Nove inicijative za stvaranje velike koalicije HDZ-a i SDP s pravom nailaze na kritike da bi to vodilo u još veći demokratski deficit. Ali još je važnije da velika koalicija već postoji, prvenstveno oko karaktera domovinskog rata, progona Srba i kapitalizma kakvog imamo



Prije nekoliko mjeseci ministar financija u Račanovoj vladi Mato Crkvenac iznio je u HRT-ovom ‘Otvorenom’ zapanjujući podatak da je današnja plaća zaposlenih u Hrvatskoj realno 27 posto niža nego 1978. Zinuo je na to, vidjelo se, i voditelj Mislav Togonal, pa se ‘snašao’ tako što je Crkvenca zajedljivo podbo da li on to govori kao ‘jugonostalgičar’. Ne, uzvratio je ovaj, govorim kao čovjek koji poznaje brojke. U međuvremenu se oglasio još netko tko poznaje brojke, a Togonalova podbadanja mu ne mogu ništa, to je američka istraživačka organizacija Conference Board, koja je objavila jednako šokantan podatak da je hrvatski BDP danas 0,4 posto niži nego 1980. godine. Čekaj malo, pomislit će većina ljudi iz koje se tobože junački, a zapravo žalosno isključio spomenuti Mislav, pa to je slika zemlje koja ni minimalno ne napreduje, nego nazaduje. Još gore, slika zemlje koja propada. I zbilja je tako, i to toliko da se ta katastrofična slika hrvatske ekonomije sada prvi put uselila i u najnovije inicijative za stvaranje velike koalicije HDZ-a i SDP-a, koje se periodično pojavljuju i ponavljaju kao reprizine reprize repriza. Realno govoreći, ta otrcana ideja, koja s pravom nikada nije uhvatila korijena, sada možda ima najvećih izgleda da stvarno bude realizirana.

Prema sadašnjim anketama popularnosti političkih stranaka, HDZ i SDP i kada ih zbrojiš jedva dosižu pedesetak posto, što znači da su laka meta za ucjenjivanja Mosta, Živog zida ili nekog trećeg, pa im lako može pasti na pamet da izlaz potraže jedan u drugome. I bi li problem time bio riješen? Ne bi, jer problem uopće nije u tome, tj. u preslagivanju poluga državne vlasti, naprotiv, time bi se zatrlo i ono malo parlamentarne demokracije koja je uspjela zaživjeti i zapravo bi bio napravljen još jedan korak unatrag. Pravi problem je što je hrvatski razvojni projekt otpočetka bio osuđen na bankrot, jer je stvaran u zrakopraznom prostoru nakon što se s gađenjem odrekao i sasjekao sve dobre strane prijašnje hrvatske i jugoslavenske ekonomije i države. To se vidi doslovce na svakom centimetru ove zemlje i u svakom segmentu tobože nove razvojne paradigme, od devastirane industrije i rasprodanih banaka do opustošenog školstva i obogaljene kulture. Umjesto ugašenih tvornica nisu otvarane nove ili ako jesu, tehnološki su desecima kilometara ispod razine prvih, a od postojećih bolnica, škola, kazališta i muzeja više od devedeset posto izgrađeno je u mraku bivše države. Drugi pravi problem je što se nikoga ne smatra, čak ni ne smije smatrati, odgovornim za propast projekta Republika Hrvatska, pa nikome ne pada na pamet da bi trebalo postojati nekakvo sudište, makar i samo moralno, na kojem bi se polagalo račune za to. Naprotiv, najnovije inicijative za stvaranje velike koalicije vodećih stranaka dolaze baš od ljudi koji su odgovorni za sadašnje stanje, pa ne samo da ne bi smjeli imati pristup ovoj temi, nego bi im on trebao biti strogo zabranjen.

Samo nekoliko ovlašnih primjera. Evo, za zajednički stol zbog demografskih i drugih razvojnih urušavanja zemlje dvije najveće stranke poziva drugi čovjek HDZ-a Milijan Brkić, jedan od barjaktara kvazidomoljubne antikomunističke i ultrakonzervativne (kontra)revolucije. Ta kontrarevolucija i dalje traje, a zaslužna je za upropaštavanje zemlje najmanje, brat bratu, kao tri afere Agrokor. Namjerno stavljam ove dvije naizgled različite stvari u istu košaru, jer je jasno da su metastaze ortačkog kapitalizma kakve gledamo u bivšem Todorićevom carstvu moguće samo u zemlji obogotvorene nacije, tj. takve u kojoj prinošenje zavjetnih darova na oltar domovine razrješuje krivice za sve, od ubojstava do najtežih krađa. Drugi primjer je još groteskniji. Za veliku koaliciju je i Ivo Sanader, koji u novoj knjizi koja će biti promovirana ovih dana to argumentira teškim ideološkim podjelama naslijeđenim iz Drugog svjetskog rata te zaostajanjem Hrvatske za svim članicama Evropske unije osim Bugarske. To zaostajanje neke međunarodne istraživačke institucije objašnjavaju time da godišnje čak 15 posto hrvatskog BDP-a propadne kroz rešeto korupcije, ali pretpostavljam da se u Sanader u svojoj knjizi time ne bavi. Ne bavi se u ovoj zemlji nitko ničim ako to otvara pitanje njegove odgovornosti makar na razini suca za prekršaje, pri čemu se s pakosnim sladostrašćem prisjećam Katoličke crkve koja je svojedobno optuživala komunističke vlasti da namjerno vode natalitetnu politiku koja demografski potkopava Hrvatsku. I što bi? Otkako je neovisne Hrvatske ili, preciznije kazano, otkako su HDZ i Crkva došli na vlast, u Hrvatskoj je šesto tisuća stanovnika manje nego do 1990. godine, pa me živo zanima osjećaju li na Kaptolu makar minimalnu (evo neka bude na razini kazne za krivo parkiranje) odgovornost za to. Mo’š mislit’.

Osobno bih preporučio da se oko toga malo više pročeprka, pa da se vidi koliko su stavovi Crkve pridonijeli masovnom odljevu srpskog stanovništva iz Hrvatske. Ovo otvara još jedno vraški zanimljivo pitanje, a to je zašto stvarati veliku koaliciju kada ona zapravo već postoji. Evo, uzmite te Srbe. I HDZ i SDP se slažu, dakle neformalno koaliraju, oko toga da su oni zaslužili da budu protjerani. S tim da HDZ to izriče naglas (cinično eskivirajući odgovornost tvrdnjom da su se Srbi zapravo samoprotjerali), a SDP sebi u bradu i po ‘građanskim’ kuloarima, što izgleda benignije, ali je zapravo gore jer je time postalo dio šireg, mejnstrim javnog mnijenja. Velika koalicija postoji i oko definicije domovinskog rata, koji je za obje stranke anđeoski čist, iako SDP ima rezervi oko rata u BiH, ali baš je on inicirao saborsku deklaraciju kojom se dekuražira, čak i zabranjuje kritičko propitivanje tog rata. Velika koalicija postoji, napokon, i oko kapitalizma kakvog danas imamo, s tim da SDP voli gunđati protiv njegovih koruptivnih zastranjenja, ali kako je nedavno praktički amenovao micanje Dalije Orešković s čela antikoruptivnog povjerenstva, vidi se da je i tu više riječ o političkom folkloru nego o ozbiljnoj i sustavnoj politici.

Micanje Dalije Orešković, kao i prijašnja smjena dječje pravobraniteljice Ivane Milas Klarić i više sličnih, s pravom se u javnosti doživljava kao udar na nezavisne institucije. Ali to barem izgleda kao nešto što se događa mimo sistema, dok bi velika koalicija takve stvari ugradila i u sam sistem. Ukratko, velika koalicija bi zamrznula sve najgore strane ove ionako loše države, s tim da više ni na plotu ne bi bilo opozicije koja se, kao, trsi da nešto popravi. Zapravo se tu i nema više što popravljati. Zemlji u kojoj su plaće za trećinu manje nego prije četrdeset godina, ali zato mjesecima vijeća što će s ustaškim znakovljem koje valjda simbolizira nešto bolje, ne pomažu nikakvi popravci, nego samo radikalna rekonstrukcija od temelja do krova.