‘Bio bih zadovoljan da postignemo makar to da se ubuduće ne mrzimo kao Hrvati i Srbi, nego kao ljudi’, rekao je beogradski antropolog Ivan Čolović



‘Anatomija hrvatsko-srpske mržnje’, naziv je tribine koja je u organizaciji Centra za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust održana u srijedu u Zagrebu. Parafrazirajući naslov beogradski antropolog Ivan Čolović kazao je da su liječnici koji se bave anatomijom u boljem položaju, jer se bave leševima, dok je hrvatsko-srpska mržnja itekako živa.

-Mi koji se bavimo istraživanjem međunacionalne mržnje i seciramo njeno živo tkivo riskiramo da se ona okrene protiv nas. Svi koji nismo ravnodušni i koji se ne želimo hraniti mržnjom nego joj se suprotstaviti, radimo delikatan, ali i neophodan posao ako hoćemo da Srbi i Hrvati danas žive zajedno i u miru i da se politike na ovom prostoru ne zasnivaju na jednom jedinom resursu – onom kapitalu mržnje – rekao je Čolović.

Objašnjavajući uzroke mržnje, ispričao je da se s njom prvi put susreo neposredno pred raspad Jugoslavijeo čemu je puno rečeno u knjizi ‘Srpska strana rata’ u kojoj je tridesetak autora analiziralo širenje propagande s ciljem pripreme za rat.

-Rezultati do kojih smo došli analizirajući govor mržnje dobrim dijelom važe i danas. Na žalost, moram se složiti s onima koji tvrde da ratovi iz 90-ih godina nisu završili i da se mentalno još uvijek nalazimo u njima, za što su zaslužni političari. Ne osjećamo da živimo u miru, nego u dugom, ali nestabilnom primirju. Kažu da nema nikakve opasnosti i da nema oružja, ali psihološki imamo osjećaj da je ratna opasnost još uvijek tu – istaknuo je.

Prema Čolovićevim riječima, mržnja prema Hrvatima u Srbiji važan je politički resurs, baš kao i mržnja prema Albancima, Montenegrinima, pa i prema NATO-u ili Drugoj Srbiji, odnosno onima koji su ustali protiv nacionalizma pa se danas smatraju ‘političkim bolesnicima’, ‘rodomrscima’ i ‘srbomrscima’. Te se mržnje mijenjaju prema potrebi korisnika.
‘Ne zalažem se za politiku ljubavi i za bratstvo i jedinstvo. Njih bi ostavio Bandiću i Palmi‘, rekao je Čolović.

Govoreći o uzrocima međusobne netrpeljivosti i animoziteta, citirao je Sigmunda Freuda koji je govorio o ‘narcizmu malih razlika‘, jer su male razlike osnova za mržnju. U tom smislu, istaknuo je, važno je podsjetiti kako je dočekana Deklaracija o zajedničkom jeziku .

-Od svih događanja u Hrvatskoj u Srbiji se najviše prate pokušaji revizije Drugog svjetskog rata, tako da se sve zna o filmu Jakova Sedlara, knjizi Igora Vukića, isticanju pozdrava ‘Za dom spremni’ i zločinima nakon Oluje. O tome i treba da se zna, ali moralno pravo da o tim temama govore trebali bi imati isključivo oni srpski mediji i političari koji na isti kritički način govore o pokušajima revizionizma u Srbiji – o rehabilitaciji Nedića ili Draže Mihailovića i veličanju ratnih zločinaca, ali se o tome uglavnom šuti – kazao je Čolović.

Tražeći izlaz iz kruga političke mržnje, rekao je da ona može nestati samo ako uspijemo stvoriti uvjete za istinske demokratske promjene i da dođu političari koji nas neće hraniti mržnjom. Iz tog kruga možemo izići samo zajedničkom politikom i zajedničkim odustajanjem od politike mržnje.

-Ne zalažem se za politiku ljubavi i za bratstvo i jedinstvo. Njih bi ostavio Bandiću i Palmi, ali bio bih zadovoljan da postignemo makar to da se ubuduće ne mrzimo kao Hrvati i Srbi, nego kao ljudi – zaključio je Čolović.

Pripremajući se za tribinu sociolog Renato Matić proučio je desetak istraživanja odnosa Hrvata i Srba i došao do zaključka da na obje strane postoji otprilike petina građana koja bi one ‘druge’ istjerala iz svoje države.
Sociolog Renato Matić kaže da na obje strane postoji otprilike petina građana koja bi one ‘druge’ istjerala iz svoje države

-Ta brojka nije mala, ali ipak nije većina, s obzirom da četiri petine građana nema ništa protiv da imaju susjede, pa i rodbinu druge nacionalnosti. Većina građana ne mrze jedni druge. To je znanost dokazala i demantira one koji tvrde da na našim prostorima prevladava mržnja. Dojam je nešto drugo u odnosu na stvarnost. Osim toga, predrasuda je da mržnja iz rata ostaje za cijeli život. Istraživanja s ljudima koji su proživjeli ratne traume pokazala su da dobar dio njih ne poistovjećuje svoje mučitelje s cijelim narodom – rekao je Matić.

Usprkos tome, mržnja je i dalje u javnosti. Razlog za to Matić vidi u činjenici da se tako može lakše profitirati. U Njemačkoj, kaže, nećete naići na takve slučajeve jer su kazne za govor mržnje prilično velike – od zatvorskih preko financijskih do rada za opće dobro i resocijalizacije, pa se zna dogoditi da čovjek koji je koristio govor mržnje prema nekoj naciji, kasnije postane njen promotor. Tako to rade pametni narodi, kazao je Matić.

Povjesničar Drago Roksandić rekao je da je za sve što se dogodilo kriva i činjenica da se događaji iz povijesti nisu kritički vrednovali.

-Moderne nacije, da bi imale budućnost, moraju vladati prošlošću. Današnje hrvatsko-srpske isključivosti i nerazumijevanja reflektiraju monumentalne razmjere isključivosti i nerazumijevanja u prošlosti, nadasve tragedija i trauma, ali i beznadno neuspješne pokušaje da se različitim jugoslavenskim transnacionalnim formulama osigura ovladavanje prošlošću te bilateralno i multilateralno prihvatljivo shvaćanje budućnosti, dodao je Roksandić, dok je novinar Željko Krušelj rekao da je mržnja najgora emocija koja uništava više čovjeka koji mrzi, nego njegov objekt mržnje.

Tribinu je moderirala Jasmina Popović, a održana je nakon projekcije dokumentarnog filma ‘Srbenka‘ Nebojše Slijepčevića.