JA ..., ljevičarka, sestra, majka, kćerka, supruga, baka, svekrva, punica, prijateljica, feministica, susjeda, kuma, bogatašica, žena s invaliditetom, slušateljica, nudistica, radna kolegica, ljubavnica, volonterka, junakinja, vrtlarica, udomiteljica, planinarka, vozačica, klizačica, kuharica, dadilja, slikarica, hraniteljica, rekreativka, samohrana majka, sakupljačica, pacijentica, blagajnica, spremačica, restauratorica, službenica, savjetnica, slastičarka, kolekcionarka, krojačica, optimistica ..
Čim se spomene bogatstvo u bilo kojem kontekstu, sjetim se davnih godina kada sam svojoj djeci govorila da smo bogati a oni su se kidali od smijeha. Naših pedesetak kvadrata doma nisu doživljavali kao dvorac iz jednostavnog razloga jer su bili djeca. Objasnila sam svoju tvrdnju riječima na koje nisu mogli ostati ravnodušni. Pitala sam ih mogu li zamisliti da smo ispod nekog mosta zaklonjeni kartonskom kutijom i bez vatre da ih ugrijem!? Moja ambiciozna i racionalna kćerka je rekla kako trebamo potražiti uzore gledajući uspješne & bogate ljude i naravno da je bila u pravu. Živjeti u zahvalnosti mladost teško prepoznaje kao vrlinu i to je u redu. Naravno da nećemo privući više obrazovanje i standard ako se okružimo i za uzore biramo lijene, ovisne, neambiciozne i siromašne ljude. Što je bogatstvo, a što siromaštvo, svatko od nas sudi analogno svojim životnim iskustvima. Okruženi smo suprotnostima pa je danas u hrvatskom društvu, više nego ikada, prisutna dilema tko je siromašan, tko bogat, tko sirov, tko zdrav, tko obrazovan, ... a tko nije!
Garantira li siromaštvo život bez straha naspram brige i nemira bogatih koji strahuju da će izgubiti svoje bogatstvo? Vrijedi li jednako čovjekova čast koju je stekao živeći svoj život u materijalnoj neimaštini ili izobilju i bogatstvu? Kada su se moji roditelji vjenčali, početna imovina im je bila jedan kartonski i jedan drveni kofer. Pokojni otac je govorio da ako izgube sve što su stvorili a ostanu ta dva kofera – oni su opet taman na svom, na pozitivnoj nuli! Nakon odlaska, ostavio nam je puno zidova i nekoliko krovova. Meni kao i njemu, jedino teški rad omogućava da jasnije razmišljam, živim život punim plućima i bez straha. Nikada ni na trenutak nisam zaboravila da se svakoga trenutka na Zemlji netko očajnički bori za ono što mi uzimamo zdravo za gotovo (dok bacamo kruh a ulice peremo pitkom vodom)! Poznajem nekoliko vlasnika obrta i poduzeća koji redovito plaćaju i poštuju svoje radnike a bogati su za moj pojam. Osobno nemam ništa protiv bogatih ljudi i ne vjerujem kada „neki od njih tvrde da bogatstvo treba prezirati!“ Svake godine možemo pročitati izvješća i statistiku koja u postotcima prikazuje i uspoređuje rizik od siromaštva i siromaštvo građana RH!? Nikada nisam uspjela shvatiti jesu li za nas Hrvate ikada uspjeli izračunati i odrediti granicu ispod koje je Hrvat/ca u kategoriji siromašnih. Lako je gladne u Africi čija imovina stane u zavežljaj proglasiti siromašnima! U socijalizmu smo stekli stanove i kuće pa struku (statističare i sociologe) već desetljećima zbunjuje posjedovanje nekretnina jer u njihovim tabelama piše da nismo siromašni ako imamo krov nad glavom. Te stare kuće i stanovi su nakon 50 godina zreli za izmjenu stolarije, instalacija, obnovu kupatila, krovova i fasada, ali su tako velike investicije nedostižne ljudima s radničkim mirovinama. Otkupom stana, prosječni građani & siromašni umirovljenici su postali vlasnici stanova koji im se mogu srušiti na glavu i doslovno postati njihove grobnice. Biti vlasnik/ca etažnog stana „ispod ravnog & staroga krova“ koji prokišnjava i uništava namještaj i kvalitetu života je vrlo teško. Svi plaćamo održavanje ali za investirati u novi krov, nema dovoljno zajedničkih novaca, a često niti razumijevanja ostalih stanara. Naš grad nije nikada donio odluku ili povukao sredstva za uređenje fasada i krovova starih zgrada kao npr Požega i drugi gradovi. Ako pješačite najužom gradskom jezgrom, duša vas zaboli gledajući prozore i pročelja zgrada koja bi (da su uređena) bila dokaz kulture naših predaka a ovako svjedoče o siromaštvu duha onih koji o njemu ne skrbe - a trebali bi. Gradonačelnici koji vole svoje građane, donesu strategiju i kažu struci da poduzmu radnje na tom tragu. Izgovor da je privatno vlasništvo svetinja u koju trebaju ulagati jedino vlasnici je perverzna laž! Devedesetih nam privatno vlasništvo nije smetalo da protjeramo nepoželjne sugrađane, pootimamo njihove stanove i miniramo im kuće.
Tin Ujević je jednom davno napisao „Bogatog idiota svi nazivaju bogatašem, a siromašnog idiota uvijek idiotom.“ Kako smo dopustili da totalno krive vrijednosti izbace na površinu osobe koji su se pljačkom domogli nekadašnjeg „društvenog vlasništva“ i enormnog bogatstva pa su nama i našoj djeci servirani kao uzori i (ne)moralne vertikale!? To je viđena shema na svim kontinentima i bilo je za predvidjeti kako ćemo se i mi podijelili u nekoliko kategorija. Najbrojniji su oni koji odmahuju rukom – kao nije me briga, tko im što može, i ja bih tako da sam u prilici (to je onih 50 % Hrvata/ca koji ne izlaze na izbore, a ja ih zovem Mlake duše)! Postoje i oni koji uronjeni u mržnju priželjkuju osvetu i piju šarene tablete! Puno šutljivih i očajnih se razbolijevaju i odlaze u najboljim godinama! Ipak, ima i značajan broj nas koji ne šutimo pa smo svoj život ispunili smislom – ne gledamo TV, ne slušamo radio i živimo punim plućima! Kada bi smo se svakoga jutra prisjetili da smo mi Duša koja u tijelu boravi privremeno, tada nam bogatstvo koje se mjeri novcem, zlatom, dionicama .. ne bi uništavalo zdravlje i život!
Jučer sam pročitala zanimljivu tvrdnju:“ Dok mnogi misle da bogatstvo mijenja, ono statistički i znanstveno ne donosi sreću“. Morat ću pitati svoju djecu da li su im se promijenili kriteriji o bogatstvu i vrijednostima, sada, kada su i sami roditelji!?
