Samoća i usamljenost

Zajedno pjesme djeluju kao jedan unutarnji dnevnik u kojem se misao ne skriva negoje izravna, mijenja oblike i stalno traži istinu iza privida. U njima ima rijetke hrabrosti da se svijetu ne pristupi nježno i dekorativno, nego živo, oštro i bez straha od vlastite ranjivosti, što im daje snagu koja ostaje nakon čitanja.

Razlika između “zdrave” svađe koja čisti i one koja razara prikazana je jasno. Način je ogoljen, ritmičan i gotovo kirurški precizan, uz ponavljanja i suprotstavljanja (“nije se… nego…”) što dobro nosi težinu- U cjelini djeluje iskreno i zrelo, s jasnim stavom da konflikt sam po sebi nije problem, problem je kad postane bolest koja izjeda dostojanstvo.
Kao lirika pjesma funkcionira, ali više kao ogoljena, gotovo dokumentarna poezija nego kao razigrana ili metaforična. Snaga joj je u ritmu i jasnoći, ne u ukrasu.

Intersantna je pjesma zapis o zamjenama. Lirski subjekt ovdje zvuči kao netko tko se guši u buci i licemjerju svijeta pa pokušava napraviti vlastiti “filter stvarnosti” — ne bijegom, nego zamjenom kulisa i značenja.
Referenca na The Maltese Falcon pojačava cinizam: moć, seks i status prikazani su kao stara, trula priča koja se i dalje vrti, samo s novim licima. Spominjanje Yanisa Varoufakisa i Georgea Orwella otkriva čežnju za intelektualnim otporom i razotkrivanjem manipulacije, ali i pomalo romantičnu vjeru da se svijet može “presložiti” izborom pravih simbola. Djeluje sirovo i iskreno, iako mjestimice prelazi u nabacivanje etiketa. Ali baš ta nefiltrirana nervoza daje tekstu energiju, kao da je napisan pod pritiskom stvarnog unutarnjeg konflikta.

U Pekmezu i buhtli poanta je da percepcija vara. Ono što djeluje oskudno može skrivati obilje, i obrnuto, kao da sudbina piše ironične fusnote na naše procjene. Završni obrat s pekmezom je ključan, tu tekst konačno kaže da se ne vjeruje prvom dojmu, jer mjera nije u očima nego u priči koja se iza njih kuha.