Nakon što je Bijela kuća uvela nove sankcije Rusiji i najavila oštre kaznene mjere koje će uvesti ako Moskva ne ispuni uvjete američkog ultimatuma i ne dozvoli inspekciju kemijskih objekata, ruski premijer Dmitrij Medvedev je izjavio kako su nove neprijateljske akcije Sjedinjenih Država protiv Rusije “objava gospodarskog rata”.
Ova je izjava zvučala proturječno zbog očigledno namjernog sarkastičnog termina Medvedeva, koji je rekao kako “američki prijatelji” moraju shvatiti da ovo nije samo ekonomski rat i da će odgovor Rusije biti ekonomski, politički, a po potrebi i “drugim metodama”. U svakom slučaju, jasno je da je ovaj rat davno probio ekonomske okvire.
Prvo, SAD trenutno provodi tipičan gospodarski rat i s Europskom unijom. Zabrana letenja Aeroflota u SAD “kao odgovor na trovanje Skripala” je nešto drugo. Drugo, sam Medvedev je naglasio da će “tom ratu morati reagirati – ekonomskim, političkim, a po potrebi i drugim metodama”.
“Druge” metode jedino mogu biti – vojska. No, Rusija je posljednja zemlja koja je zainteresirana za rat protiv Sjedinjenih Država “na svim frontama”. No, šamar u lice je strategija gubitnika koji ne može odgovoriti na metak.
Glasnogovornica State Departmenta, Heather Nauert, rekla je kako Sjedinjene Države za neprijateljske akcije “imaju cijelu set kojima SAD može pokušati prisiliti neku vladu da popravi ponašanje”. Glavno je pitanje koji “set alata” ima Rusija kojim može prisiliti američku vladu da “popravi svoje ponašanje”?
Ovaj “set” može biti:
A) Posebna ograničenja u gospodarstvu, što bi bilo izravan i simetričan odgovor.
B) Akcije u politici, uključujući utjecaj na globalne političke i ekonomske procese.
C) Mjere koje u vojnoj sferi za SAD mogu biti vrlo bolne.
Simetričan i recipročni ekonomski odgovor
Koliko god izgledao kao “udarac šakom o stol”, potrebno je odbaciti princip recipročnog ekonomskog odgovora, jer je upravo to što se želi od Rusije. Čak i ako se odluči prekinuti prodaja raketnih motora, titana i aluminija Sjedinjenim Državama, ako se zatvori ruski zračni prostor za američke zrakoplovne kompanije i uvedu druge mjere, te ako na svaki ruski izgubljeni dolar SAD izgube 5 do 10 dolara, Rusija će matematički biti na gubitku. Ruska ekonomija je po obujmu neusporedivo manja od američke i svaki dolar ili recipročni gubitak u drugoj valuti je za Moskvu važniji od američkih gubitaka.
Osim toga, ako Ruse snažno ujedinjuju odluke Washingtona, zašto bi Moskva s rusofobijom, koja bi bila logičan slijed takvih mjera, ujedinila danas prilično razjedinjene Amerikance? Obični Amerikanci vjerojatno ne bi osjetili posljedice ruskog odgovora na svojoj koži, ali bi se reagirali na dirljivu priču o djevojčici iz Oklahome koja je predugo čekala na protezu od titana zbog “zlih Rusa”. Optužbe protiv Rusije u “slučaju Skripal” će se raspasti, ali razloga za sankcije će biti sve manje. Rat mora proživjeti svoj život i završiti. Na kraju će Rusija ostati ljubazna i prijateljska zemlja američkom narodu. Ne govorimo o elitama, naravno.
Recipročan odgovor bi skrenuo u put sličan uništenju Sovjetskog Saveza, koji je ’70-ih i ’80-ih upao u klopku utrke u naoružanju. Današnji vojno-industrijski kompleks, uz novu vojnu doktrinu, pokazao je da se SAD vrlo lako i učinkovito mogu suzdržati i s deset puta manjim vojnim proračunom. Sovjeti su pristali na utrku u naoružanju u kvantitativnom smislu i to je bio jedan od ključnih čimbenika njegovog urušavanja.
Osim toga, takvo takmičenje nikada nije bio tipično ruski stil. Tu je još jedan aspekt. Malo je vjerojatno da je bivši američki predsjednik Barack Obama, govoreći o “uništenom” ruskom gospodarstvu, ozbiljno vjerovao u to. Priroda neprijateljskih akcija, sankcije i prateće kampanje, sugerira da se napad Rusiju treba voditi strategijom neizravnog pristupa. Naime, cilj nije da SAD uguše rusko gospodarstvo, nego da se samo uguši zbog pogrešnih odgovora na američke postupke. Washington želi da ruski odgovori budu izoliranost, kaos u planiranju i distribuciji gospodarstva i na kraju totalitarizam. Ovdje se vidi sav paradoks “civiliziranog svijeta”.
Rusija je sada u proračun uzela 500 milijardi rubalja neočekivane zarade metalurškog i kemičarskog sektora, kao što je godinama uzimala višak profita od nafte i plina, koji je nastajao zbog promjena tržišnih cijena. Ali ako država jamči pomoć industrijama čijim proizvodima cijene padnu ispod predviđenih, onda industrije s neočekivanim povećanjem cijena, “moraju dijeliti” s drugima. To je normalan i za aktualne vlasti u Rusiji potpuno tržišni mehanizam. Pitanje je mogu li to biti koracima prema planskom gospodarstvu?
Što se tiče alata za ekonomsku reakciju na sankcije, onda ekonomska reakcija na kriminalna djela američke strane zahtijevaju pažljivi izračun i odgovor koji neće djelovati samo da “jača”, već da “ubije”. Postoji li nešto u “ruskom setu” recipročnih ekonomskih mjera, bez pomoći bilo koje druge zemlje, koje mogu ubiti američku ekonomiju? Ne, ne postoji. Dakle, onda se ovdje nema o čemu razgovarati, osim o koordiniranju akcija s Kinom, možda Indijom i drugim zemljama kako bi američka ekonomija počela slabiti. Ali se u ovakvom ratu ne može računati na bezuvjetne saveznike i odgovor za takvu vrstu “ubijanja” treba tražiti na višoj razini. Šteta po “obične Amerikance”, ali je to bio njihov izbor.
Globalni politički i ekonomski procesi
Ovdje se odgovor nastavlja na prethodni. Prijedlozi za apsolutnim i potpunim napuštanjem dolara u međunarodnoj trgovini su nemogući za provesti, što priznaju i najkonzervativniji ruski ekonomisti.
Američki udio u globalnog BDP-u se 1960. gotovo prepolovio. 1971. dolar odustaje od zlatnog standarda i postaje valuta izvan nacionalnih granica. Iako otrov u omotnici slatkiša, postao je tražen u cijelom svijetu. Uništi monopol dolara vatrenim govorima je nemoguće. Potrebno je pokazati uspješne primjere i raditi dugi niz godina. Proces dedolarizacije svijeta je pokrenula Kina početkom 2014. godine i tek se sada, nakon tri i pol godine, naziru prvi rezultati tog napornog rada, ali još uvijek nedovoljno za reći da je svijet dedolariziran.
U međuvremenu treba ići na međudržavne izračune u nacionalnoj valuti. U slučaju Rusije je to rublja. U četvrt stoljeća, čak i nakon uspostave o Euroazijske ekonomske unije se uspjelo postići nešto. S Bjelorusijom i Kazahstanom je 75% trgovine provodi u nacionalnoj valuti, ali se još uvijek 25% robne razmjene odvija u dolarima.
Rublja mora postati otporna na rast cijena sirovina, mora se moći obraniti od špekulativnih napada i biti podržana zlatom. Rusija je na vrijeme povećala proizvodnju zlata u zemlji i kupuje trećinu zlata na svjetskom tržištu, baš kao i Kina. U posljednjih nekoliko godina Rusiji pokušava osigurati pristup rudnicima zlata u inozemstvu. Na primjer u središnjoj Africi, što je 22. ožujka ove godine potvrdio visoki dužnosnik ruskog Ministarstva vanjskih poslova Artem Kožin.
I što je najvažnije, ruski ministar vanjskih poslova je u pravu kada kaže da će razvoj tih projekata doprinijeti stabilizaciji ekonomske situacije u Centralnoafričkoj Republici. Naime, Rusi nikoga ne uče “kako mora izgledati demokracijia”, ne uništavaju stare strukture, nego stvaraju uvjete za razvoj infrastrukture i privlačenje investicija. Pregovara se sa svima. Od onih koji brane kršćanske vrijednosti, kao što je bio bivši predsjednik Centralnoafrička Republike Faustin-Archange Touadéra do aktualnog lidera Michela Djotodie čija islamistička skupina Séléka drži područja s rudnicima. Možda je Michela Djotodia lakši sugovornik, jer je 10 godina studirao i boravio u Moskvi, a diplomirao na sovjetskom “Sveučilištu prijateljskih naroda Patrice Lumumba”.
Rusija pokušava preuzeti ulogu uprave i poziva stranke na pravednu raspodjelu dobiti između investitora, lokalne i državne vlasti, okuplja one koji se za to učinkovito bore još od početka ’60-ih, najviše u Africi. Ali na Zapadu ne može ili ne želi učiniti ništa u tom smislu.
Moskva dobro zna da je nekoliko godina mira Africi, bogatoj zlatom, koltanom, dijamantima, uranom, dovoljno da ovaj kontinent od prosjaka pretvori u samodostatne ekonomije. Štoviše, Rusija to čini isključivo malim silama i sredstvima i nitko se ne bi trebao miješati u ovo.
Čak i ako je ovaj “ruski neokolonijalizam”, bez političkih uvjeta i uplitanja u unutarnje poslove, samo prolazni trend, skupina BRICS donosi prve plodove. Opet uz ista načela, Rusija nije sklepala zajednicu, alternativnu ili neprijateljski savez prema EU, NATO paktu drugima. Moskva s partnerima igra isključivo na temelju pragmatizma. To nije lako, ali je najpouzdaniji temelj za bilo koju suradnju.
U 2014. godini su pažljivi promatrači mislili da Rusija blefira. Tada su čak i u Kini privatne banke, čija je neovisnost od države samo formalna, počele smanjivati suradnju s ruskim kompanijama, strahujući od američkih sankcija. Tri godine kasnije je Kina još uvijek pristupala s određenom dozom rezerve kada su u pitanju ulaganja u Rusiju, ali se govorilo kako to rade privatne banke i država s tim nema ništa.
Danas se situacija mijenja. Rusija i Kina, iako nakon oklijevanja, jasno su rekle da ne priznaju američke sankcije protiv Irana. Indija je istaknula da kao suverena država smatra obveznima samo one sankcije koje su odobrene od strane Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.
Strogo govoreći, samo takve mjere se mogu smatrati sankcijama bez navodnika. Moguće je da će Europska unija stati pod američki kišobran i pridružiti se novih ilegalnim američkim mjerama protiv Rusije i ponovno uvesti sankcije protiv Irana, iako je Bruxelles sklepao nekakav dokument od dva retka kojim europskim kompanijama poručuje da Trumpove sankcije Islamske Republike nisu obvezujuće.
Ali se s visokim stupnjem sigurnosti može pretpostaviti da odluku Europske komisije neće nitko poštovati. Strogost nezakonitih sankcija ublažava njihovu neobveznu prirodu.
Nevjerojatno, ali očito u Washingtonu i dalje vjeruju da je moguće odvojiti i zasebno kontrolirati ratove protiv Europske unije, Kine, Rusije, Turske, Irana i drugih, da ti ratovi nisu povezani s prijetnjom protiv desetak drugih velikih i relativno velikih ekonomija u svijetu.
Američkim kongresmenima i vođama kao da je za taj položaj dovoljan plesni tečaj, a ne završene prestižne škole i sveučilišta, pa ne znaju Hegelov zakon o prijelazu kvantitativnih promjena na kvalitativne. Šteta, jer bi mi mogli vidjeti očitu zajedničku ljutnju većine svijeta zbog njihovih odluka.
Kritičari skupine BRICS ukazuju na “amorfni karakter” organizacije, nedostatak “zajedničkih načela” i na prvom mjestu “manjkavosti” Brazila i Južne Afrike, zemljama koje uz sve njihove želje za punom političkom nezavisnosti moraju se uzeti u obzir ne ba sasvim jednake uvjete u “dijalogu” sa Sjedinjenim Državama
No, srž skupine BRICS, u kombinaciji s članstvom u Šangajskoj organizaciji za suradnju Kine, Indije i Rusije, jeste da se ona pretvara u političku organizaciju s istim načelima ujedinjenja.
Čini se da su ova načela naglašena na nedavno održanom summitu BRICS-a u Johannesburgu, kada je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan pozvao BRICS da “poduzme potrebne korake” da se i Turskoj omogući ulazak u organizaciju. Odgovor je, koliko je poznato, bio uvjetan i prijateljski, a predsjednici zemalja članica su rekli da je to moguće, jer nije riječ o vojno-političkom savezu i Turska u sukobu s nijednom članicom.
Međutim, vrlo brzo se razvio sukob Turske sa Sjedinjenim Državama i Ankara zaprijetila da će napustiti dolar u trgovini s Kinom, Rusijom, Iranom, čak i Ukrajinom, iako Kijev nije pitao Washington smije li to učiniti.
Općenito, trend u svijetu je traženje novih saveznika. Između prijetnje i izvršenja najavljene kazne u Washingtonu uglavnom prođe malo vremena, a bit će i novih prijetnji i novih kazni. Važno je da je tema Turske već dio rasprave, a ne manjka ni predviđanja o izlasku Turske iz NATO pakta u narednih nekoliko godina.
I na kraju smo došli do odgovor na neprijateljske akcije Sjedinjenih Država u vojnoj sferi. Ovdje treba dodati da postoji još jedan kandidat za ulazak u BRICS, a to je Iran.
Iran može postati neovisan o diktatu Zapada i biti među 30 svjetskih gospodarstava s nominalnim bruto domaćim proizvodom, a među prvih 20 ako BDP računamo paritetom kupovne moći (PPP). Zanimljivo, ali ove prognoze proteklih dana nije iznio Teheran, nego MMF.
Odgovor u vojnoj sferi
Turska će vjerojatno čak i razmišljati o izlasku iz NATO pakta, ali ima teritorijalni spor s Grčkom, koja neće izaći iz pakta, ali može paralizirati južni bok Sjevernoatlantskog saveza. NATO se već se pretvorio u užasnu zajednicu i bilo bi zanimljivo pratiti sjednice iza zatvorenih vrata, a ne namještene osmjehe ministara i čelnika pred novinarima.
Što se tiče Turske, jedno je kada ostaci sovjetskog naoružanja preživljavaju u slovačkim ili bugarskim skladištima, a drugo kada Turska kupuje nove ruske sustave protuzračne obrane S-400. S druge strane južne turske granice Kurdi gađaju njemačke tenkove Leopard sovjetskim ATGM “Fagot”, a Jemenci čak “kramom” RPG-7 iz 1960. godine, što otvara mnoga pitanja.
Iz vijesti turskih medija o BRICS summitu u Južnoj Africi možemo zaključiti da je Moskva ponudila Ankari određeni program, bez uvjeta, oko rasprave o ulasku u političku uniju u nastajanju. Na primjer, mediji su napomenuli da je Kina optimistična glede zahtjeva Turske za pridruživanje skupini, dok je Rusija predložila “ozbiljan rad korak po korak”. Prevođenje s diplomatskog jezika to bi bio uobičajeni postupak.
Naravno, Rusija mora učiniti sve da obnovi pouzdane vojne i političke odnose s Turskom, a ključ može biti Sirija. S jedne strane, predsjednik Bashar Al-Assad kategorično odbacuje planove o podjeli zemlje. S druge strane, arapski mediji, iako nimalo pouzdani, takvo rješenje pripisuju nekom neimenovanim visokom obavještajnom dužnosniku.
“Bolja je Sirija s 10 milijuna lojalista, nego cijela s 30 milijuna terorista”, navodno je za arapske medije rekao neimenovani visoki obavještajni dužnosnik.
Čak i ako je riječ o “novinarskoj metafori”, problem postoji i široko se raspravlja o prestanku rata. Zonu deeskalacije “Idlib” i kantonu “Afrin – Jarabulus” je izravno okupirala Turska, gdje se nakupilo oko 2,5 milijuna protivnika Assada. Isti broj, ako ne i više, živi u izbjegličkim kampovima u Turskoj, Jordanu i drugim zemljama. Vjerojatno je za mnoge “neprijateljstvo prema Assadu” samo izgovor da se naturaliziraju u ovim zemljama, iz kojih gledaju dalje na Europu.
Iako bez ikakvog utjecaja, neki analitičari arapskih medija predlažu da bi mogao biti “riješen” tako da se Idlibu i područjima koja su okupirali proturski militanti da samostalnost, da budu protektorat Turske, ili radikalnom opcijom – da se zamjene za južni dio turske pokrajine Hatay s drevnom glavnim gradom Sirije, Antiohijom. Naravno, Rusija, Turska i Iran su na svim sastancima dosljedno tvrdili kako je Sirija nedjeljiva i nikakav separatizam ne dolazi u obzir. Izjave i jamstva o tome postoje i u pisanom obliku.
U ovom kaosu Sjedinjene Države ne ostavljaju izbor Iranu. Veliki rat u Perzijskom zaljevu je za mnoge gotovo neizbježan. Monarhije na velikom poluotoku od Iraka do Jemena bi mogle nestati ili radikalno promijeniti ustroj. Samo takav rezultat može pokrenuti proces preobrazbe “pomorskog šerifa”, inače Rusije nije ništa trebala započinjati 30. rujna 2015. u Siriji, Naravno, mogućnost da se nanese vojni, politički ili vojno-politički poraz Sjedinjenim Državama u Gruziji i Ukrajini nikada nije povučen s dnevnog reda i nije manje relevantan. Ali to je druga tema.
S vremena na vrijeme, SAD se ponašaju kao razmaženo derište. Pentagon je nedavno objavio povjerljive razgovore s ruskim Ministarstvom obrane u kojem ruska vojska SAD-u nudi evakuaciju baze Al-Tanf i izbjegličkog kampa Rukban, zapravo baze za obuku militanata na tromeđi Sirije, Iraka i Jordana. U zamjenu je Rusija tražila pomoć u razminiranju Raqqe, oslobođenoj od ISIL-a prije gotovo godinu dana, ali koja još uvijek leži u ruševinama. Ali su plaće američkih vojnih inženjera jednake premijama holivudskih zvijezda. Amerikanci ne žele odustati od svog mostobrana i nadaju se da će se situacija iznenada promijeniti, da će ipak biti moguć kontranapad na Damask. Eto zašto je Pentagon organizirao curenje ovog razgovora u medijima. Sada Kongres sigurno neće dopustiti evakuaciju Al-Tanfa, a ako bi Rusi inzistirali, opet slijede sankcije.
SAD imaju svoju taktiku i 2000. su Moskvu uvjeravali da nemaju ofenzivna oružja kojima bi mogli napasti Rusku Federaciju. Glumili su psihologiju žrtve. No, prije nekoliko dana je u raspoloženom tonu komandant američkog Strateškog zapovjedništva, generala John E. Hyten, rekao nešto vrlo znakovito.
“Svo ovo nuklearno oružje, koje spominju Rusu – nuklearni nadzvučni projektili, nuklearna torpeda, nuklearni krstareći projektili i tako dalje… Znaš što? Još uvijek ne mogu pronaći naše strateške podmornice, niti u SAD-u ne mogu ukloniti oko 400 lansera raketa. S time ne mogu ništa učiniti. Stoga, naše odvraćanje nije upitno i ostaje izvan konkurencije. Možemo dominirati i reagirati na bilo koji napad, bez obzira odakle dolazi”, rekao je general John E. Hyten.
Dakle, hrabri general se brani, stoga ne paničariti. Kada Amerikanci za sebe kažu da su “žrtva”, to je zato što i jesu “žrtva” i sve što treba je mudro odigrati ovu partiju do kraja.
