Ove se godine obilježava 100. godišnjica Oktobarske revolucije što je rezultiralo većoj historiografskoj posvećenosti ovoj temi. Ovo je iznimno bitno, pogotovo u kontekstu proklamiranja „kraja povijesti“ i eliminaciji ideologija iz službenog društveno-političkog okvira, početkom 1990-ih. Na tragu pokretanja internetskih stranica i predavanja vezanih uz ovo istraživačko područje, važno je istaknuti kako se radnički pokret polako vraća u istraživačke okvire mlađe generacije hrvatskih povjesničara i filozofa. Opravdanost vraćanja ovim temama očituje se i u aktualizaciji samog položaja radničke klase kao i obnovi zanimanja za reinterpretaciju dosadašnjih istraživanja. Sukladno tomu, razgovarali smo s dvojicom istraživača, Davorinom Ćutijem doktoradnom na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu i Lukom Pejićem također doktorandom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te asistentom na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Osijeku te autorom nedavno objavljene knjige Historija klasičnog anarhizma u Hrvatskoj. Fragmenti subverzije, koji se u sklopu svojih istraživanja bave filozofijom povijesti odnosno historijom marginalnih skupina unutar kojih se poseban naglasak postavlja na radnički pokret.
Ovdje je vrlo važno naglasiti i dosadašnji historiografski korpus, koji je ponajprije vezan uz Slavonski Brod, odnosno Slavoniju, a koji su kreirali povjesničari Mile Konjević i Dragiša Jović čije su monografije do danas ostale nezaobilazni izvori pri proučavanju ove teme, a koje su unatoč stereotipnoj percepciji vremena u kojemu su nastale, iznimno vrijedni doprinosi domaćoj historiografiji.
[caption id="attachment_105909" align="alignleft" width="300"]
Davorin Ćuti[/caption]
Za početka, što biste odredili kao temeljne značajke začetka radničkog pokreta u 19. stoljeću?
DAVORIN: Mislim da je nemoguće odvojiti nastanak i razvoj pokreta bez da se analizira sam proces druge industrijske revolucije. Naime druga industrijska revolucije je početak onoga što danas nazivamo tehno-znanstvenim dobom. Ono što karakterizira drugu industrijsku revolucije je napredak u prirodnim znanostima i aplikativnost znanosti na sam tehnološki proces, prije svega tu možemo istaknuti napredak na području kemije,a što se odrazilo primjerice na razvoj poljoprivrede i medicine. Zatim tu je i električna energija, efikasniji način distribucije električne energije do samih tvornica i domaćinstava te izum kompleksnih motora koji su pogonjeni električnom energijom automatizirali dijelove u proizvodnim procesima. Tu je i ubrzani razvoj na željezničkoj infrastrukturi što je omogućilo mnogim manjim mjestima u provinciji da se industrijaliziraju i da počnu uvoziti, ali i izvoziti svoje proizvode prema glavnim urbanim središtima u SAD-u i Europi. Ovi modernizacijski procesi imali su veliki utjecaj na radničku klasu i na sam rad. Rad postaje mediji u kojem se čovjek samoostvaruje, prema marksističkoj teoriji, a početkom dvadesetog stoljeća možemo vidjeti da zahvaljujući ubrzanom tehnološkom razvoju, rad postaje nešto što sakati samu bit čovjeka, kako bi rekao Marcuse. Radnik postaje razvlašteni proizvođač, a ljudski odnosi shvaćeni su kao odnosi između kapitala i robe, rada i robe. Jasno je da sam tehnološki napredak u automatizaciji nekih radnih procesa skraćuje vrijeme potrebno za proizvodnju određene robe, a za koju je u razdoblju manufakturne proizvodnje i u prijelaznoj fazi u krupnu industriju, trebalo utrošiti više vremena. U konkretnom slučaju to možemo iščitati u spisu Rose Luxemburg „Razvoj industrije u Poljskoj“ (1898.). Naime, Luxemburg je napravila mali historijat industrijske revolucije u Poljskoj. Kroz četiri etape razvoja, vidljivo je iz Rosinog spisa kako je sistem kapitala utjecao na poljsko-ruske odnose i odnose unutar Poljske i Rusije pojedinačno. Ovdje je moguće vidjeti kako željeznički promet mijenja paremetre unutar kapitalističkog sistema, te kako tada proizvodi iz Poljske dospijevaju u udaljene predjele Rusije. Zatim imamo ubrzani razvoj tekstilne industrije, koji je također potaknut razvojem željeznice, a koja se pak transformira iz malih manufakturnih radiona u velike industrijske pogone. Jedno od isto jednako važnih činjenica predstavlja i ukidanje kmetstva. Kao posljedica navedenog javile su se reforme u poljoprivredi te sustavu oporezivanja. Naime, seljaci počinju raditi za nadnicu što ih prisiljava da se presele u grad i potraže posao u nekoj brzorastućoj industriji. Svakim novim tehnološkim napretkom dolazi do migracije stanovništva, ali i do rasta nezaposlenosti i stvaranja marginalnih skupina stanovništva. Ovdje se zapravo radi o onomu što su razvili filozofi i sociolozi poput Herberta Marcusea i Zygmunta Baumana, kada su istaknuli da ovdje ne govorimo o pojedinim zlim kapitalistima, već da je ključ problema u samom sistemu kapitala čemu i danas svjedočimo.
LUKA: Ukratko, radnički pokret razvija se tijekom 19. stoljeća kao svojevrsna reakcija na modernizacijske procese u pogledu industrijalizacije, urbanizacije te širenja kapitalističkih ekonomskih principa. Njegova teorijska osnova proizašla je, dakako, iz pera autora socijalističke provenijencije, bilo da govorimo o marksistima, anarhistima ili socijaldemokratima. Izrabljivani i politički marginalizirani radnici na taj su način dobili artikulirano te ideološki subverzivno oružje za vlastitu borbu. Nažalost, posljednjih nekoliko desetljeća jenjava historiografski interes za ovakvim temama koje su, s druge pak strane, izvrsna polazišna točka za potpuniju rekonstrukciju društvene historije. Drugim riječima, imamo li u vidu da je gotovo 98% stanovništva Banske Hrvatske na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, s obzirom na propisani imovinski i rodni cenzus, bilo politički potpuno marginalizirano te da im, povrh svega, do 1907. godine nije bilo dozvoljeno sindikalno udruživanje, kako ne proučavati, među ostalim temama, položaj i organizirane akcije potplaćenog radništva, ali i seljaštva?
Unutar radničkog pokreta, zbog brojnih ideoloških previranja, nastale su brojne struje od anarhizma do socijaldemokracije, svaka od njih razvila je iznimno bogatu teorijsku tradiciju. Zasigurno, jedna od najvažnijih teoretičarki bila je Rosa Luxemburg. Na tragu toga, možete nam ukratko predstaviti temeljne premise njezinog djelovanja, tj. reći kojoj je struji unutar radničkog pokreta Rosa pripadala?
DAVORIN: Za one koji su možda površno načuli nešto o Rosi Luxemburg u prvi plan vjerojatno dolazi njeno djelo Akumulacija kapitala. Ako danas pogledate što se piše o Rosi Luxemburg, manje-više ćete dobiti dojam da je ona bila jedna vrsta anomalije u radničkom pokretu. Anomalije u smislu da je na kritiku unutar samog pokreta imala izniman teorijski utjecaj na sve frakcije unutar pokreta. Bez obzira osporavali je li ju netko ili prihvaćao njezinu analizu samog sistema kapitala, ona je posala, ali i ostala važan faktor, prije svega prve polovice dvadesetog stoljeća u samom radničkom pokretu. Jedna od glavnih teorijskih postavki Rose Luxemburg je ona o spontano-revolcionarnom karakteru masa, odnosno da je spontanost organiziranja masa proizašlo iz nužnosti ekonomskih proces. Rosa o tome piše u (Mass Strika- Masovni štrajk, Generalni štrajk) i navodi kako je spontano okupljanje masa u kapitalističkom sistemu proizvodnje historijski, a nekakv umjetno izrežirani produkt. Kada kaže historijski produkt, onda misli na to da je spontanitet okupljanja masa dio samog procesa unutar samog kapitalističkog sistema proizvodnih procesa, a sam proletarijat konstituira se procesom i putem procesa, kako to tumači Georg Lukács. Uloga partije u ovom kontekstu je da se napaja kroz spontanitet masa koje su prinuđene na pobunu zbog ekonomskog razvitka unutar kapitalističkog sistema proizvodnje. Georg Lukács je nabolje možda sumirao nit vodilju kod Rose Luxemburg, a to je jedinstvo teorije i prakse u što su uračunati i porazi i pobjede, kao i pojedinačne sudbine unutar samog procesa sistema.
Radnički pokret obiluje ideološkim diskrepancijama, u tom kontekstu kakav je bio Rosin odnos prema poslijeratnoj dominantnoj Lenjinovoj teoriji, posebno u pogledu diktature proletarijata?
DAVORIN: Da, ona je tu razlikovala diktaturu proletarijata od onoga što se dogodilo nakon Oktobarske revolucije, koju je pak nazvala diktaturom partijske klike. Njena kritika polazi od toga da su oni učinili krivi potez eliminirajući demokraciju umjesto da su je nametnuli preko napada na dobro ukopane ekonomske odnose buržuaskog društva, bez čega zapravo nema prave socijalističke transformacije.
[caption id="attachment_105910" align="alignright" width="300"]
Luka Pejić[/caption]
Cjelokupna previranja koja su se događala u širim okvirima, imala su svoje odraze i na mikrorazinama. Na tragu te premise, koja su obilježja razvoja radničkog pokreta u Hrvatskoj, tj. u Slavoniji.
LUKA: Radnički pokret u Slavoniji prvenstveno je oblikovan pod utjecajem agitatora iz drugih sredina. Primjerice, osječki su radnici bili u kontaktu s budimpeštanskim socijalistima, članovima Prve Internacionale i sudionicima Pariške komune. Nadalje, zabilježeni su kontakti Slavonaca i austrijskih socijaldemokrata, od kojih su mnogi do 1880-ih zagovarali anarhizam. Osim toga, poznati srpski socijalist Vaso Pelagić imao je više sljedbenika na ovim prostorima dok su u Slavoniji znali boraviti čak i talijanski radnici, s razlogom označeni kao gorljivi zagovaratelji revolucije. Sve u svemu, krajem 1860-ih, paralelno s nešto, uvjetno rečeno, intenzivnijim otvaranjem tvorničkih postrojenja, izbijaju i prvi štrajkovi, osnivaju se radnička društva za uzajamnu pomoć, održavaju se pučke skupštine na kojima radništvo raspravlja o aktualnim političkim pitanjima i mogućim akcijama, itd. Sačuvana arhivska građa svjedoči nam kako su županijske i gradske vlasti pomno pratile sva navedena zbivanja, nerijetko uz evidentnu paranoju i strah od novih štrajkova, anarhističkih atentata i sličnoga. Sukobi s redarstvenicima ponekad su znali eskalirati u pravi ulični rat, poput generalnog štrajka u Osijeku 1905. godine kada je jedan mladić ubijen, više je ljudi ozlijeđeno a nekolicina je radnika završila u tamnicama.
Kada govorimo o ideološkoj pripadnosti radničkog pokreta, u ovoj njegovoj inicijalnoj fazi, kakva je uloga socijaldemokracije u njemu?
LUKA: Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije djelovala je u okvirima Druge Internacionale te je osnovana 1894., godinu dana nakon kongresa u Zürichu gdje je prihvaćen zaključak kako je jedan od najvažnijih zadataka socijaldemokracije svih zemalja da, osim industrijskih radnika, u socijalistički pokret uključi i poljoprivredne radnike. U tom pogledu, socijaldemokrati su započeli kampanju agitacije po slavonskim selima što je 1897., u neku ruku, rezultiralo nizom nemira, sukoba s oružništvom i masovnim sudskim procesima protiv više desetaka seljaka. Nakon toga, socijaldemokratski reformizam dolazi do punog izražaja. U gotovo svakom većem nadolazećem štrajku socijaldemokrati su, poput ovjerenih pregovarača između radnika i poslodavaca, u pravilu zagovarali obustavu štrajka. Primjera radi, kada su u jesen 1906. Gutmannovi radnici u Belišću, koji su za mizerne dnevnice stajali i po 13 sati uz strojeve, ušli u svoj prvi štrajk tražeći redukciju radnog vremena i povećanja plaća, vođa socijaldemokrata, Vilim Bukšeg, savjetovao ih je da odustanu od zahtjeva „te neka se pouzdaju u bolja vremena“. Situacija je tim više bila apsurdna prisjetimo li se da su se dvadeset godina ranije radnici u Chicagu borili za osmosatno radno vrijeme. Na kraju krajeva, mnogi su istaknuti socijaldemokrati, poput spomenutog Bukšega ili Vitomira Koraća, prihvatili monarhistički ustroj Kraljevstva SHS, odnosno prve Jugoslavije, te su čak obnašali i ministarske dužnosti u navedenoj državi.
[caption id="attachment_105908" align="alignleft" width="300"]
Miloš Krpan[/caption]
Kako smo ranije istaknuli unutar radničkog pokreta javljaju se brojne struje. Jedna od njih je i anarhizam. U tom kontekstu upravo Slavonski Brod predstavlja iznimno zanimljivo istraživačko područje, s obzirom da ovdje djeluje Miloš Krpan, jedan do prvih koji se, između ostalog, deklarirao i kao anarhista.
LUKA: Anarhizam u Hrvatskoj nikada nije bio omasovljen poput onog u Španjolskoj, ovdje nisu postojale snažne sindikalne organizacije kao u Francuskoj, niti su tu ideju propagirala opće poznata imena poput čuvenih Rusa Bakunjina ili Kropotkina. Ipak, čak i u takvom fragmentarnom obliku, bez jasnog kontinuiteta, anarhizam je ostavio određeni trag i na ovim prostorima pri čemu je Miloš Krpan svakako jedno od najvažnijih imena u tom smislu. Ono što je Proudhon učinio 1840. godine, odvažno napisavši, „Ja sam anarhist“, u kontekstu hrvatske povijesti možemo pripisati Krpanu koji je anarhizam, unatoč različitim političkim skokovima i eksperimentima, doživljavao kao legitimnu političku ali i filozofsku poziciju. Na svu sreću, život ovog brodskog učitelja dobro je evidentiran, prvenstveno zahvaljujući činjenici što je Krpan puno pisao. To ostavlja sasvim dovoljno prostora za nova mikrohistorijska iščitavanja i istraživanja margina, odnosno strategija otpora i bunta u Slavoniji od prije stotinjak i više godina.
Ovdje je vrlo važno naglasiti i dosadašnji historiografski korpus, koji je ponajprije vezan uz Slavonski Brod, odnosno Slavoniju, a koji su kreirali povjesničari Mile Konjević i Dragiša Jović čije su monografije do danas ostale nezaobilazni izvori pri proučavanju ove teme, a koje su unatoč stereotipnoj percepciji vremena u kojemu su nastale, iznimno vrijedni doprinosi domaćoj historiografiji.
[caption id="attachment_105909" align="alignleft" width="300"]
Davorin Ćuti[/caption]
Za početka, što biste odredili kao temeljne značajke začetka radničkog pokreta u 19. stoljeću?
DAVORIN: Mislim da je nemoguće odvojiti nastanak i razvoj pokreta bez da se analizira sam proces druge industrijske revolucije. Naime druga industrijska revolucije je početak onoga što danas nazivamo tehno-znanstvenim dobom. Ono što karakterizira drugu industrijsku revolucije je napredak u prirodnim znanostima i aplikativnost znanosti na sam tehnološki proces, prije svega tu možemo istaknuti napredak na području kemije,a što se odrazilo primjerice na razvoj poljoprivrede i medicine. Zatim tu je i električna energija, efikasniji način distribucije električne energije do samih tvornica i domaćinstava te izum kompleksnih motora koji su pogonjeni električnom energijom automatizirali dijelove u proizvodnim procesima. Tu je i ubrzani razvoj na željezničkoj infrastrukturi što je omogućilo mnogim manjim mjestima u provinciji da se industrijaliziraju i da počnu uvoziti, ali i izvoziti svoje proizvode prema glavnim urbanim središtima u SAD-u i Europi. Ovi modernizacijski procesi imali su veliki utjecaj na radničku klasu i na sam rad. Rad postaje mediji u kojem se čovjek samoostvaruje, prema marksističkoj teoriji, a početkom dvadesetog stoljeća možemo vidjeti da zahvaljujući ubrzanom tehnološkom razvoju, rad postaje nešto što sakati samu bit čovjeka, kako bi rekao Marcuse. Radnik postaje razvlašteni proizvođač, a ljudski odnosi shvaćeni su kao odnosi između kapitala i robe, rada i robe. Jasno je da sam tehnološki napredak u automatizaciji nekih radnih procesa skraćuje vrijeme potrebno za proizvodnju određene robe, a za koju je u razdoblju manufakturne proizvodnje i u prijelaznoj fazi u krupnu industriju, trebalo utrošiti više vremena. U konkretnom slučaju to možemo iščitati u spisu Rose Luxemburg „Razvoj industrije u Poljskoj“ (1898.). Naime, Luxemburg je napravila mali historijat industrijske revolucije u Poljskoj. Kroz četiri etape razvoja, vidljivo je iz Rosinog spisa kako je sistem kapitala utjecao na poljsko-ruske odnose i odnose unutar Poljske i Rusije pojedinačno. Ovdje je moguće vidjeti kako željeznički promet mijenja paremetre unutar kapitalističkog sistema, te kako tada proizvodi iz Poljske dospijevaju u udaljene predjele Rusije. Zatim imamo ubrzani razvoj tekstilne industrije, koji je također potaknut razvojem željeznice, a koja se pak transformira iz malih manufakturnih radiona u velike industrijske pogone. Jedno od isto jednako važnih činjenica predstavlja i ukidanje kmetstva. Kao posljedica navedenog javile su se reforme u poljoprivredi te sustavu oporezivanja. Naime, seljaci počinju raditi za nadnicu što ih prisiljava da se presele u grad i potraže posao u nekoj brzorastućoj industriji. Svakim novim tehnološkim napretkom dolazi do migracije stanovništva, ali i do rasta nezaposlenosti i stvaranja marginalnih skupina stanovništva. Ovdje se zapravo radi o onomu što su razvili filozofi i sociolozi poput Herberta Marcusea i Zygmunta Baumana, kada su istaknuli da ovdje ne govorimo o pojedinim zlim kapitalistima, već da je ključ problema u samom sistemu kapitala čemu i danas svjedočimo.
LUKA: Ukratko, radnički pokret razvija se tijekom 19. stoljeća kao svojevrsna reakcija na modernizacijske procese u pogledu industrijalizacije, urbanizacije te širenja kapitalističkih ekonomskih principa. Njegova teorijska osnova proizašla je, dakako, iz pera autora socijalističke provenijencije, bilo da govorimo o marksistima, anarhistima ili socijaldemokratima. Izrabljivani i politički marginalizirani radnici na taj su način dobili artikulirano te ideološki subverzivno oružje za vlastitu borbu. Nažalost, posljednjih nekoliko desetljeća jenjava historiografski interes za ovakvim temama koje su, s druge pak strane, izvrsna polazišna točka za potpuniju rekonstrukciju društvene historije. Drugim riječima, imamo li u vidu da je gotovo 98% stanovništva Banske Hrvatske na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, s obzirom na propisani imovinski i rodni cenzus, bilo politički potpuno marginalizirano te da im, povrh svega, do 1907. godine nije bilo dozvoljeno sindikalno udruživanje, kako ne proučavati, među ostalim temama, položaj i organizirane akcije potplaćenog radništva, ali i seljaštva?
Unutar radničkog pokreta, zbog brojnih ideoloških previranja, nastale su brojne struje od anarhizma do socijaldemokracije, svaka od njih razvila je iznimno bogatu teorijsku tradiciju. Zasigurno, jedna od najvažnijih teoretičarki bila je Rosa Luxemburg. Na tragu toga, možete nam ukratko predstaviti temeljne premise njezinog djelovanja, tj. reći kojoj je struji unutar radničkog pokreta Rosa pripadala?
DAVORIN: Za one koji su možda površno načuli nešto o Rosi Luxemburg u prvi plan vjerojatno dolazi njeno djelo Akumulacija kapitala. Ako danas pogledate što se piše o Rosi Luxemburg, manje-više ćete dobiti dojam da je ona bila jedna vrsta anomalije u radničkom pokretu. Anomalije u smislu da je na kritiku unutar samog pokreta imala izniman teorijski utjecaj na sve frakcije unutar pokreta. Bez obzira osporavali je li ju netko ili prihvaćao njezinu analizu samog sistema kapitala, ona je posala, ali i ostala važan faktor, prije svega prve polovice dvadesetog stoljeća u samom radničkom pokretu. Jedna od glavnih teorijskih postavki Rose Luxemburg je ona o spontano-revolcionarnom karakteru masa, odnosno da je spontanost organiziranja masa proizašlo iz nužnosti ekonomskih proces. Rosa o tome piše u (Mass Strika- Masovni štrajk, Generalni štrajk) i navodi kako je spontano okupljanje masa u kapitalističkom sistemu proizvodnje historijski, a nekakv umjetno izrežirani produkt. Kada kaže historijski produkt, onda misli na to da je spontanitet okupljanja masa dio samog procesa unutar samog kapitalističkog sistema proizvodnih procesa, a sam proletarijat konstituira se procesom i putem procesa, kako to tumači Georg Lukács. Uloga partije u ovom kontekstu je da se napaja kroz spontanitet masa koje su prinuđene na pobunu zbog ekonomskog razvitka unutar kapitalističkog sistema proizvodnje. Georg Lukács je nabolje možda sumirao nit vodilju kod Rose Luxemburg, a to je jedinstvo teorije i prakse u što su uračunati i porazi i pobjede, kao i pojedinačne sudbine unutar samog procesa sistema.
Radnički pokret obiluje ideološkim diskrepancijama, u tom kontekstu kakav je bio Rosin odnos prema poslijeratnoj dominantnoj Lenjinovoj teoriji, posebno u pogledu diktature proletarijata?
DAVORIN: Da, ona je tu razlikovala diktaturu proletarijata od onoga što se dogodilo nakon Oktobarske revolucije, koju je pak nazvala diktaturom partijske klike. Njena kritika polazi od toga da su oni učinili krivi potez eliminirajući demokraciju umjesto da su je nametnuli preko napada na dobro ukopane ekonomske odnose buržuaskog društva, bez čega zapravo nema prave socijalističke transformacije.
[caption id="attachment_105910" align="alignright" width="300"]
Luka Pejić[/caption]
Cjelokupna previranja koja su se događala u širim okvirima, imala su svoje odraze i na mikrorazinama. Na tragu te premise, koja su obilježja razvoja radničkog pokreta u Hrvatskoj, tj. u Slavoniji.
LUKA: Radnički pokret u Slavoniji prvenstveno je oblikovan pod utjecajem agitatora iz drugih sredina. Primjerice, osječki su radnici bili u kontaktu s budimpeštanskim socijalistima, članovima Prve Internacionale i sudionicima Pariške komune. Nadalje, zabilježeni su kontakti Slavonaca i austrijskih socijaldemokrata, od kojih su mnogi do 1880-ih zagovarali anarhizam. Osim toga, poznati srpski socijalist Vaso Pelagić imao je više sljedbenika na ovim prostorima dok su u Slavoniji znali boraviti čak i talijanski radnici, s razlogom označeni kao gorljivi zagovaratelji revolucije. Sve u svemu, krajem 1860-ih, paralelno s nešto, uvjetno rečeno, intenzivnijim otvaranjem tvorničkih postrojenja, izbijaju i prvi štrajkovi, osnivaju se radnička društva za uzajamnu pomoć, održavaju se pučke skupštine na kojima radništvo raspravlja o aktualnim političkim pitanjima i mogućim akcijama, itd. Sačuvana arhivska građa svjedoči nam kako su županijske i gradske vlasti pomno pratile sva navedena zbivanja, nerijetko uz evidentnu paranoju i strah od novih štrajkova, anarhističkih atentata i sličnoga. Sukobi s redarstvenicima ponekad su znali eskalirati u pravi ulični rat, poput generalnog štrajka u Osijeku 1905. godine kada je jedan mladić ubijen, više je ljudi ozlijeđeno a nekolicina je radnika završila u tamnicama.
Kada govorimo o ideološkoj pripadnosti radničkog pokreta, u ovoj njegovoj inicijalnoj fazi, kakva je uloga socijaldemokracije u njemu?
LUKA: Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije djelovala je u okvirima Druge Internacionale te je osnovana 1894., godinu dana nakon kongresa u Zürichu gdje je prihvaćen zaključak kako je jedan od najvažnijih zadataka socijaldemokracije svih zemalja da, osim industrijskih radnika, u socijalistički pokret uključi i poljoprivredne radnike. U tom pogledu, socijaldemokrati su započeli kampanju agitacije po slavonskim selima što je 1897., u neku ruku, rezultiralo nizom nemira, sukoba s oružništvom i masovnim sudskim procesima protiv više desetaka seljaka. Nakon toga, socijaldemokratski reformizam dolazi do punog izražaja. U gotovo svakom većem nadolazećem štrajku socijaldemokrati su, poput ovjerenih pregovarača između radnika i poslodavaca, u pravilu zagovarali obustavu štrajka. Primjera radi, kada su u jesen 1906. Gutmannovi radnici u Belišću, koji su za mizerne dnevnice stajali i po 13 sati uz strojeve, ušli u svoj prvi štrajk tražeći redukciju radnog vremena i povećanja plaća, vođa socijaldemokrata, Vilim Bukšeg, savjetovao ih je da odustanu od zahtjeva „te neka se pouzdaju u bolja vremena“. Situacija je tim više bila apsurdna prisjetimo li se da su se dvadeset godina ranije radnici u Chicagu borili za osmosatno radno vrijeme. Na kraju krajeva, mnogi su istaknuti socijaldemokrati, poput spomenutog Bukšega ili Vitomira Koraća, prihvatili monarhistički ustroj Kraljevstva SHS, odnosno prve Jugoslavije, te su čak obnašali i ministarske dužnosti u navedenoj državi.
[caption id="attachment_105908" align="alignleft" width="300"]
Miloš Krpan[/caption]
Kako smo ranije istaknuli unutar radničkog pokreta javljaju se brojne struje. Jedna od njih je i anarhizam. U tom kontekstu upravo Slavonski Brod predstavlja iznimno zanimljivo istraživačko područje, s obzirom da ovdje djeluje Miloš Krpan, jedan do prvih koji se, između ostalog, deklarirao i kao anarhista.
LUKA: Anarhizam u Hrvatskoj nikada nije bio omasovljen poput onog u Španjolskoj, ovdje nisu postojale snažne sindikalne organizacije kao u Francuskoj, niti su tu ideju propagirala opće poznata imena poput čuvenih Rusa Bakunjina ili Kropotkina. Ipak, čak i u takvom fragmentarnom obliku, bez jasnog kontinuiteta, anarhizam je ostavio određeni trag i na ovim prostorima pri čemu je Miloš Krpan svakako jedno od najvažnijih imena u tom smislu. Ono što je Proudhon učinio 1840. godine, odvažno napisavši, „Ja sam anarhist“, u kontekstu hrvatske povijesti možemo pripisati Krpanu koji je anarhizam, unatoč različitim političkim skokovima i eksperimentima, doživljavao kao legitimnu političku ali i filozofsku poziciju. Na svu sreću, život ovog brodskog učitelja dobro je evidentiran, prvenstveno zahvaljujući činjenici što je Krpan puno pisao. To ostavlja sasvim dovoljno prostora za nova mikrohistorijska iščitavanja i istraživanja margina, odnosno strategija otpora i bunta u Slavoniji od prije stotinjak i više godina.
