Bio sam u Americi pretprošlog vikenda kada su dvije masovne pucnjave tu zemlju rastućeg nasilja opet zavile u crno.
Motiviran mržnjom prema meksičkim imigrantima, bjelačkim rasizmom i trumpovskom ksenofobijom jedan 21-godišnji radikalni bijelac je u El Pasu, u zapadnom Teksasu, automatskom strojnicom smrtno pokosio 22 osobe i ranio dvostruko veći broj.
Unutar 24 sata u nama (iz drugih razloga) prepoznatljivijem gradu Daytonu, u državi Ohio, jedan drugi mladi bijeli ubojica je ustrijelio devet osoba, od kojih su šestero bili crnci.
Od onda ne prestaju analize razloga i motiva te traženje načina da se okonča to ludilo ubijanja nevinih i drugačijih. Traži se i način kako u zemlji neograničenih sloboda prekinuti promotore nekontrolirane internetske poplave ksenofobije, rasizma i mržnje.
Ubojica iz El Pasa je neprikriveno bio nadahnut Trumpovim rasističko-ksenofobnim upozorenjima na opasnosti od ”invazije imigranata” i argumentima u prilog bjelačke supremacije kao spasa Amerike. Pred sam smrtonosni pohod to je otvoreno objavio na internetu u svom razvikanom Manifestu.
Prije točno osamnaest mjeseci na ovom sam mjestu, a u sličnom kontekstu, objavio oštro naslovljenu kolumnu ”Do zuba naoružani Amerikanci međusobno će se poklati’‘.
(Osim potrebe da se preciznije navedu novi statistički podaci, ista razmišljanja su itekako relevantna i danas, pa ih prenosim u neznatno izmijenjenom obliku.)
Amerikanci se već godinama kolju, a ako vam se takva izjava čini pregrubom, razmotrite nedovoljno poznatu činjenicu da 96 Amerikanaca pogine svakog dana od vatrenog oružja (od oko 315 upucanih – u statistike se najčešće ne ubrajaju ozlijeđeni).
To znači da je na isti dan kada je u srednjoj školi na Floridi poremećeni školarac rafalnom paljbom iz poluatomatske puške ubio 17 svojih kolega i nastavnika, u ostalim dijelovima Amerike poginulo još višestruko puta toliko u manje razvikanim situacijama, od male djece koja slučajno posegnu za oružjem roditelja do muškaraca koji namjerno potegnu za oružjem kako bi se obračunali sa ženom.
U samo mjesec i pol dana u ovoj godini vatreno je oružje korišteno 6746 puta, a smrtno su stradale 1863 osobe, među njima više od 400 djece. Tisuće doživotno ozlijeđenih rijetko se spominju u izviješćima s ovih krvavih pirova.
Psiholozi i sociolozi zabrinuto, ali bespomoćno zaključuju kako su masovna ubojstva u SAD-u postala ”nova normalna svakodnevica”.
Još nam je svježe sjećanje na paniku krvavog stampeda na nedavnom koncertu u Las Vegasu kada je s 32. kata hotela mržnjom zadojeni bijelac zrelih godina otvorio vatru na nedužne slušaoce željne zabave te smrtno pogodio 58 ljudi, a ranio njih gotovo 500.
U navodno najnaprednijoj i najslobodnijoj zemlji svijeta od oružja u rukama civila strada više od 35.000 ljudi svake godine; u prosjeku je više od 96 upucano i ubijeno svakog dana, trećina od njih mlađa od 20 godina.
Za usporedbu – u Japanu od oružja pogine manje od 50, a u Njemačkoj, Francuskoj i Italiji manje od 150 osoba godišnje.
Drugi zastrašujući smrtonosni fenomen novijeg datuma školske su pucnjave u kojima djeca vatrenim oružjem ubijaju drugu djecu, a usput i učitelje.
Na ove sveprisutne zastrašujuće činjenice nas je ovog tjedna (opet!) podsjetio smrtonosni napad na američku srednju školu u jednom od najmirnijih gradova na Floridi.
Dosad najpoznatiji napad takve vrste bio je onaj iz 1999. u Columbineu, u Coloradu, kad su dva tinejdžera ubila 12 studenata i učitelja, a potom i sebe. Pucnjava ove srijede bila je drugi najsmrtonosniji napad na američke škole općenito, odmah iza masakra iz 2012., kad je napadač u osnovnoj školi Sandy Hook, u Connecticutu, ubio 20 prvašića, šest učitelja, svoju majku i sebe.
Što reći na nedavno izvješće iz jedne škole u New Mexicu u kojoj je dvanaestogodišnji dječak iz kutije za instrumente izvukao pušku te iz čista mira ustrijelio dvoje učenika iz svog razreda?
U školama diljem Amerike od siječnja 2013. bile su najmanje 283 pucnjave, a ovotjedni pokolj na Floridi predstavlja već 18. oružani napad u američkim školama ove godine.
Za taj užas ne može biti kriv samo jedan poremećeni mladić. Problem je u tome što se američkim zakonodavstvom svakom luđaku, današnjem i budućem, jamči pravo na lako dostupno ubojito oružje.
Amerikanci nisu sami po sebi skloniji nasilju od drugih naroda, ali su jedina napredna zemlja na svijetu u kojoj ova vrsta masovnog nasilja eskalira ovakvim intenzitetom. To se zapravo ne događa u ni jednoj drugoj zemlji svijeta.
U SAD-u je registrirano oko 300 milijuna raznog oružja, što znači da u prosjeku svaki muškarac, žena i dijete posjeduju neko vatreno oružje.
Problem je, dakle, sveprisutnost oružja: milijuni pušaka i pištolja, oružje svuda, nošeno otvoreno, skriveno, u barovima, u crkvama, u uredima, u državnim zgradama i privatnim spavaonicama.
Od vatrenog oružja u SAD-u je od 1968. godine do danas poginulo više Amerikanaca nego u svim njihovim ratovima u povijesti, uključujući i nedavni višegodišnji rat u Iraku.
Postavlja se pitanje kada će većina Amerikanaca, a posebice njihovi političari, shvatiti i zdravorazumski priznati kako automatske puške koje ispaljuju pedeset do šezdeset metaka u minuti nemaju nikakvu drugu svrhu nego da u što kraćem roku pokose što je moguće više ljudi.
Svi dosadašnji pokušaji da se reformiraju zakoni kontrole nošenja oružja nisu prolazili zbog načina na koji su sveprisutni lobisti iz snažne industrije naoružanja uzeli Kongres za taoca, da ne kažemo da su u stanju za taoca držati čitavu Ameriku.
Dobro je podsjetiti kako je zlokobna NRA (vidi dolje) s 30 milijuna dolara financirala Trumpovu predsjedničku kampanju, a da ne govorimo o ogromnim dotacijama (uglavnom) republikanskim senatorima.
Svima je dobro poznato da proizvođači oružja golemim donacijama financiraju izbore većine konzervativnih političara. Cinici kažu da je za neke bolesno ambiciozne političare od izbornog poraza pogibija djece ipak manje bolna.
Očevidno je to i ovih dana kada demokrati pokušavaju nametnuti temu nužnosti strožih zakona, dok republikanci u središte diskusije guraju mentalno zdravlje ubojica.
Uvijek kad se otvori desetljećima duga rasprava o pravu na nošenje oružja, nailazi se na religiozno fanatičan otpor dobro organiziranih proizvođača i distributera oružja i njihovog pozivanja na slobodu njegovog posjedovanja zajamčenu Drugim amandmanom američkog Ustava.
Lažno božanstvo – zlatno tele – te nasilne religije zove se NRA (National Rifle Association), a Sveto pismo mu je spomenuti Drugi amandman Ustava SAD-a, koji pristalice postojećeg stanja tumače na fundamentalističko-ekspanzionistički način. Američko patriotsko puškoljublje naizgled je neiskorjenjiva religija.
Njezini predstavnici sebe vide i uspješno predstavljaju kao zaštitnike ustavnog prava na posjedovanje oružja, iako je pravi razlog mnogo prozaičniji. Oštriji zakoni kontrole naoružanja izbili bi im iz džepa milijarde i milijarde dolara profita.
Radi se o zemlji u kojoj je prošle godine prodano 10,8 milijuna komada oružja, te je očito da se neki ljudi bogate od proizvodnje i prodaje tog smrtonosnog arsenala.
Problem je u nefunkcionalnom političkom sustavu i mentalitetu u kojem je privatni profit važniji od javnog dobra.
Radi se o polariziranom društvu rastuće mržnje i paranoje u glavama ljudi, među kojima se lako pronalaze kupci koji do sada nisu imali oružje kao i oni koji su spremni dopuniti i modernizirati svoj postojeći potencijalno smrtonosni arsenal.
Očito je da samo prava reforma kontrole oružja može zaustaviti masovna ubojstva koja se odigravaju gotovo svakodnevno.
Mora postojati način uvođenja razumnih mjera kontrole oružja koje će onemogućiti da ono dođe u pogrešne ruke.
Pod hitno treba probuditi i mobilizirati političku volju te učiniti sve kako bi se zaštitili nedužni građani i prekinula ova brutalna zloporaba upitne slobode.
autograf
Motiviran mržnjom prema meksičkim imigrantima, bjelačkim rasizmom i trumpovskom ksenofobijom jedan 21-godišnji radikalni bijelac je u El Pasu, u zapadnom Teksasu, automatskom strojnicom smrtno pokosio 22 osobe i ranio dvostruko veći broj.
Unutar 24 sata u nama (iz drugih razloga) prepoznatljivijem gradu Daytonu, u državi Ohio, jedan drugi mladi bijeli ubojica je ustrijelio devet osoba, od kojih su šestero bili crnci.
Od onda ne prestaju analize razloga i motiva te traženje načina da se okonča to ludilo ubijanja nevinih i drugačijih. Traži se i način kako u zemlji neograničenih sloboda prekinuti promotore nekontrolirane internetske poplave ksenofobije, rasizma i mržnje.
Očito je da samo prava reforma kontrole oružja može zaustaviti masovna ubojstva koja se odigravaju gotovo svakodnevno
Ubojica iz El Pasa je neprikriveno bio nadahnut Trumpovim rasističko-ksenofobnim upozorenjima na opasnosti od ”invazije imigranata” i argumentima u prilog bjelačke supremacije kao spasa Amerike. Pred sam smrtonosni pohod to je otvoreno objavio na internetu u svom razvikanom Manifestu.
Prije točno osamnaest mjeseci na ovom sam mjestu, a u sličnom kontekstu, objavio oštro naslovljenu kolumnu ”Do zuba naoružani Amerikanci međusobno će se poklati’‘.
(Osim potrebe da se preciznije navedu novi statistički podaci, ista razmišljanja su itekako relevantna i danas, pa ih prenosim u neznatno izmijenjenom obliku.)
Amerikanci se već godinama kolju, a ako vam se takva izjava čini pregrubom, razmotrite nedovoljno poznatu činjenicu da 96 Amerikanaca pogine svakog dana od vatrenog oružja (od oko 315 upucanih – u statistike se najčešće ne ubrajaju ozlijeđeni).
To znači da je na isti dan kada je u srednjoj školi na Floridi poremećeni školarac rafalnom paljbom iz poluatomatske puške ubio 17 svojih kolega i nastavnika, u ostalim dijelovima Amerike poginulo još višestruko puta toliko u manje razvikanim situacijama, od male djece koja slučajno posegnu za oružjem roditelja do muškaraca koji namjerno potegnu za oružjem kako bi se obračunali sa ženom.
U samo mjesec i pol dana u ovoj godini vatreno je oružje korišteno 6746 puta, a smrtno su stradale 1863 osobe, među njima više od 400 djece. Tisuće doživotno ozlijeđenih rijetko se spominju u izviješćima s ovih krvavih pirova.
Psiholozi i sociolozi zabrinuto, ali bespomoćno zaključuju kako su masovna ubojstva u SAD-u postala ”nova normalna svakodnevica”.
Još nam je svježe sjećanje na paniku krvavog stampeda na nedavnom koncertu u Las Vegasu kada je s 32. kata hotela mržnjom zadojeni bijelac zrelih godina otvorio vatru na nedužne slušaoce željne zabave te smrtno pogodio 58 ljudi, a ranio njih gotovo 500.
U navodno najnaprednijoj i najslobodnijoj zemlji svijeta od oružja u rukama civila strada više od 35.000 ljudi svake godine; u prosjeku je više od 96 upucano i ubijeno svakog dana, trećina od njih mlađa od 20 godina.
Još nam je svježe sjećanje na paniku krvavog stampeda na nedavnom koncertu u Las Vegasu kada je s 32. kata hotela mržnjom zadojeni bijelac zrelih godina otvorio vatru na nedužne slušaoce željne zabave te smrtno pogodio 58 ljudi, a ranio njih gotovo 500
Za usporedbu – u Japanu od oružja pogine manje od 50, a u Njemačkoj, Francuskoj i Italiji manje od 150 osoba godišnje.
Drugi zastrašujući smrtonosni fenomen novijeg datuma školske su pucnjave u kojima djeca vatrenim oružjem ubijaju drugu djecu, a usput i učitelje.
Na ove sveprisutne zastrašujuće činjenice nas je ovog tjedna (opet!) podsjetio smrtonosni napad na američku srednju školu u jednom od najmirnijih gradova na Floridi.
Dosad najpoznatiji napad takve vrste bio je onaj iz 1999. u Columbineu, u Coloradu, kad su dva tinejdžera ubila 12 studenata i učitelja, a potom i sebe. Pucnjava ove srijede bila je drugi najsmrtonosniji napad na američke škole općenito, odmah iza masakra iz 2012., kad je napadač u osnovnoj školi Sandy Hook, u Connecticutu, ubio 20 prvašića, šest učitelja, svoju majku i sebe.
Što reći na nedavno izvješće iz jedne škole u New Mexicu u kojoj je dvanaestogodišnji dječak iz kutije za instrumente izvukao pušku te iz čista mira ustrijelio dvoje učenika iz svog razreda?
U školama diljem Amerike od siječnja 2013. bile su najmanje 283 pucnjave, a ovotjedni pokolj na Floridi predstavlja već 18. oružani napad u američkim školama ove godine.
Za taj užas ne može biti kriv samo jedan poremećeni mladić. Problem je u tome što se američkim zakonodavstvom svakom luđaku, današnjem i budućem, jamči pravo na lako dostupno ubojito oružje.
Amerikanci nisu sami po sebi skloniji nasilju od drugih naroda, ali su jedina napredna zemlja na svijetu u kojoj ova vrsta masovnog nasilja eskalira ovakvim intenzitetom. To se zapravo ne događa u ni jednoj drugoj zemlji svijeta.
U SAD-u je registrirano oko 300 milijuna raznog oružja, što znači da u prosjeku svaki muškarac, žena i dijete posjeduju neko vatreno oružje.
Motiviran mržnjom prema meksičkim imigrantima, bjelačkim rasizmom i trumpovskom ksenofobijom jedan 21-godišnji radikalni bijelac je u El Pasu, u zapadnom Teksasu, automatskom strojnicom smrtno pokosio 22 osobe i ranio dvostruko veći broj
Problem je, dakle, sveprisutnost oružja: milijuni pušaka i pištolja, oružje svuda, nošeno otvoreno, skriveno, u barovima, u crkvama, u uredima, u državnim zgradama i privatnim spavaonicama.
Od vatrenog oružja u SAD-u je od 1968. godine do danas poginulo više Amerikanaca nego u svim njihovim ratovima u povijesti, uključujući i nedavni višegodišnji rat u Iraku.
Postavlja se pitanje kada će većina Amerikanaca, a posebice njihovi političari, shvatiti i zdravorazumski priznati kako automatske puške koje ispaljuju pedeset do šezdeset metaka u minuti nemaju nikakvu drugu svrhu nego da u što kraćem roku pokose što je moguće više ljudi.
Svi dosadašnji pokušaji da se reformiraju zakoni kontrole nošenja oružja nisu prolazili zbog načina na koji su sveprisutni lobisti iz snažne industrije naoružanja uzeli Kongres za taoca, da ne kažemo da su u stanju za taoca držati čitavu Ameriku.
Dobro je podsjetiti kako je zlokobna NRA (vidi dolje) s 30 milijuna dolara financirala Trumpovu predsjedničku kampanju, a da ne govorimo o ogromnim dotacijama (uglavnom) republikanskim senatorima.
Svima je dobro poznato da proizvođači oružja golemim donacijama financiraju izbore većine konzervativnih političara. Cinici kažu da je za neke bolesno ambiciozne političare od izbornog poraza pogibija djece ipak manje bolna.
Očevidno je to i ovih dana kada demokrati pokušavaju nametnuti temu nužnosti strožih zakona, dok republikanci u središte diskusije guraju mentalno zdravlje ubojica.
Uvijek kad se otvori desetljećima duga rasprava o pravu na nošenje oružja, nailazi se na religiozno fanatičan otpor dobro organiziranih proizvođača i distributera oružja i njihovog pozivanja na slobodu njegovog posjedovanja zajamčenu Drugim amandmanom američkog Ustava.
Lažno božanstvo – zlatno tele – te nasilne religije zove se NRA (National Rifle Association), a Sveto pismo mu je spomenuti Drugi amandman Ustava SAD-a, koji pristalice postojećeg stanja tumače na fundamentalističko-ekspanzionistički način. Američko patriotsko puškoljublje naizgled je neiskorjenjiva religija.
Njezini predstavnici sebe vide i uspješno predstavljaju kao zaštitnike ustavnog prava na posjedovanje oružja, iako je pravi razlog mnogo prozaičniji. Oštriji zakoni kontrole naoružanja izbili bi im iz džepa milijarde i milijarde dolara profita.
Ubojica iz El Pasa je neprikriveno bio nadahnut Trumpovim rasističko-ksenofobnim upozorenjima na opasnosti od ”invazije imigranata” i argumentima u prilog bjelačke supremacije kao spasa Amerike. Pred sam smrtonosni pohod to je otvoreno objavio na internetu u svom razvikanom Manifestu
Radi se o zemlji u kojoj je prošle godine prodano 10,8 milijuna komada oružja, te je očito da se neki ljudi bogate od proizvodnje i prodaje tog smrtonosnog arsenala.
Problem je u nefunkcionalnom političkom sustavu i mentalitetu u kojem je privatni profit važniji od javnog dobra.
Radi se o polariziranom društvu rastuće mržnje i paranoje u glavama ljudi, među kojima se lako pronalaze kupci koji do sada nisu imali oružje kao i oni koji su spremni dopuniti i modernizirati svoj postojeći potencijalno smrtonosni arsenal.
Očito je da samo prava reforma kontrole oružja može zaustaviti masovna ubojstva koja se odigravaju gotovo svakodnevno.
Mora postojati način uvođenja razumnih mjera kontrole oružja koje će onemogućiti da ono dođe u pogrešne ruke.
Pod hitno treba probuditi i mobilizirati političku volju te učiniti sve kako bi se zaštitili nedužni građani i prekinula ova brutalna zloporaba upitne slobode.
autograf
