JA ... žena, majka, kćerka, sestra, supruga, samohrana majka, baka, svekrva, punica, prijateljica, feministica, susjeda, kuma, nudistica, radna kolegica, ljubavnica, volonterka,
junakinja, vrtlarica, planinarka, vozačica, klizačica, kuharica, dadilja, slikarica, hraniteljica, rekreativka, sakupljačica, pacijentica, blagajnica, spremačica, restauratorica, službenica, savjetnica, slastičarka, kolekcionarka, krojačica, optimistica ..
Živimo na prostru gdje je uobičajen i poželjan životni model biti udana i roditi djecu u sretnom braku. Događalo se i prije (do duše puno rjeđe nego danas) da se dijete rodi bez oca pa tada u kućici predviđenoj za „ime oca“ pišu majčino ime i prezime. To su samohrane majke koje će svakim budućim danom svoga roditeljstva spoznavati 25 sati na dan sve nijanse teške, odgovorne, i veličanstvene te odabrane ili nametnute životne uloge.
Kada sam prvi puta postala majka, napravila sam "dil sa Bogom" radi straha od budućeg života same sa sobom, u slučaju da se mome djetetu nešto dogodi. Osjećaj ljubav prema tom savršenom malom čovjeku, bespomoćnom biću koje je došlo u naš život da mene nauči lekciju o bezuvjetnoj ljubavi. Ljubav majke prema djetetu nije niti slična ljubavi koju osjećamo prema svojoj majci, ocu, braći, sestrama, bakama, djedovima ili suprugu. Radi se o ljubavi od koje boli utroba i sve ispod pluća. Moraš se jako suzdržavati jer poželiš ugristi ili stisnuti tu svoju mirišljavu bebu i kao preslikač je utisnuti u svoju kožu.
Nema škole za roditelje i sva pretjerana briga i strah mladih majki i očeva najčešće ne popuštaju do rođenja drugog djeteta ..tek tada valjda počnemo uživati u roditeljstvu bez napada panike radi povišene temperature, kašlja, proljeva, osipa ili konjuktivitisa.
Budući je život skroz nepredvidiv i često veliki šaljivdžija, osvane jutro po kojemu niti u ludilu ne prepoznaješ da ćeš do kraja dana zaigrati u novoj ulozi na životnoj pozornici. U ulozi za koju se nisi pripremala niti ju priželjkivala (osim ako jesi), idući dan si udovice ili bivša supruga, tj samohrana majka. Neke žene bezbroj dana i noći razmišljaju prije konačne odluke o razvodu. Često tu tešku odluku donesu jer, što kaže narodna poslovica „vile dođu do očiju“ i situacija postane opasna po zdravlje pa i po život. Biti hrabra znači bojati se i osjećati strah ali ipak učiniti taj korak i okončati odnos u kojemu dugo ne osjećaš sigurnost, ljubav, poštovanje, podršku i zadovoljstvo. Prestaneš tugovati za iznevjerenim očekivanjima, snovima i planovima. Naučiš donositi odluke bez „traženja drugog mišljenja“ i snosiš posljedice za svaki od tih izbora. Prošlost te ne pušta ali ti nastavljaš dalje.
Znam da su samohrani roditelji najhrabriji ljudi koje poznajem jer vole svoju djecu za dvoje, odgovorni su za njihovo odrastanje, za njihov pogled na život, u kakve će ljude izrasti, hoće li vjerovati u ljubav??? Ipak je svaki pokušaj da zamijenimo roditelja koji nedostaje uzaludan. Majka je majka i ne može biti otac svojoj djeci ma koliko se trudila! Otac je otac i ne može biti majka svojoj djeci ma koliko se trudio. Svatko ima svoju ulugu u životima naših potomaka koja im je potrebna kao i hrana, odjeća i krov nad glavom.
Vrijeme projuri a naša djeca odrastu u vrijedne, kulturne, hrabre i poštene ljude. Na tom putu shvatimo koliko smo se i same promijenile. Suočavanjem sa financijskim problemima, predrasudama osoba iz okoline kojima papir na kojem piše da su u braku amnestira ljudsku suosjećajnost i podršku za naš "život pod lupom“ izgradile smo samopouzdanje i podigle kriterije koje teško može zadovoljiti neki novi partner. Samohrane majke svoje srce ispune ljubavlju, snagom, mirom i povjerenjem u život jer nikada ne odustaju od onoga „dila sa Tvorcem“ u kojem one za svoju djecu čine sve što je u njihovoj moći a od Njega mole i očekuju zaštitu i svu sreću ovog svijeta za svoje kćerke i sinove - jer to u konačnici zaslužujemo!
Sinoć smo u našem gradu svjedočili promociji autobiografskog dokumentarnog filma naslova „Smije li ratnik plakati“ našeg Brođana Krešimira Šimića koji opisuje nadnaravne napore ultra maratonaca koji su istrčali 350 km od Zagreba do Ovčare u blizini Vukovara. Koliko tek njegovu majku bole rane prve etape utrke posvećene njenom odricanju samohranog roditeljstva?! Svaka jedno roditeljske obitelji svoj životni ultra maraton na putu "Duhovnih ratnika" trči, hoda i puže etapu po etapu puta na kojem je dopušteno plakati ali ne i odustati.
Ne plačemo samo kada smo tužne, izdane ili umorne nego nas ganu emocija gledajući ponosno koliko divne, vrijedne, kulturne i poštene sinove i kćeri smo rodile pa im dale smjernice kako bi ih uz pomoć prijatelja i sporta odgojile ulice našega grada.
Hoće li naša kćerke vjerovati u ljubav ili će nečiji nevini sin platiti ceh?
Hoće li naši sinovi nositi krivnju „grijeha otaca“ ?
Na ta pitanja će oni sami morati pronaći odgovore vodeći svoje bitke u kojima su suze naravno dopuštene!
Moja je istina da smo podjednako odgovorni ako iza vrata na kojima piše zajedničko prezime, dopustimo smrt naše velike ljubavi. Krivi smo jer smo ubili ljubav koja je jedina mogla osigurati našim potomcima radosno djetinjstvo i odrastanje u sretne ljude koji će „svoja gnijezda“ saviti po uzoru na ona iz kakvih su izašli. Zato dugujemo ispriku svojoj djeci a pogotovo očevi koji su nezamjenjivi i čiji je izostanak u životima naših kćeri i sinova ostavio duboku ranu za koju nema melema. Patnja od koje se svi teško oporavljamo (neki i cijeli život), mogla se izbjeći da je bilo ljubavi i suosjećanja koliko je bilo ega, nerazumijevanja izgovora, površnosti i bahatosti.
