U povodu pregovora Vlade i sindikata javnih i državnih službi o povećanju plaća za šest posto, s Anom Milićević Pezelj, izvršnom tajnicom za socijalni dijalog i javne politike Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, razgovarali smo o tim pregovorima, ali i najavi djelomične reforme radnog zakonodavstva i budućim sindikalnim akcijama.
SSSH je bio sudionik nedavne globalne kampanje protiv komercijalizacije zdravstva: kako u tom smislu vidite budući razvoj tog sustava?
Godinama tražimo da se prestane prelijevati iz javnoga zdravstvenog sustava u privatne džepove, a upravo se to potiče ponovnim prijedlogom nacrta Pravilnika o dopunskom radu zdravstvenih radnika, po kojem bi bilo moguće da oni rade u javnom i privatnom sustavu, zbog čega će u pravilu trpjeti javni. Na sastanku Socijalno-gospodarskog vijeća, na kojem je sudjelovao i predstavnik Ministarstva zdravlja, nismo dobili zadovoljavajuće odgovore vezane uz Pravilnik, kao ni odgovor na pitanje zašto bi doista bilo nužno povećanje cijene police dopunskog osiguranja – to je prezentirano kao način da se liječnici zadrže u Hrvatskoj, tako što će im se omogućiti dodatna zarada. No nju treba osigurati prekovremenim plaćenim radom, tako da zarada ostane unutar javnoga zdravstvenog sustava. Prekovremenim bi se radom riješile i liste čekanja, a sada će se pacijente upućivati u privatni sektor. Tražili smo standardizaciju usluga i kategorizaciju bolnica, no to nije napravljeno. Objedinjena javna nabava ne samo da curi, ona je izvor korupcije, a nema ni eksperata za organizaciju rada i upravljanje ljudskim potencijalima, pa se oni rasipaju. Inzistiramo dakle na prestanku povezivanja javnoga i privatnoga i zato smo protiv Pravilnika.
Tužbe bi bile dobivene
Sindikalne središnjice pregovaraju s Vladom o šestpostotnoj povišici plaća javnim i državnim službenicima, no čini se da za to nema ni novca ni dobre volje?
U tim pregovorima sudjeluje naš Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi. Na prvom su se sastanku obje strane dogovorile da neće biti informiranja putem medija, no taj je dogovor Vlada očito prekršila, jer su sindikati putem medija dobili određene poruke. Kad je usvojen proračun, svima je bilo jasno da novac za tu povišicu nije predviđen; bilo je za očekivati da će Vlada, kao strana koju sporazum obvezuje a novca za isplatu nema, biti zainteresiranija za to da se dođe do rješenja i dogovora. Svjesni da nema novca, sindikati su željeli razgovarati oko dinamike povrata duga, ali s obzirom na to kako se Vlada trenutačno ponaša, nitko ne zna što se sljedeće planira.
Godinama tražimo da se prestane prelijevati iz javnoga zdravstvenog sustava u privatne džepove. Liječnicima dodatnu zaradu treba osigurati prekovremenim plaćenim radom, tako da ona ostane unutar javnoga zdravstvenog sustava. Tako bi se riješile i liste čekanja
Od sindikata se ipak očekuje da ne popuste u tom slučaju: jesu li izvjesne i tužbe protiv države?
Tužbe bi definitivno bile dobivene i to ne bi bilo prvi put. Sjetimo se Račanove vlade koja je putem kolektivnog ugovora bila potpisala određene obaveze vezane uz neisplaćeni regres, a koje su kasnije obavezale i Sanaderovu vladu – s valom dobivenih sporova započela je i prisilna naplata. U toj su varijanti troškovi puno veći, jer na naplatu stižu i kamate i troškovi izgubljene parnice. Sindikatima nije u interesu napraviti Vladi štetu i trošak, oni samo traže ono na što imaju pravo, što je ispregovarano i potpisano. Zato i žele dogovoriti dinamiku vraćanja duga na održiv način. To je pitanje odgovornosti svakog poslodavca, pa i onog koji nastupa u ime proračuna.
Ukratko, država kao poslodavac daje loš primjer drugima, odnosno poručuje im da unatoč potpisanom sporazumu mogu raditi što hoće?
Način na koji je vlada Zorana Milanovića posegnula za zakonom kojim su suspendirani kolektivni ugovori uvijek je loša poruka i poslodavcima u privatnom sektoru. To im je vjetar u leđa. Jer ako tako nastupa javna vlast, zašto bi taj sektor bio odgovorniji od nje? Što se nas tiče, imamo dvije trećine granskih sindikata u proizvodnji i uslugama, što je zapravo privatni sektor. U tome leži i potreba da se interesi i jednih i drugih mire unutar vlastite središnjice. Mi nismo ti koji će problematizirati visinu nečijih prava, mi samo branimo pravo na kolektivno pregovaranje. Pitanje odgovornosti svakog poslodavca je da bude svjestan što potpisuje i da potpisano dokumentira. A ovdje govorimo o odgovornosti dviju vlada, one koja je potpisala da će se s rastom BDP-a u dva uzastopna kvartala vratiti ustegnutih šest posto plaće javnih i državnih službenika i ove koja taj dug mora vratiti.
Vezano uz kolektivne ugovore, prisjetimo se najave ministrice rada i mirovinskog sustava Nade Šikić, koja je u veljači kazala da za njima neće biti potrebe u slučaju zakonskog uređenja plaća, jer bi tako i dodaci bili valorizirani, odnosno obuhvaćeni zakonom?
Vlada je članica Međunarodne organizacije rada i zna da mora poštovati njezine konvencije. Što se tiče spomenute ministričine izjave, svi sindikati iz javnog i privatnog sektora reagirali su na nju i pozvali se na te konvencije. Sigurno ćemo znati odgovoriti na bilo kakav pokušaj suspenzije prava na kolektivno pregovaranje.
Spremni na sve
Kako komentirate mogućnost ukidanja plaćene polusatne pauze na poslu?
Najprije smo to shvatili kao prvoaprilsku šalu, ali smo svjesni da u zbilji moramo biti spremni na sve, s obzirom na to da se produžetak radnoga tjedna i produžetak dobi za odlazak u mirovinu mogu iščitati iz dokumenta Ifo instituta, koji je umjesto kao predizborni program HDZ-a izašao kao postizborna obavijest medijima. To da se pauza ne plaća stari je zahtjev Hrvatske udruge poslodavaca. Plaćena pauza je jedno od stečenih prava radnika: možemo pregovarati o tome da se ona ne plaća, ali i da sadašnjih 40 radnih sati tjedno svedemo na 37,5 sati i to za postojeću plaću.
Što s gotovo 26 hiljada radnika zaposlenih kod oko 7.400 poslodavaca koji rade, a ne primaju plaću?
Još 2011. započeli smo kampanju protiv rada bez plaće, a procjene su govorile o 80 tisuća radnika koji je ne primaju. Napravili smo istraživanje u poduzećima u kojima djeluju naši povjerenici i izradili tablice po tvrtkama o kojima smo prikupili podatke te ih dali u javnost – sve što smo dostavili financijskoj upravi na uvid, bilo je točno. Država tada nije imala pojma plaća li poslodavac radniku doprinose na neto isplaćenu plaću, nego se vodila time da je dobro sve što kapne u proračun. Na koncu je donesena Linićeva odredba po kojoj ne možete uplatiti neto plaću ako niste uplatili doprinose. Potom je sve prebačeno na Poreznu upravu koja je počela dostavljati podatke o tome tko isplaćuje, a tko ne isplaćuje plaću. Broj neplaćenih radnika danas je smanjen, ali za nas će kampanja trajati sve dok u Hrvatskoj bude moguće raditi, a ne primati plaću.
To da se pauza ne plaća stari je zahtjev Hrvatske udruge poslodavaca. Plaćena pauza je jedno od stečenih prava radnika: možemo pregovarati o tome da se ona ne plaća, ali i da sadašnjih 40 radnih sati tjedno svedemo na 37,5 sati i to za postojeću plaću
Ali zašto toliko radnika i dalje pristaje na takvo poniženje?
Ljudi su egzistencijalno ugroženi i kad s njima razgovarate, kažu vam da računaju da će im se to vratiti, da će im barem doprinosi za mirovinsko kad-tad biti isplaćeni. Najnezaštićeniji su oni koji su formalno zaposleni, a rade bez plaće: ako se ne pojavite na poslu jer niste dobili plaću, nakon pet dana dobivate otkaz. Onda se morate suditi da vas se vrati na posao, a to je, s obzirom na stanje u pravosuđu, dugotrajan postupak. Nama treba nekoliko godina da bismo radnika vratili na posao, a tada se događa da posla više nema: poslodavac je pokrao što je mogao i otišao bog te pitaj kud… Također, ako radnik da otkaz i prijavi se na Zavod za zapošljavanje, nema pravo na naknadu, što je isto kao da je potpisao sporazumni raskid radnog odnosa. Ljudi su u zamci. Problem je borba pojedinca protiv sustava ili poslodavca, stoga praksu neplaćenog rada moramo do kraja iskorijeniti.
Ne bi li stoga ta problematika i reforma koja će je pratiti trebale biti prioriteti u prvoj godini rada nadležne ministrice?
Svakako, ali to zajednički moraju napraviti i Inspekcija rada i Ministarstvo financija. To je prioritet iz više razloga: u pitanju su egzistencije ljudi i priljev sredstava u državni proračun.
No u medijima se pojavljuju ministričine najave djelomične reforme radnog zakonodavstva, u sklopu koje bi se Zakonom o plaćama definirali novi poslovi s posebnim uvjetima rada?
Puna informacija spominje Zakon o plaćama, koji se na određeni način dotiče Zakona o radu. Međutim, to je nešto što si nismo uspjeli protumačiti i razumjeti, ali mislimo da je riječ o redefiniranju pojma beneficiranoga radnog staža vezanom uz analizu koja se očekuje potkraj travnja, odnosno o kraćem popisu zanimanja za beneficirani radni staž. Ali ako je ministrica doista mislila na to, to nema veze ni sa Zakonom o plaćama ni sa Zakonom o radu. No s tim u vezi službeno još ništa nismo dobili.
Nedemokratski potezi
Možete li komparirati odnos prošle Vlade prema sindikatima i očekivanja od ove, koja je po preuzimanju vlasti povukla mnoge poteze na tragu, blago rečeno, silovanja i demokracije i ljudi? I kakav je vaš osobni stav po tom pitanju?
Kao lijevo orijentirana socijaldemokratkinja moram iskazati veliko razočaranje činjenicom da su u dva mandata vlasti socijaldemokrata radnici izgubili najviše. Najprije 2003., kad su prepolovljeni otkazni rokovi i smanjene otpremnine i kad smo dobili sve fleksibilne oblike ugovora o radu. Nastavak je uslijedio za Milanovićeve vlade, nakon što su svi izjavili da je okvir Zakona o radu dobar i da samo treba poraditi na njegovoj implementaciji; čuvena je bila izjava ministra rada Miranda Mrsića da poslodavci ne poštuju Zakon o radu ne stoga što to ne bi htjeli, nego stoga što ga ne mogu poštovati. A nedemokratski potezi nove vlasti kojima svjedočimo, stvaranje okruženja koje na neki način poziva ne samo na verbalno nego i na fizičko nasilje, doveli su u pitanje temeljna ljudska prava, što me osobno plaši. Problem je u tome što nijedna dosadašnja Vlada nije bila sposobna voditi integrirane politike i definirati ciljeve društva. Osim lijepih riječi, za sada nemamo opipljivu suradnju s novom Vladom. Od političara ne očekujemo previše i sa svakom novom vlašću pokrećemo edukaciju o socijalnom dijalogu i participaciji radnika. Želimo li stvarati novu vrijednost, kapital moramo udružiti s radom. No rad se ne cijeni, nego se stalno ponavlja izlizana mantra: tko je jamio, jamio. Radu moramo vratiti dostojanstvo.
Sudjelovali ste i u stručnoj raspravi oko kurikularne reforme obrazovanja, kojoj je kritiku uputila Platforma 112, upozorivši da se izbjegavanjem spominjanja seksualnosti, roda i homoseksualnih osoba zanemaruju prava i dobrobit djece?
Reformu nisam stigla dokraja iščitati, ali je potrebno istaknuti da je uporište cjeloživotnog učenja upravo u osnovnoj školi i da ona mora biti reformirana; nužno je (na)učiti na koji način učiti, a ne bubati. Ako doista reformiramo obrazovanje, onda moramo skratiti i moguću prekvalifikaciju i dokvalifikaciju, koje kod nas traju kao da vam je to početno obrazovanje. Ključno je vrednovanje da odrasle osobe uče iskustveno i na drugačiji način jer postoji kvalitetno početno obrazovanje, koje omogućuje brze prekvalifikacije. Djeci treba omogućiti da se razvijaju i propituju, da im škola bude bliska, a ne muka. Naš će fokus biti na dijelu koji se odnosi na poduzetništvo. Informacije koje smo dobili od nositelja reforme da se sindikati i radnička prava u njoj spominju segmentirano zasad nam se ne čine dovoljnima, jer mislimo da treba vezati poduzetništvo i svijet rada. Aktivno građanstvo je tu ključno, kao i razvoj svijesti o participativnoj demokraciji. I najvažnije, razvoj osobnog stava, kako sutra ne bismo imali – beskičmenjake.
Stvorimo kritičnu masu, odustanimo od roštiljanja
Kane li napokon sindikati pozvati ljude na prosvjede, a ne da i dalje hinimo kako teku med i mlijeko?
Uvijek smo pozivali na prosvjedne akcije, ali i dalje mi je enigma zašto se ljudi ne odazivaju u trenutku kad je bitno postati masom. U travnju 2008. na ulice smo izveli 50 tisuća ljudi, ali to su uglavnom bili naši članovi. Bila je subota, padala je kiša, a danas više nema subote i nedjelje kao neradnih dana. Ljudi rade, pogledajte samo po šoping-centrima: jedan dio radi, drugi šopingira. Kad je kiša, ljudima se neće na kišu, a ako je sunčano, važniji je roštilj. Zanima me kad će netko odustati od tog roštiljanja nedjeljom kako bi postao dijelom kritične mase. Žao mi je što to već nije tako. Ovogodišnji Prvi maj svakako će biti prosvjednog karaktera, čemu će se osim sindikalnih središnjica pridružiti i određen broj nevladinih organizacija.
portalnovosti
