U pokušaju rasvjetljavanja odnosa ljevice i zabave došli smo i do popularne kulture. Ona se u povijesti ljevice svakojako tretirala: od moralne panike preko romantizacije do elitističke rezigniranosti. Danas pak u tretmanu dominiraju “ozbiljne” analize koje više govore o političkoj neozbiljnosti analitičara nego o popularnoj kulturi.
Ako postoji barem jedan segment suvremenog društvenog života u kojem bi se manjem dijelu akademske ljevice i većem dijelu medijske ljevice teško mogla zamjeriti nesklonost zabavi, on bi se vjerojatno ticao odnosa ta dva kampa prema tekućoj popularnokulturnoj produkciji, pogotovo u posljednjih petnaestak godina. Popularna kultura, uostalom, ionako je nešto što bi trebalo biti zabavno već samo po sebi.
Koliko su intenziteti i oblici lijevog angažmana sa zabavom u tom smislu doista zabavni, međutim, posebno je pitanje — manje, kao u elitističkom laskanju sebi samima, zbog tobože endemske hiperanalitičnosti inherentne spomenutim pozicijama koja, eto, automatski blokira doživljaj autentičnog užitka u potrošnji popularnokulturnog sadržaja, a puno više zbog tipa pseudopolitičnosti konačnih proizvoda analize. Danas su procedure ideoloških čitanja popularne kulture nešto posve samorazumljivo, iako se, kao i do svega drugog, do njih stizalo kroz različite povijesti, i to prilično bogate. Dojam je da se putem nekako izgubilo dosta toga.
Moderna popularna kultura proizvod je druge polovice devetnaestog stoljeća, ekstenzivne urbanizacije i zenita industrijskog kapitalizma, dok je liberalni humanizam u startu ispunio preduvjet za potencijalno opozicijski pogled na kompleksni fenomen. Drugim riječima, u suštini krajnje konzervativna ideja takozvane visoke kulture ono je što, u staromodnoj terminologiji, uopće dozvoljava razgovor o masovnom društvu. Riječ je o koncepciji kulture koja je, naravno, u prvom redu umjetnička, odnosno o konceptualizaciji kulture od strane civilizirane elite čije su vrijednosti konstantno izložene prijetnji masa čije su kulturne prakse pak u najboljem slučaju neautentične, a u najgorem slučaju degenerične.
Povijesne faze
Ljevica je, kada je posrijedi kultura, relativno dugo vremena lutala u pozicioniranju u takvom rasporedu snaga, o čemu svjedoče i poteškoće u pronalaženju definicija “popularnog”. S jedne strane, lijevog razumijevanja za popularnu kulturu bilo je u početku (ali i kasnije) nešto više u onim slučajevima kada je popularno bilo ili htjelo biti više ili manje istoznačno narodnom, to jest kada se popularna kultura doživljavala kao kultura proizvedena odozdo, od ljudi i za ljude. S druge strane, kada je popularno određivalo kulturne proizvode masovno proizvedene za masovno tržište, entuzijazma je bilo osjetno manje. Analitički, niti jedan niti drugi moment nisu bili posebno upotrebljivi — prvi uglavnom zbog površne romantizacije kulturnih praksi koje su tobože omogućavale simbolički bijeg u predindustrijsku idilu, drugi zbog elitističke rezigniranosti nad kvalitetom masovno dostupnog kulturnog sadržaja, odnosno aktivne, visokoumjetničke logike vrednovanja neprilagođene prirodi materijala kojeg se ocjenjivalo.
Tijekom drugog i trećeg desetljeća dvadesetog stoljeća napravljeno je nekoliko manjih analitičkih koraka naprijed, uglavnom u polju folkloristike, dok se, uz dvije ili tri iznimke, iz perspektive lijevih kritičkih pozicija na popularnu kulturu u istom razdoblju nastavilo gledati kao na simptom degradirajućih učinaka kojima suvremeni kapitalizam razara autentično ljudsko iskustvo. Nakon Drugog svjetskog rata, međutim, odnosi su se počeli mijenjati; prvo, doduše, u samom kulturnom i umjetničkom polju, a nešto kasnije i u pokušajima da se iste te transformacije objasne uz manje doze podozrivosti i uz veće doze analitičke strogoće. Dok je druga polovica pedesetih godina analitički protekla uglavnom u znaku prvoloptaške moralne panike, tri poslijeratna desetljeća ekonomskog rasta promijenili su svakodnevicu do te mjere da se potrošnji popularne kulture, kao nečemu što se povijesno smatralo rezerviranim za dokolicu, više nije moglo ne pristupati krajnje ozbiljno. I, uz demokratski redefinirane koncepte kulture, s konkretnim političkim ulozima.
Kada je riječ o teoriji, najplodonosnije razdoblje bile su sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća, period u kojem je poslijeratni poredak obazrive koegzistencije rada i kapitala počeo pucati po šavovima, gotovo kao pokušaj da se i na ovaj način pokuša spasiti što se još moglo spasiti. U popularnokulturni bazen zagrabilo se uzimajući istovremeno u obzir (u prvom redu) društvene živote onih koji popularnu kulturu konzumiraju ili proizvode, simboličke forme (“tekstove”) koji se konzumiraju te ekonomske institucije i tehnološke procese koji određuju načine proizvodnje i distribucije tih simboličkih formi. Ulaznih točaka bilo je nekoliko, a rad je bio ozbiljan: od semiotike i strukturalizma, ozbiljne političke ekonomije, teorije recepcije, kulturne kritike na gramšijevskom tragu, burdjuovske sociologije, do razgovora o dominantnim i alternativnim kulturama, preferiranim čitanjima i reprezentacije ovoga ili onoga. Zahvaljujući, između ostalog, transferu ljudskog materijala i znanja iz akademskog u medijsko polje nešto od toga danas u svojim svakodnevnim životima s popularnim uzimamo zdravo za gotovo. A osim reprezentacije, nažalost, ne uzimamo puno toga.
Zanimljivo je, drugim riječima, primijetiti kako je ljevica repolitizirala kulturu nakon ekonomske krize 2008. godine. Ako je kraj osamdesetih u tom kontekstu protekao u brbljanju o postmodernizmu, a devedesete i dobar dio nultih u opuštenoj nezainteresiranosti karakterističnoj za ozloglašeni “kraj povijesti”, politika se u kulturu na velika vrata vratila na razini reprezentacije. Paralelno s propadanjem ili nestankom kolektivnih institucija ili uopće ideje masovne politike, kakav-takav smisao pokušao se pronaći gotovo isključivo diskurzivnim putem. Ostavština je već sada impresivna — tone i tone “analiza” i komentara u kojima banalna tematska kritika, prerušena u smrtno ozbiljnu pozu, pokušava, u lošoj beskonačnosti, dati odgovor na pitanje reproducira li ovaj film, ova serija, ovaj album, itd., dominantne društvene vrijednosti i društveni poredak ili ih, naime, dovodi u pitanje. I kako sada stvari stoje, čini se da će ostavština još neko vrijeme nastaviti nezaustavljivo rasti, barem dok se ljevica ne nauči i malo ozbiljnije zabavljati.
