. Terorizam je danas jedna vrsta geopolitičko ekonomske poluge, očajni čin dobivanja željenog pod svaku cijenu, ekstremna i genocidna implementacija taktike u kojoj "cilj opravdava sredstvo".
Srećom po cijeli svijet, geopolitika ima i svoju (izrazito) fleksibilnu stranu, komponentu koja može znatno izokrenuti primarne ciljeve, adaptirati logiku i krenuti u ostvarenje interesa jednim drugačijim pravcem.
Nešto se po tom pitanju dešava i sa SAD-om oko Sirije. Prebacivanje fokusa s rušenja režima na eliminaciju ISIL-a može biti samo uvertira za povratak na inicijalne ciljeve - rušenje režima. No, nešto je ipak čudno. Ako je ovo plan "B" za povratak na plan "A", zašto onda ispuštati iz ruku jedan već toliko "uigrani" medijski stroj smanjenjem retorike?
Smanjenje retorike je u vanjskoj politici ogromna stvar i obično je ključan indikator pojedinih promjena. SAD to sada čini. Obama pred UN-om otvoreno poziva na "političko rješenje" za Siriju, a glasnogovornica američkog State Departmenta, Jen Psaki, Turskoj uzvraća kako SAD "nema planova" za implementaciju nikakve zone zabrane leta iznad Sirije - drugim riječima, Washington na jedan vrlo izravan način poručuje Turskoj da neće dobiti ono što traži, neće uspjeti pritiscima natjerati SAD da zarati sa sirijskom vojskom i prihvati ISIL kao "manje zlo".
Na koje sve načine Turska uspijeva i dalje vršiti pritisak na SAD je donekle intrigantna misterija, no za pretpostaviti je kako se stvar svodi na činjenicu da je Turska ipak igrač "teške kategorije" u regiji, a imati takvog na svojoj strani je zapravo imperativ u širenju vlastite sfere interesa.Ipak, trenutak ideološkog raskola se već neko vrijeme približava na relaciji Obamina administracija - Erdoganova administracija. Osjećalo se da će SAD morati jednim direktnim i prodornim potezom udariti na turski agresivnu politiku. Nema boljeg načina od izvlačenja "javnih tajni" u javnost.
Put su načeli pojedini američki mainstream mediji koji su počeli malo otvorenije pisati o sve očitijim vezama između turske vlasti i ekstremista u Siriji, zatim se uključio bivši američki ambasador u Ankari javno ističući kako je Erdoganova vlada podupirala Al-Nusra Front, dakle terorističku organizaciju i ogranak Al-Qaede.
To su sve bili neki početni znaci da se sprema jedan veći udarac po toj liniji, a on je i stigao krajem prošlog tjedna. Izvršitelj ipak nije najviši dužnosnik američke Vlade, ali je drugi čovjek u hijerarhiji - izvršitelj je postao američki potpredsjednik Joe Biden.
Što je rekao? Sve što se i pretpostavilo da će ipak morati netko reći, u granicama očekivanog. U suštini je rekao ono što poznavatelji situacije itekako dobro znaju - da su regionalne sile, Saudijska Arabija, Turska, Emirati, stvorili ISIL kao vlastite odrede smrti koji će ognjem i mačem provoditi njihovu usredotočenu vanjsku politiku u regiji.
"Najveći problem Amerike u Siriji su naši regionalni saveznici", rekao je prošlog tjedna Joe Biden u govoru pred studentima na Institutu za Politiku na sveučilištu Harvard.
VIDEO: Bidenov govor na sveučilištu Harvard
Čak i izvedba je tipično prigodna - gotovo uvijek se za davanje ovakvih izjava koriste govori pred studentima.
"Naši saveznici u regiji su naš najveći problem oko Sirije. Turska, Saudijska Arabija i UAE su bili toliko željni rušiti Assada da su zapravo stvorili sunitsko-šijitski rat preko posrednika na način da su slali stotine milijuna USD i desetke tisuća tona oružja svima koji su bili spremni boriti se protiv Assada. Mi ih nismo uspjeli uvjeriti da moraju prestati s potporom za ove skupine. Ishod takve politike je danas jasno vidljiv jer ispada da su naoružavali Al-Nusra Front i Al-Qaedu, a to je pak dovelo do stvaranja ISIL-a", rekao je Biden.
U ostatku govora ističe kako Amerika "ne može ponovno biti viđena kao agresor" te kako "napad na ISIL moraju predvoditi suniti, oni moraju napasti sunitsku organizaciju - ISIL".
Dakako, Biden pati od prigodne amnezije, ali to ne treba nikoga čuditi. Sve što se događalo oko Sirije, što je on spomenuo, je točno, ali sve to se događalo uz jedan jasan i nedvosmislen blagoslov SAD-a. Deseci tona oružja? Otkuda je stizalo to oružje? Ne treba tražiti daleko. Gdje su završile tone i tone hrvatskog oružja o kojem je pisao američki The New York Times? Imamo i mi brojne "javne tajne", bez ikakve sumnje.
Bidenova "amnezija" je zapravo vrlo promišljen potez - SAD su po istom ključu željeli rušiti Assada, svim sredstvima, s bilo kakvim skupinama. Sada uočavaju da to neće ići pa traže alternativnu rutu, a usput će oprati i svoj obraz odbacujući svaku odgovornost za nastajanje ISIL-a
Dakako, posve očekivano, Biden se promptno ispričao američkim saveznicima zbog svojih izjava, posebno turskom predsjedniku Erdoganu. Telefonski ga je nazvao nakon što je Erdogan vrlo ljuto reagirao na Bidenove izjave rekavši: "Ako je Biden izgovorio ove riječi, on će biti povijest za mene".
Da li je "povijest" i američki predsjednik Obama? Navodno Erdogan s njim ne razgovara više upravo zbog spora oko Sirije (vidi: Analiza: Sve veće tenzije između Washingtona i Ankare, turski premijer Erdogan: "Više ne razgovaram s Obamom").
Biden nije u ovoj priči pozitivac i ovo nije "gaf", već jako promišljena i u pravom trenutku odaslana poruka. No, poruka je pozitivna, nešto iz domene "javne tajne" gurnuto je u fokus i bez obzira koliko se Biden sada ispričavao (to je, dakako, očito bilo i u planu da će učiniti), te neke izjave ostati će relevantne od sada pa nadalje.
Te izjave su stvaranje otpora turskoj politici prema Siriji, turskim pritiscima na SAD da se zanemari ISIL i da se krene ravno na Damask. Turska zna da će konkretni angažman protiv ISIL-a ipak pomoći sirijskoj vojsci koja je već osjetila pogodan trenutak, možda idealan trenutak za rješavanje situacije u Aleppu. Turska ne želi izgubiti Aleppo, previše je uloženo u ovu neo-kolonijalnu politiku za koju je Ankara "zagrizla" daleko više od SAD-a.
Jer što je SAD-u bitno? Samo da se novac okreće, da ekonomski interesi budu na maksimumu, a za to rušenje vlasti u Damasku i nije nužno neki faktor. Kod Turske su pak aktivni svi drugi faktori - od ideologije, teritorijalnih pretenzija (i teritorijalne obrane, jer eventualno jači Kurdi biti će puno veći izazov za Tursku) pa do religijskih razloga.
SAD-u je relativno lako okrenuti ploču, staviti borbu protiv ISIL-a u prvi plan i na taj način sami sebe riješiti neugodnih činjenica da su oni podjednako krivi za sve ovo kao i zemlje koje Biden sada proziva, ako ne i više od njih.
U pragmatičnom smislu, ovo je za Siriju dobro, jer bitne su i posljedice koje ovakve izjave imaju na ranije spomenuti medijski stroj. Biden je sada gurnuo jedan novi zaokret u javnost i taj zaokret već postaje predmet medijskog bavljenja. Britanski BBC jučer je objavio veliki tekst s naslovom: "Joe Biden se ispričao za izjave oko ISIL-a, no da li je bio u pravu?".
Očekivano, sada i brojni mediji počinju patiti od prigodne amnezije. Ono pozitivno što proizlazi iz Bidenovih izjava je upravo taj medijski zaokret koji se mora desiti. Donedavno su vodeći mediji također zastupali ideju da je sirijski režim toliko brutalan da se isplati rušiti ga čak i uporabom terorista. Takva pisanja moraju snositi neku odgovornost za sve što se u međuvremenu dogodilo u Siriji, pa i za ove aktualne video snimke odrubljenih glava stranih državljana.
Za pretpostaviti je kako ćemo svjedočiti nastavku ovog raskola koji se primarno javlja između Washingtona i Ankare - druge sile se ni ne pokušavaju "gurati" na način da proturječe američkim planovima, no kod Turske to nije tako. Erdogan misli da si on to može dopustiti, da može reći s kime će on u američkoj administraciji pričati, a s kime neće itd.
U konačnici, stvar je jasna - politički gledano, ako sirijske vlasti opstanu, ako Sirija opstane, daleko najveći gubitnik biti će Turska. Već sada Turska ima razloga strahovati od građanskog rata, masovnog kurdskog ustanka diljem zemlje, a potencijalni pad grada Kobani u ruke ISIL-a mogao bi biti katalizator za sve te događaje (PKK već najavljuje da je s mirom gotovo ako padne Kobani).
Tu su milijuni izbjeglica u Turskoj, ali naposljetku i sami teroristi - to što je Ankara njih očigledno koristila u određenom trenutku, ne znači da se isti neće okrenuti i protiv Erdogana i protiv turskih vlasti.
No, neke stvari više nisu smjele biti u domeni "javnih tajnih" i zbog toga je dobro da je Biden rekao što je rekao, mada iza toga stajali isključivo američki interesi, a ne poriv za oslobađanjem istine.
