JA ... Žena, majka, kćerka, sestra, supruga, radnica, baka, svekrva, punica, prijateljica,  feministica,  susjeda, kuma, nudistica, radna kolegica, ljubavnica, planinarka & izletnica volonterka, junakinja, vrtlarica,  planinarka, vozačica,  klizačica, kuharica, dadilja,  slikarica, hraniteljica, rekreativka, sakupljačica,  pacijentica,  blagajnica, spremačica, restauratorica, službenica, savjetnica, slastičarka, kolekcionarka,  krojačica, optimistica ...

Sjećate li se pravog značenje riječi >izletnik< koja opisuje dan proveden u društvu dragih osoba i to najčešće u prirodi. Odvezete se izvan svoga mjesta boravka, stavite deku na travu, korpu s hranom objesite na granu, igrate bagminton, loptate se, kartate ili zapalite roštilj na obali pokraj neke vode. Možete li se sjetiti prije koliko vremena ste sa svojom obitelji, voljenim bićem ili prijateljima proveli dan na izletu i kući se vratili iscrpljeni, gladni i sretni???

Davno sam prestala planinariti pa Stipu Božića nisam susrela na Bjelolasici dok smo se muž i ja sa dvoje male djece, penjali do planinarskog doma ispod vrha Bijele stijene. Ipak „nekako s proljeća“ u meni ožive uspomene na vremena kada je bilo uobičajeno ići na izlete. Prvomajskih se sjećam iz najranijeg djetinjstva jer su nas roditelji vodili na udaljene destinacije. Krenemo u Sloveniju pogledati Postojnsku spilju, prespavamo u Rijeci, iduća noć nas zatekne u Višegradu pa treći dan kući u Slavonski Brod. Moj pokojni otac nam je želio pokazati što više ljepota pa se nikada nismo vračali istim putem. Čak smo u obližnju Harkanj banju išli preko Osijeka a vraćali se na Našice. U osnovnoj školi, učitelji i razrednici su nas vodili na izlete, u srednjoj smo pješačili u obližnje Kindrovo , vlakom u Veliku, na Hvar, Korčulu, Krško, Đerdap, Zlatibor, Ohridsko jezero,..  Kao zaposleni, odrasli ljudi, u organizaciji Sindikata proputovali smo skoro cijelu Jugoslaviju i nekoliko susjednih zemlja. Zaposlenici Instituta su npr išli u London, Moskvu, Španjolsku, Grčku, Egipat, .. Sve je bilo na rate i mnogi radnici sa prosječnim plaćama su sebi i svojim supružnicima mogli priuštiti let avionom i posjetiti zemlje & gradove koje si i danas teško možemo priuštiti u privatnom aranžmanu. Moja mama je radila u Slavoniji DI i uvijek je po povratku s izleta za uspomenu imala fotografiju snimljenu ispred hotela na kojoj se jedva prepoznaju sićušna lica nekoliko stotina žena. Zahvaljujući tim sindikalnim & besplatnim izletima, puno radnica/ka su imali priliku boraviti u hotelu, kupati se u bazenima s termalnom vodom, vidjeli znamenita mjesta, dvorce, ljetovališta, zimovališta, strane zemlje i druge gradove. Proljetni i jesenski zagrebački velesajam nije posjetio i razgledao samo onaj tko to nije želio. Ja sam kao i ostali moji prijatelji/ce voljela ići posljednjih dana kada su bile rasprodaje u Indijskom i Pakistanskom paviljonu.

Neki kažu da je danas bolje, i ne mogu osporavati njihovu istinu. Drugi kažu da jedino ovdje, na Balkanu, povijest može stati i čak krenuti u nazad. Razumijem i tvrdnju kako neki žalimo za mladošću pa nam ta nostalgija zamagljuje istinu o životu u socijalizmu bez slobode. Zvala se ja jugo nostalgičarka ili žaliteljica za mladošću – ne mogu umanjiti užitak koji i danas osjećam radi sreće doživljene na tim bezbrojnim putovanjima. Uspomene snimljene na crno-bijelim fotografijama iz „mračnih“ godina i one koje su mirisno obojene utisnute u mome srcu, nesvjesno tjeraju na uspoređivanje sa današnjim danima. Prvomajski grah kojega raji dijele gradonačelnici i čelnici političkih stranaka je dno dna u usporedbi sa tek prolistalom grančicom zataknutom za brisač automobila mojih roditelja prije polaska na prvomajski izlet. Zvižduci ili aplauzi koji prate današnje govornike su ujedno i maksimum snage & kreativnosti nas radnika kao i aktualnih sindikalnih vođa.

Nestala je zemlja u kojoj smo se rodili, dogodile su se velike tragedije i o tome svi šutimo! Nema više radnika u kombinezonima, nema više ni naših celofanom umotanih prava, nema odgovora na pitanje kada se socijalistički princip pretočio u neoliberalni kapitalizam!? Malo je ostalo crvenih – izvorno crvenih poput mene – većina su utonuli u kožne fotelje salonskih socijaldemokrata i ljevičara. Nema besplatnih osmomartovskih izleta i to mogu prihvatiti jer se vremenom sve mijenja. Najviše me brine što je nestala potreba za slušanjem i razgovorom, potreba za susretanjem i za razmjenom mišljenja. U toj zemlji koja je nestala, postojala je jedna zajednička kultura, umjetnost, glazba, književnost, filmovi, izložbe, televizijske serije, muzički festivali, smotre kazališta, rok maratoni. Stvaralačka energija je neuništiva i znam da ta kultura živi i sada! Sklona sam vjerovati da je duhovna snaga jača od svega  i upravo ona će pomoći rađanju jedne nove svijesti na ovim prostorima! Vjerujem u mlade, oni razgovaraju a iz razmjene mišljenja sve nastane. Nastane i revolucija! Svaka do sada je nastala razgovorom, slušanjem i razmjenom mišljenja! Mladi komuniciraju na novi način, služe se svojim naprednim tehnologijama, slušaju jedni druge! Oni stvaraju nova, zajednička umjetnička djela, glazbu, filmove, kazališne predstave, sportske rezultate .. ili odlaze.

Pitajte svoje roditelje, sjećaju li se izleta i putovanja!? Potražite u njihovim albumima & kutijama kolektivne fotografije snimljene na nekom izletu gdje više ni oni ne prepoznaju koja sićušna glava među stotinu drugih je njihova. Uzaludno je trošiti riječi i energiju da bih promijenila istinu drugih ljudi. Vlastite zaključke donosimo analogno osobnoj perspektivi i okolnostima doživljenih iskustava. Ja sam vjerna reakciji svoga tijela kada se prisjetim davnih događaja, jer mi je i do sada nepogrešivo pokazivalo istinu!

Živjeli izleti, živjelo druženje, živio razgovor i razmjena mišljenja!

Živio 1. Maj – Međunarodni praznik rada!