JA ... Žena, majka, kćerka, sestra, supruga, radnica, baka, svekrva, punica, prijateljica, feministica, susjeda, kuma, nudistica, radna kolegica, dužnica, ljubavnica, volonterka, junakinja, vrtlarica, planinarka, vozačica, klizačica, kuharica, dadilja, slikarica, hraniteljica, rekreativka, sakupljačica, pacijentica, blagajnica, spremačica, restauratorica, službenica, savjetnica, slastičarka, krojačica, kolekcionarka, optimistica ..
Evo opet ja pišem o ženskoj ulozi za koju u našem bogatom materinjem jeziku nemamo adekvatnu a lijepu riječ. Dužnik je muškarac koji ima nekakav dug a žena koja duguje nekome nešto, je znači dužnica. Ne volim se izražavati u muškom rodu kada pišem u prvom licu jednine pa ću se ipak služiti ovom riječju i ako mi se ne sviđa kao niti osjećaj koji najčešće prati spomenutu pojavu. Upravo sam pročitala tekst mog omiljenog kolumniste u kojemu piše o tri starice koje su napustivši ovaj život, u njegovom srcu ostavile, (svaka na svoj način) neponovljiv trag. Zaključak je kao duh Božića i milosrđa nisu izumrli, te kako ćemo na životnom putu biti darivatelji & primatelji i sresti one koji daruju druge!
Gledajući s ove životne distance, sklona sam vjerovati da svatko prvenstveno živi za sebe i da je tako bilo od uvijek. Naučimo poštovati svoj rad i svoje vrijeme pa razumijemo da to čine i drugi ljudi. Ako netko nešto učini za nas, a mi smo to primili i nismo vrednovali učinjeno, (ili smo zaboravili pa nismo uzvratili) – koliko god se osoba (koja je učinila dobro) trudila da ništa ne očekuje za uzvrat, ipak će se (prije ili kasnije) početi osjećati uvrijeđeno. U jednom trenutku će osjećati besmislenost svoga postupka jer je „nešto dao za ništa“ i tada ta uvrijeđena osoba (svjesno ili nesvjesno), zapoćima o nama misliti negativno pa kritične misli poprime energiju rušilačkog karaktera. Takva je naša ljudska priroda, želi reciprocitet kojega ja nazivam „šokačka posla“ i vrlo su rijetki ljudi koji reagiraju drugačije. Ako se radi o osobi koju ne poznajemo ili nam nije blizu, taj negativni osjećaj neće potrajati dugo. Problem s bliskim osobama i rodbinom će se popraviti tek kada dobijemo nešto za uzvrat ili nakon što odu iz našeg života. Poznajem ljude koji ne žele primiti poklon i to odmah otvoreno kažu. Neki radi toga što znaju da nisu u mogućnosti uzvratit, neki ne žele iskorištavati druge, postoje i osobe (kao ja) koje se ne žele staviti u položaj dužnika baš te (neke) osobe .. !? Imam prijateljice & prijatelje koji radi bolesti ovise o pomoći drugih i od trenutka svjesnosti te ovisne potrebe moraju živjeti ulogu dužnika i samo oni i njihov Bog znaju kako preživljavaju u toj ulozi. Kroz život se naučimo primati i davati pa tako stvaramo energiju duga bez obzira očekuje li netko od nas nešto za uzvrat ili ne, ta je energija vrlo moćna i može eskalirati u rušilačku kada se ne poštuje balans. Ako smo posvijestili „čin dužničkog položaja“ tada smo napokon shvatili da ništa nije besplatno! Besplatno ne postoji! Među ljudima je najčešće prisutan „uzajamno koristan odnos“ u kojem su sve strane zainteresirane za taj odnos i podržavaju energetski balans po principu:“ Što su dobili, to su i dali!“ Mogu i banalizirati! Sjećam se praktičnog savjeta moje pokojne svekrve da zapišem što smo od koga dobili na svadbi kako bismo približnu vrijednost poklona mogli vratiti kada za to dođe vrijeme.
Davati i primati možemo materijalne i duhovne vrijednosti. Do prije nekog vremena sam puno ljudi uvrijedila odbijajući primiti njihove darove koje su mi poklanjali na poslu za koji sam bila plaćena. I sama sam iskusila koliko je to ružan osjećaj kada čovjek od mene nije htio primiti skromni, neobvezujući dar kao zahvalnost što je učinio uslugu grupi ljudi koji su ga po meni poslali. To mi je bila (pod stare dane) jako dobra lekcija odrastanja! Imam prijateljicu odvjetnicu koja me nekoliko puta pitala za prijedlog kome da uplati novac koji dobije (mimo honorara) od ljudi braneći ih na sudu ...Bezbroj puta mi netko drag daje poklon govoreći: “Primi to, od srca je“ i ne zahvaljuj mi! Razumijem izrečeno ali se ipak zahvalim i nastojim odmah uzvratiti ili barem vremenom.
Kako bi smo živjeli čestitost vjere i duše, koja je ovih dana vrlo spominjana i poželjna kategorija tekstova božićnih čestitki, dobro je poštivati sebe, svoj posao & rad, svoje vrijeme, držati se dogovora i svojih obećanja! Tek tada to isto možemo zahtijevati od svoga partnera, djeteta, radnih kolega, susjeda, prijatelja .. Energija duga ne trpi nikakve izgovore i ima svoje zakone!
Da cijelu ovu priču žene dužnice ne zaboravite brzo, ispričat ću vam jednu poučnu!!
Kaže Bog čovjeku da sakriven iza gustog granja promatra izvor.
Dolazi mladi konjanik, sjaši s konja, skine sablju i vrećicu sa zlatnicima pa ih stavi na travu. Klekne, napije se vode, opaše sablju, uzjaše konja i ode. Iza njega na izvor dođe dječak koji se sagnuo da popije vode, ugleda vrećicu sa zlatnicima pa je ponese sa sobom. Zatim do izvora dođe hromi, slijepi starac i klekne kako bi se napio vode s izvora. Mladi konjanik se u taj čas vratio do izvora jer je shvatio da je tamo ostavio vrećicu sa zlatnicima i vidjevši starca, optuži ga za krađu. Starac mu reče da je slijep i da nije mogao naći niti uzeti njegovo zlato. Mladić mu nije povjerovao nego ga je ubio.
Pita Bog čovjeka što je vidio a ovaj mu sav uzbuđen prepriča događaj. Na to mu Bog objasni kako je otac dječaka koji je pronašao i uzeo vrećicu zlatnika radio kod toga istog konjanika a ovaj ga nije platio - dug je upravo toliki kolika je vrijednost zlata u vrećici. Slijepi starac je ubio konjanikovog oca dok je ovaj još bio u kolijevci.
I tako, puno je mudrih riječi napisano o dugovima i dužnicima a sigurna sam da će još ljudi poput mene „na glas razmišljati“ kako je važno ne ostavljati ih iza sebe.
