Sukob u Siriji je ušao u fazu u kojoj se može reći da je samo “djelomično riješen”, jer su svi akteri koji rade na uništenju ove zemlje za ostvarenje svojih geopolitičkih interesa zadržali dovoljno manevarskog prostora za djelovanje.
U ovom trenutku je sirijska vojska fokusirana na potiskivanje terorističkih skupina i sjevernog dijela pokrajine Hame, gdje je poslala značajne resurse i elitne snage. Drugi dio gdje se uspješno provode operacije je istočni Homs, gdje se napreduje i u smjeru plinskih polja Arak na krajnjem istoku i sjeveroistočno od baze Tyas, prema poljima Al-Shaer, gdje je jučer ISIL poražen i protjeran s ključnih uzvisina s kojim se nadzire šire područje. Ulične borbe se s relativnim uspjehom vode i u istočni predgrađima Damaska, Jobar i Qabun, dok je jedina kritična točka južni dio grada Dara’a, gdje se sirijske vojske morala povući iz distrikta Al-Manshiyah.
Turska je obustavila kampanju Štit Eufrata, dok kurdske YPG milicije, ali pod imenom “Sirijskih demokratskih snaga”, zauzimaju područja na sjeveru Sirije, ISIL su u potpunosti okružili u gradu Al-Tabqa, gdje su zauzeli južno i zapadno predgrađe i obližnju zrakoplovnu bazu, a uspješne operacije vode i u pustinjskim područjima u blizini Raqqe.
Ukupno gledajući, ako izuzmemo za sada nerazjašnjen odnos između Damska i sirijskih Kurda, strateška ravnoteža je ipak na strani sirijskog naroda, njegove vojske i vlade. Terorističke skupine, ujedinjene u vrlo krhki savez, trenutno nisu u stanju poduzeti nikakvu inicijativu i uglavnom pokušavaju organizirati obranu zaposjednutih područja.
Razumjeti trenutnu geopolitičku situaciju zahtjeva prepoznavanje konkretnih ciljeva i uloga ključnih aktera, jer se tek onda može razgovarati o eventualnom razvoju situacije u budućnosti.
Iako se stječe dojam da Erdogan igra za i protiv svakoga, ovisno o trenutku, neosporno mu je cilj proširiti utjecaj Turske na susjedne zemlje, gdje želi nadzirati prekogranični teritorij u kojem će se terorističke skupine, uz pomoć turske vojske i pod njegovom kontrolom, boriti protiv Kurda i vladinih snaga. To podrazumijeva stalnu vojnu kampanju i intervenciju bez zakonskih ovlasti u smislu međunarodnog prava, kao i podršku takozvanoj “Slobodnoj sirijskoj vojsci” u pokušaju uništenja Bashara Al-Assada.
Operacija “Štit Eufrata” u sjevernoj Siriji, koja je počela krajem kolovoza prošle godine, Turskoj je služila za borbu protiv kurdskih YPG snaga i sprečavanju Kurda u njihovim naporima u ujedinjenju enklava koje se nalaze u sjeverozapadu i sjeveroistoku Sirija. Nakon što je ovaj cilj “ostvaren”, Erdogan je prekinuo kampanju, zamrznuo sukob i u međuvremenu se posvetio referendumu, na kojem je na kraju dobio željene ovlasti. Ankara sada tek treba donijeti odluke u kojem će smjeru dalje djelovati, ali je nakon podrške američkom napadu krstarećim projektilima na Siriju Erdogan pokazao da su mu ciljevi i dalje isti.
Prioritet takozvane “Međunarodne koalicije za borbu protiv terorizma”, koju predvode SAD, je zadržati kaos u regiji, podržavati i dalje “umjerene pobunjenike”, uspostaviti vlast u područjima koja drže Kurdi. SAD ujedno podržavaju kurdske snage, što ima svoju logiku, iako se Ankara službeno tome protivi, jer su za Tursku YPG snage teroristička organizacija i ogranak Kurdistanske radničke stranke.
Naime, stalnom potporom Kurdima SAD bez sumnje jačaju YPG, ali Erdoganu ujedno daju argument za daljnju borbu protiv “terorizma”. U biti, ovo je poznata taktika kolonijalne politike koja se provodi i na jugu, gdje je “dobitnik” Izrael.
Washington povećava napetosti u Siriji i na sjeveru financira i podržava Kurde, a na jugu Južni front takozvane “Slobodne sirijske vojske”, iako nitko ne zna tko ga čini, čime olakšava intervenciju Turske na sjeveru, a Izraela na jugu Sirije, koji time dobivaju “argumente” za tvrdnje kako moraju “braniti svoje granice i nacionalne interese”. Izrael je ovih dana čak poručio kako nestabilnost u Siriji stvara okolnosti za punopravnu aneksiju okupiranog dijela Golanske visoravni i neće dozvoliti da rat na jugu Sirije utihne.
SAD će povećavati napetosti u Siriji i olakšati financiranje terorističkih skupina koje se bore protiv sirijske vojske, provode napade na civilno stanovništvo i razaraju infrastrukturu zemlje.
Među ostalima, Saudijska Arabija, zaljevske monarhije, Francuska i Velika Britanija zdušno podržavaju ove planove.
Trenutno SAD povećavaju svoju vojnu i stratešku prisutnost u sjevernoj Siriji, pod izgovorom podupiru borbu protiv terorizma, ali je krajnji cilj uništenje Sirije.
Donald Trump je napadom na sirijsku bazu u Homsu pokazao da Washington neće promijeniti planove na Bliskom istoku, ali je novi predsjednik osvetom za navodni kemijski napad u Idlibu svijetu pokazao da će djelovati jednostrano i izvan Vijeća sigurnosti i Povelje Ujedinjenih naroda.
Na temelju nikada dokazane krivnje sirijske vlade za navodni napad sarinom u Idlibu je američko Ministarstvo financija upravo nametnulo sankcije za 271 sirijskog vladinog dužnosnika, koje se smatra odgovornima za korištenje nekonvencionalnog oružja 4. travnja u Khan Sheykunu u Idlibu.
Iako neugodne za Damask, radikalni potezi Washingtona sugeriraju da se moraju poduzeti očajničke mjere za spašavanje terorističkih skupina u Siriji, što je, ako promatramo iz drugog ugla, možda i dobra vijest.
Oni su zapravo u vrlo teškoj situaciji. Bore se da zaštite njihove autonomne pokrajine, ali imaju nepouzdane saveznike. Što se tiče navodnog kemijskog napada u Khan Sheykunu u Idlibu i američkom odgovoru napadom krstarećim projektilima na sirijsku zrakoplovnu bazu, kurdski zapovjednici i dužnosnici su medijima kratko priopćili “kako nemaju što komentirati, jer se to nije dogodilo na njihovom teritoriju”.
SAD trenutno podržavaju takozvane “Sirijske demokratske snage”, koje uglavnom čine Kurdi, a cilj im je zajedno zauzeti Raqqu. Isto tako, SAD prihvaća i autonomiju Kurda unutar sirijske države. Za Erdoganovu Tursku je to prijetnja, jer ako Kurdi ojačaju, mogu tražiti podjelu Sirije, unatoč postojećim vezama sa sirijskom vojskom kojoj su Kurdi prepustili sela zapadno od Manbija, samo kako se ne bi suočili s teroristima takozvane FSA, koju čine terorističke skupine koje podržava Turska.
Kurdi ni pod koju cijenu neće dopustiti Ankari da preuzme kontrolu nad područjima sjeverne Sirije koja su oni oslobodili od terorista “Islamske države”.
Rusija u zemlji vodi legitimnu vojnu i humanitarnu kampanju uz dozvolu
sirijske vlade. Uz rusku pomoć su se uklonile neke od terorističkih prijetnji na velikim dijelovima fronta protiv “Islamske države”, Al-Nusra Fronta i “umjerenih pobunjenika”, koji naizgled “ne surađuju”, iako su im nalogodavci isti i udruženi su u zločinački pothvat s ciljem uništavanja sirijskog društva.
Bez obzira na kritike, Rusija ipak igra ključnu ulogu u odvraćanju američke intervenciju i ulijeva dodatnu snagu sirijskom narodu u borbi protiv terorizma i obrani integriteta zemlje.
Iranska vlada se od samog početka suprotstavlja stranoj intervenciji i terorizmu, pomaže Siriju u svako smisli i izražava punu solidarnost sa sirijskim narodom.
Kroz suradnju na svim frontama, Iran je dao veliki doprinos u porazu terorističkih skupina na brojim frontama, igra ključnu ulogu u izgradnji stabilnosti i protivi se podijeli Sirije, toliko željenoj od strane kolonijalnih sila.
Kada govorimo o Iranu, onda se u vojnom smislu misli i na libanonski Hezbollah, iračke milicije Harakat Hezbollah Al-Nujaba i afganistansku Brigadu Fatemiyoun.
Sirijska vlada na čelu s Basharom Al-Assadom za cilj ima da obraniti narod od terorizma, ali i nastojanja takozvane međunarodne koalicije za borbu protiv Islamske države da unište zemlju.
Damask ima tešku zadaću da zemlju očisti od islamističkih terorističkih skupina, ali i da se obrani od američke i turske intervencije, zemalja koje su trenutno prisutne s kopnenim trupama u zemlji. Cilj vlade Bashara Al-Assada je vratiti jedinstvo sirijskog društva, koje je uvijek bilo povezano, razvijeno ekonomski i politički, ali i izvor stabilnosti u regiji. Damask ovu bitku vodi na dva kolosijeka, vojnom i diplomatskom, a ako uzmemo u obzir situaciju iz prve polovice 2013. godine, onda možemo govoriti o velikom uspjehu. Naime, nijedan narod i vojska nisu izdržali ovoliki pritisak i svi su se raspali u prvih nekoliko mjeseci vanjske intervencije. Podsjetimo da su se Hezbollah i Iran otvoreno uključili u borbe u Siriji tek početkom ljeta 2013. godine, iako su neslužbeno, ali u puno manjem broju, bili prisutni i ranije, a Rusija u rujnu 2015.
Tu su i drugi akteri koji su uključeni u ovu kolonijalnu kampanju, kao određene skupine Ujedinjenih naroda, Europska unija, cijela mašinerija zapadnih i medija arapskih monarhija koji šire dezinformacije, pa čak i HRW, Liječnici bez granica, Amnesty International i druge međunarodne nevladine organizacije.
Kao što smo rekli, značajno je i djelovanje Hezbollaha u borbi protiv kolonijalizma, ali i iračke vlade, koji vojno pomažu Siriji u čišćenju zemlje od terorističkih skupina.
Ako Kurdi oslobode Raqqu, vrlo lako je moguće da će se Turska i proturske islamističke milicije iznova uključiti u sukob i napasti kurdske YPG snage, ali u tom slučaju sirijska vojska i Rusija neće moći ostati po strani. To bi u konačnici moglo dovesti do sukoba u kojeg će se uključiti svi koji su prisutni na sjeveru Sirije, a ishod ovog općeg rata bi bio biti krvav i nepredvidljiv.
Za ovo se zalažu Rusija, Iran i Kina, koji i sami pogođeni događajima u Siriji. Sve do nedavnog obrata se dijelom za ovo zalagala i Ankara, barem što se tiče procesa u Astani i političkog rješenja. Osim toga, ranije je Vijeće za nacionalnu sigurnost Turske priopćilo da je “uspješno” okončana vojna operacija u sjevernoj Siriji i da su stvoreni uvjeti za povratak Sirijaca.
Međutim, nakon američkog napada na Siriju se Turska iznova vratila staroj retorici, a nije jasno uključuje li “završetak kampanje” i povlačenje turskih trupa iz sirijskih područja? Turski stav će možda biti jasniji nakon sastanka predsjednika Erdogana i Vladimira Putina 3. svibnja u Sočiju.
Američka koalicija je navela kako neće slati velike kontingente, iako već postoje američki savjetnici na terenu, koji jačaju prisutnost u vojnim bazama južno od Kobanija, malom uzletištu u Rmeylanu blizu Hasake, Al-Shaddadiju, a nije isključeno da američke snage ojačaju prisutnost u zrakoplovnoj bazi Al-Tabqa. Donald Trump još nije predstavio jasnu strategiju za Siriju. Postojeće snage islamističkih skupina ne mogu poraziti sirijsku vojsku, a je slanje većih kopnenih snaga, uz nezavršeni rat u Iraku i Afganistanu, vrlo upitno.
Ovaj scenarij je trenutno u tijeku, što se vidjelo nakon navodnog napada kemijskim oružjem “od strane sirijske vlade” u Idlibu, kojeg su “oštro osudile” sve kolonijalne sile i njihov tisak. Nakon njega je uslijedio jednostrani američki napad na sirijsku zrakoplovnu bazu, ali se kasnije sve zakompliciralo sumnjama koje su iznijeli čak i u Ujedinjenim narodima o vezama između navodnog napada sarinom i aktivnostima sirijske vojske 4. travnja u Khan Sheykunu.
Iako su zapadni mediji htjeli stvoriti čvrst razlog za “humanitarnu intervenciju”, protekom vremena je sve više dokaza da se radilo o insceniranom napadu, koji se, naravno, prešućuju. U tom smislu nije isključen novi napad ovakve vrste, jer je agresorima na Siriju imperativ stvoriti preduvjete za na Siriju, nakon čega slijedi destabilizacija Irana.
Trenutno nema dobrih vijesti za SAD, EU, Tursku i zaljevske monarhije da će ove planove ostvariti, ali uvijek treba biti na oprezu, prije svega zbog njihovih agresivnih i nesuvislih reakcija.
Protiv terorizma u Siriji se može boriti samo vojno, ali na drugoj strani treba tražiti i rješenje za relativnu stabilnost zemlje, što se može ostvariti samo kroz dosljednu diplomaciju i političke akcije.
logično
U ovom trenutku je sirijska vojska fokusirana na potiskivanje terorističkih skupina i sjevernog dijela pokrajine Hame, gdje je poslala značajne resurse i elitne snage. Drugi dio gdje se uspješno provode operacije je istočni Homs, gdje se napreduje i u smjeru plinskih polja Arak na krajnjem istoku i sjeveroistočno od baze Tyas, prema poljima Al-Shaer, gdje je jučer ISIL poražen i protjeran s ključnih uzvisina s kojim se nadzire šire područje. Ulične borbe se s relativnim uspjehom vode i u istočni predgrađima Damaska, Jobar i Qabun, dok je jedina kritična točka južni dio grada Dara’a, gdje se sirijske vojske morala povući iz distrikta Al-Manshiyah.
Turska je obustavila kampanju Štit Eufrata, dok kurdske YPG milicije, ali pod imenom “Sirijskih demokratskih snaga”, zauzimaju područja na sjeveru Sirije, ISIL su u potpunosti okružili u gradu Al-Tabqa, gdje su zauzeli južno i zapadno predgrađe i obližnju zrakoplovnu bazu, a uspješne operacije vode i u pustinjskim područjima u blizini Raqqe.
Ukupno gledajući, ako izuzmemo za sada nerazjašnjen odnos između Damska i sirijskih Kurda, strateška ravnoteža je ipak na strani sirijskog naroda, njegove vojske i vlade. Terorističke skupine, ujedinjene u vrlo krhki savez, trenutno nisu u stanju poduzeti nikakvu inicijativu i uglavnom pokušavaju organizirati obranu zaposjednutih područja.
Razumjeti trenutnu geopolitičku situaciju zahtjeva prepoznavanje konkretnih ciljeva i uloga ključnih aktera, jer se tek onda može razgovarati o eventualnom razvoju situacije u budućnosti.
Turska
Iako se stječe dojam da Erdogan igra za i protiv svakoga, ovisno o trenutku, neosporno mu je cilj proširiti utjecaj Turske na susjedne zemlje, gdje želi nadzirati prekogranični teritorij u kojem će se terorističke skupine, uz pomoć turske vojske i pod njegovom kontrolom, boriti protiv Kurda i vladinih snaga. To podrazumijeva stalnu vojnu kampanju i intervenciju bez zakonskih ovlasti u smislu međunarodnog prava, kao i podršku takozvanoj “Slobodnoj sirijskoj vojsci” u pokušaju uništenja Bashara Al-Assada.
Operacija “Štit Eufrata” u sjevernoj Siriji, koja je počela krajem kolovoza prošle godine, Turskoj je služila za borbu protiv kurdskih YPG snaga i sprečavanju Kurda u njihovim naporima u ujedinjenju enklava koje se nalaze u sjeverozapadu i sjeveroistoku Sirija. Nakon što je ovaj cilj “ostvaren”, Erdogan je prekinuo kampanju, zamrznuo sukob i u međuvremenu se posvetio referendumu, na kojem je na kraju dobio željene ovlasti. Ankara sada tek treba donijeti odluke u kojem će smjeru dalje djelovati, ali je nakon podrške američkom napadu krstarećim projektilima na Siriju Erdogan pokazao da su mu ciljevi i dalje isti.
SAD
Prioritet takozvane “Međunarodne koalicije za borbu protiv terorizma”, koju predvode SAD, je zadržati kaos u regiji, podržavati i dalje “umjerene pobunjenike”, uspostaviti vlast u područjima koja drže Kurdi. SAD ujedno podržavaju kurdske snage, što ima svoju logiku, iako se Ankara službeno tome protivi, jer su za Tursku YPG snage teroristička organizacija i ogranak Kurdistanske radničke stranke.
Naime, stalnom potporom Kurdima SAD bez sumnje jačaju YPG, ali Erdoganu ujedno daju argument za daljnju borbu protiv “terorizma”. U biti, ovo je poznata taktika kolonijalne politike koja se provodi i na jugu, gdje je “dobitnik” Izrael.
Washington povećava napetosti u Siriji i na sjeveru financira i podržava Kurde, a na jugu Južni front takozvane “Slobodne sirijske vojske”, iako nitko ne zna tko ga čini, čime olakšava intervenciju Turske na sjeveru, a Izraela na jugu Sirije, koji time dobivaju “argumente” za tvrdnje kako moraju “braniti svoje granice i nacionalne interese”. Izrael je ovih dana čak poručio kako nestabilnost u Siriji stvara okolnosti za punopravnu aneksiju okupiranog dijela Golanske visoravni i neće dozvoliti da rat na jugu Sirije utihne.
SAD će povećavati napetosti u Siriji i olakšati financiranje terorističkih skupina koje se bore protiv sirijske vojske, provode napade na civilno stanovništvo i razaraju infrastrukturu zemlje.
Među ostalima, Saudijska Arabija, zaljevske monarhije, Francuska i Velika Britanija zdušno podržavaju ove planove.
Trenutno SAD povećavaju svoju vojnu i stratešku prisutnost u sjevernoj Siriji, pod izgovorom podupiru borbu protiv terorizma, ali je krajnji cilj uništenje Sirije.
Donald Trump je napadom na sirijsku bazu u Homsu pokazao da Washington neće promijeniti planove na Bliskom istoku, ali je novi predsjednik osvetom za navodni kemijski napad u Idlibu svijetu pokazao da će djelovati jednostrano i izvan Vijeća sigurnosti i Povelje Ujedinjenih naroda.
Na temelju nikada dokazane krivnje sirijske vlade za navodni napad sarinom u Idlibu je američko Ministarstvo financija upravo nametnulo sankcije za 271 sirijskog vladinog dužnosnika, koje se smatra odgovornima za korištenje nekonvencionalnog oružja 4. travnja u Khan Sheykunu u Idlibu.
Iako neugodne za Damask, radikalni potezi Washingtona sugeriraju da se moraju poduzeti očajničke mjere za spašavanje terorističkih skupina u Siriji, što je, ako promatramo iz drugog ugla, možda i dobra vijest.
Sirijski Kurdi
Oni su zapravo u vrlo teškoj situaciji. Bore se da zaštite njihove autonomne pokrajine, ali imaju nepouzdane saveznike. Što se tiče navodnog kemijskog napada u Khan Sheykunu u Idlibu i američkom odgovoru napadom krstarećim projektilima na sirijsku zrakoplovnu bazu, kurdski zapovjednici i dužnosnici su medijima kratko priopćili “kako nemaju što komentirati, jer se to nije dogodilo na njihovom teritoriju”.
SAD trenutno podržavaju takozvane “Sirijske demokratske snage”, koje uglavnom čine Kurdi, a cilj im je zajedno zauzeti Raqqu. Isto tako, SAD prihvaća i autonomiju Kurda unutar sirijske države. Za Erdoganovu Tursku je to prijetnja, jer ako Kurdi ojačaju, mogu tražiti podjelu Sirije, unatoč postojećim vezama sa sirijskom vojskom kojoj su Kurdi prepustili sela zapadno od Manbija, samo kako se ne bi suočili s teroristima takozvane FSA, koju čine terorističke skupine koje podržava Turska.
Kurdi ni pod koju cijenu neće dopustiti Ankari da preuzme kontrolu nad područjima sjeverne Sirije koja su oni oslobodili od terorista “Islamske države”.
Rusija
Rusija u zemlji vodi legitimnu vojnu i humanitarnu kampanju uz dozvolu
sirijske vlade. Uz rusku pomoć su se uklonile neke od terorističkih prijetnji na velikim dijelovima fronta protiv “Islamske države”, Al-Nusra Fronta i “umjerenih pobunjenika”, koji naizgled “ne surađuju”, iako su im nalogodavci isti i udruženi su u zločinački pothvat s ciljem uništavanja sirijskog društva.
Bez obzira na kritike, Rusija ipak igra ključnu ulogu u odvraćanju američke intervenciju i ulijeva dodatnu snagu sirijskom narodu u borbi protiv terorizma i obrani integriteta zemlje.
Iran
Iranska vlada se od samog početka suprotstavlja stranoj intervenciji i terorizmu, pomaže Siriju u svako smisli i izražava punu solidarnost sa sirijskim narodom.
Kroz suradnju na svim frontama, Iran je dao veliki doprinos u porazu terorističkih skupina na brojim frontama, igra ključnu ulogu u izgradnji stabilnosti i protivi se podijeli Sirije, toliko željenoj od strane kolonijalnih sila.
Kada govorimo o Iranu, onda se u vojnom smislu misli i na libanonski Hezbollah, iračke milicije Harakat Hezbollah Al-Nujaba i afganistansku Brigadu Fatemiyoun.
Sirija
Sirijska vlada na čelu s Basharom Al-Assadom za cilj ima da obraniti narod od terorizma, ali i nastojanja takozvane međunarodne koalicije za borbu protiv Islamske države da unište zemlju.
Damask ima tešku zadaću da zemlju očisti od islamističkih terorističkih skupina, ali i da se obrani od američke i turske intervencije, zemalja koje su trenutno prisutne s kopnenim trupama u zemlji. Cilj vlade Bashara Al-Assada je vratiti jedinstvo sirijskog društva, koje je uvijek bilo povezano, razvijeno ekonomski i politički, ali i izvor stabilnosti u regiji. Damask ovu bitku vodi na dva kolosijeka, vojnom i diplomatskom, a ako uzmemo u obzir situaciju iz prve polovice 2013. godine, onda možemo govoriti o velikom uspjehu. Naime, nijedan narod i vojska nisu izdržali ovoliki pritisak i svi su se raspali u prvih nekoliko mjeseci vanjske intervencije. Podsjetimo da su se Hezbollah i Iran otvoreno uključili u borbe u Siriji tek početkom ljeta 2013. godine, iako su neslužbeno, ali u puno manjem broju, bili prisutni i ranije, a Rusija u rujnu 2015.
Tu su i drugi akteri koji su uključeni u ovu kolonijalnu kampanju, kao određene skupine Ujedinjenih naroda, Europska unija, cijela mašinerija zapadnih i medija arapskih monarhija koji šire dezinformacije, pa čak i HRW, Liječnici bez granica, Amnesty International i druge međunarodne nevladine organizacije.
Kao što smo rekli, značajno je i djelovanje Hezbollaha u borbi protiv kolonijalizma, ali i iračke vlade, koji vojno pomažu Siriji u čišćenju zemlje od terorističkih skupina.
Zbog različitih ciljeva navedenih aktera, Siriji predstoji nekoliko mogućih scenarij:
1. Pogoršanje situacije zbog proturječja u oslobođenju Raqqe
Ako Kurdi oslobode Raqqu, vrlo lako je moguće da će se Turska i proturske islamističke milicije iznova uključiti u sukob i napasti kurdske YPG snage, ali u tom slučaju sirijska vojska i Rusija neće moći ostati po strani. To bi u konačnici moglo dovesti do sukoba u kojeg će se uključiti svi koji su prisutni na sjeveru Sirije, a ishod ovog općeg rata bi bio biti krvav i nepredvidljiv.
2. Jačanje sirijskih snaga do mjere da mogu osloboditi zemlju i privesti kraju politički proces za stabilizaciju zemlje
Za ovo se zalažu Rusija, Iran i Kina, koji i sami pogođeni događajima u Siriji. Sve do nedavnog obrata se dijelom za ovo zalagala i Ankara, barem što se tiče procesa u Astani i političkog rješenja. Osim toga, ranije je Vijeće za nacionalnu sigurnost Turske priopćilo da je “uspješno” okončana vojna operacija u sjevernoj Siriji i da su stvoreni uvjeti za povratak Sirijaca.
Međutim, nakon američkog napada na Siriju se Turska iznova vratila staroj retorici, a nije jasno uključuje li “završetak kampanje” i povlačenje turskih trupa iz sirijskih područja? Turski stav će možda biti jasniji nakon sastanka predsjednika Erdogana i Vladimira Putina 3. svibnja u Sočiju.
Američka koalicija je navela kako neće slati velike kontingente, iako već postoje američki savjetnici na terenu, koji jačaju prisutnost u vojnim bazama južno od Kobanija, malom uzletištu u Rmeylanu blizu Hasake, Al-Shaddadiju, a nije isključeno da američke snage ojačaju prisutnost u zrakoplovnoj bazi Al-Tabqa. Donald Trump još nije predstavio jasnu strategiju za Siriju. Postojeće snage islamističkih skupina ne mogu poraziti sirijsku vojsku, a je slanje većih kopnenih snaga, uz nezavršeni rat u Iraku i Afganistanu, vrlo upitno.
3. Izravni sukob i “false flag” operacija kako bi se raskomadala Sirija
Ovaj scenarij je trenutno u tijeku, što se vidjelo nakon navodnog napada kemijskim oružjem “od strane sirijske vlade” u Idlibu, kojeg su “oštro osudile” sve kolonijalne sile i njihov tisak. Nakon njega je uslijedio jednostrani američki napad na sirijsku zrakoplovnu bazu, ali se kasnije sve zakompliciralo sumnjama koje su iznijeli čak i u Ujedinjenim narodima o vezama između navodnog napada sarinom i aktivnostima sirijske vojske 4. travnja u Khan Sheykunu.
Iako su zapadni mediji htjeli stvoriti čvrst razlog za “humanitarnu intervenciju”, protekom vremena je sve više dokaza da se radilo o insceniranom napadu, koji se, naravno, prešućuju. U tom smislu nije isključen novi napad ovakve vrste, jer je agresorima na Siriju imperativ stvoriti preduvjete za na Siriju, nakon čega slijedi destabilizacija Irana.
Trenutno nema dobrih vijesti za SAD, EU, Tursku i zaljevske monarhije da će ove planove ostvariti, ali uvijek treba biti na oprezu, prije svega zbog njihovih agresivnih i nesuvislih reakcija.
Protiv terorizma u Siriji se može boriti samo vojno, ali na drugoj strani treba tražiti i rješenje za relativnu stabilnost zemlje, što se može ostvariti samo kroz dosljednu diplomaciju i političke akcije.
logično
