Konfuzija i frustracije – Andrej Plenković (foto Marko Lukunić/PIXSELL)
Srdžba premijera Andreja Plenkovića i drugih istaknutih HDZ-ovaca usmjerena prema predsjedniku Republike Zoranu Milanoviću poprimila je ovih dana ekstremne razmjere: povod je Milanovićevo odbijanje da supotpiše prijedlog Vlade o sudjelovanju Hrvatske vojske u misiji ili aktivnosti NATO-a (NSATU) u Njemačkoj koja se tiče stožernog planiranja te sigurnosne, obučne i logističke podrške Ukrajini u obrani od ruske agresije. To je povod, a razloga je više i tek su u manjoj mjeri povezani s vanjskopolitičkom pozicijom Republike Hrvatske. Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman izjavio je da Milanovićevu kampanju – koju uopće kampanju? – "vjerojatno" financiraju Rusi, isto je – u nešto uvijenijoj varijanti – rekao i Plenković, pa su onda tom optužbom, u različitim varijacijama, počeli baratati i neki drugi HDZ-ovci željni premijerove naklonosti te neopterećeni činjenicama, moralom i pameću.
Riječ je o suviše teškim riječima – odnosno o sumnji na ozbiljno krivično djelo – da ih se moglo podvesti pod afekt ili neko slično stanje psihičkog disbalansa: HDZ je, prema svemu sudeći, odlučio zaigrati va banque s ciljem da Milanović bude poražen na predsjedničkim izborima, koji se će dogoditi za otprilike dva i pol mjeseca, jer su svjesni da Dragan Primorac, kandidat kojem su dali potporu, nema vlastitih kapaciteta da se ravnopravno nosi sa sadašnjim predsjednikom države. Plenković, između ostalog, pokušava rat u Ukrajini iskoristiti za konkretne unutrašnjopolitičke obračune i za ostvarivanje svojih političkih interesa, i to nije nikakva novost. Nevolja je što se optužba o ruskom financiranju Milanovića vrlo brzo ispostavila blamažom i bumerangom za one koji su njome vitlali nastojeći posijati sumnju, kad već – prema vlastitom priznanju – ne raspolažu nikakvim dokazima.
HDZ je, prema svemu sudeći, odlučio zaigrati va banque s ciljem da Milanović bude poražen na predsjedničkim izborima, jer su svjesni da Dragan Primorac nema vlastitih kapaciteta da se ravnopravno nosi sa sadašnjim predsjednikom države
"Milanović ne širi svoje tvrdnje jer vjeruje da je to korisno i značajno, nego jer vidi u anketama da je javnost podijeljena zbog njegove dezinformacijske kampanje te da će mu to koristiti na izborima. Tragično je što dio Hrvata ima takav stav (protiv sudjelovanja Hrvatske u NATO-misiji vojnog pomaganja Ukrajini, op. a.) zbog Milanovićeve dezinformacijske kampanje, koju možda financiraju Rusi", poručio je Plenković u prošli petak. Citirane rečenice svjedoče da u premijerovoj glavi vlada konfuzija: očito je da se ne može dogovoriti sam sa sobom je li Milanovićeva navodna proruska orijentacija posljedica njegova oportunističkog vođenja stavom koji u anketama izražava veći dio hrvatskih birača ili veći dio birača ne iskazuje poželjnu količinu solidarnosti s ukrajinskim narodom zbog toga što ih je predsjednik Republike zarazio u svojoj rusofilskoj dezinformacijskoj kampanji.
Konfuzija je najvjerojatnije i plod frustracije: Plenkoviću je nepojmljivo i nepodnošljivo da itko, a kamoli većina ispitanika u anketama, može misliti i za dlaku drukčije od njega, pri čemu se u ovom slučaju zaista ne radi o kardinalnom razilaženju u stavovima. I Zoran Milanović, i veći dio građana i veći dio parlamentarne opozicije suzdržani su jedino prema bilo kakvom obliku uključivanja Hrvatske vojske u rat što već dvije i pol godine traje u Ukrajini: nitko ne spori da je Ukrajina žrtva brutalne ruske agresije, nitko nije protiv slanja vojne i humanitarne pomoći, Hrvatska je uostalom dosad poslala pomoć u vrijednosti od 300 milijuna eura, nitko se ne buni protiv dolaska ukrajinskih izbjeglica u Hrvatsku...
Pritom Plenković od neslaganja u tom jednom aspektu pomaganja Ukrajincima nastoji napraviti granicu što dijeli one koji su "na pravoj strani povijesti" od onih svrstanih na stranu putinovskog zla, ali opet upada u kontradikciju jer izjavljuje da je, zapravo, riječ o simboličnom učešću najviše pet časnika HV-a u NATO-misiji, čija će baza biti u Wiesbadenu u Njemačkoj. Čemu tolika buka i bijes ako se radi o simbolici?
Konačnu odluku o sudjelovanju Hrvatske vojske u NSATU donijet će Sabor. Prema trenutačnom stanju stvari, teško da će Vladin prijedlog dobiti dvotrećinsku većinu, jer najveći dio lijeve i desne opozicije neće glasati u skladu s Plenkovićevim željama
Vratimo se stoga na početak, odnosno na sigurnosnu i obučnu podršku NATO-a Ukrajini. U formalnom smislu, NSATU nesumnjivo jest uključivanje Sjevernoatlantskog saveza u rat u Ukrajini, premda nije predviđeno upućivanje sudionika misije na ukrajinski teritorij: u stožeru u Wiesbadenu, gdje će raditi oko 700 časnika, planirat će se i koordinirati sigurnosno-obučno-logističke operacije izravno povezane s naporima ukrajinske armije da se odupre agresiji Rusije. NSATU je u protekle dvije i pol godine rata prva misija vojne potpore Ukrajini koja će se odvijati pod okriljem NATO-a kao organizacije: utoliko, radi se o važnom momentu i nezanemarivom koraku naprijed NATO-a u odnosu na rat u Ukrajini.
Dosad su se rečeni oblici potpore događali, i događaju se i dalje, na razini pojedinačnih država članica Saveza, uključujući i nepobitnu prisutnost časnika i vojnika većih NATO-država (SAD, Velika Britanija i Francuska) na tlu Ukrajine, kao i na razini Europske unije. Zašto je NATO, poslije dvije i pol godine, na srpanjskom samitu u Washingtonu, gdje je Hrvatsku predstavljao Milanović koji se ondje nije usprotivio uspostavi misije NSATU, odlučio da se kao organizacija vojno angažira na strani Ukrajine, pa makar to bilo izdaleka? To još uvijek nije baš najjasnije, ali postoje tumačenja prema kojima je smisao u tome da se Donaldu Trumpu, ako bude izabran za američkog predsjednika, donekle suzi manevarski prostor za uskraćivanje pomoći i podrške Ukrajini.
"Volio bih da oni koji dvoje o takvoj simboličnoj potpori razmisle. I da se zapitaju: što ako sutra nama zatreba saveznička pomoć? Hoćemo li moći računati na potporu, ako smo je uskratili kada je trebalo?" rekao je predsjednik Sabora Gordan Jandroković. Ova zapitanost nije ništa drugo nego manipulacija i pokušaj političke ucjene, jer se u ovoj priči ne radi o blokiranju pomoći državi saveznici: Ukrajina nije članica NATO-a, a Hrvatska ima obavezu prema državama članicama, kao što ostale države članice imaju obavezu prema Hrvatskoj. Odnos prema Ukrajini, formalno gledano, ne može utjecati na status Hrvatske u NATO-u.
Na istom je tragu i Plenkovićevo sustavno zasipanje javnosti tezom da će Hrvatska pretrpjeti štetu na međunarodnom planu i da će je saveznici gledati poprijeko ili s čuđenjem zbog toga što predsjednik Republike, jedini uz mađarskog premijera Orbana, nije suglasan s prijedlogom sudjelovanja u NSATU. Kakvu je to štetu imala Hrvatska nakon što su Milanović pa zatim i Sabor prije nepune dvije godine odbili Vladin prijedlog o učešću Hrvatske vojske u obučavanju ukrajinskih vojnika pod egidom Europske unije (EUMAM)? Je li Hrvatska zbog toga kažnjena i, ako jest, kako? Ako nije, a nije, katastrofa je zacijelo izbjegnuta zahvaljujući diplomatskom čudotvorstvu hrvatskog premijera i njegova ministra vanjskih poslova.
Suzdržan prema bilo kakvom obliku uključivanja Hrvatske vojske u rat u Ukrajini – Zoran Milanović (Foto: Damir Špehar/PIXSELL)
Kao i u slučaju spomenute EU-misije, konačnu odluku o sudjelovanju Hrvatske vojske u NSATU donijet će Sabor. Idući tjedan bit će provedena parlamentarna rasprava, a glasanje je zakazano za petak, 25. listopada. Nakon što je predsjednik Milanović uskratio odobrenje, Vladin prijedlog treba dobiti dvotrećinsku većinu – 101 glas – da bi bio usvojen. Prema trenutačnom stanju stvari, to se neće dogoditi, jer najveći dio lijeve i desne opozicije neće glasati u skladu s Plenkovićevim željama, ali HDZ će se upeti da izvuče kakav-takav politički šićar: narednih dana pojačat će se prokazivanje opozicionara kao ruskih agenata, kremaljskih "korisnih idiota" i Milanovićevih poslušnika, a istovremeno će HDZ-ovci sami sebe proglašavati čuvarima zapadnih vrijednosti i hrvatskog kredibiliteta među zapadnim saveznicima.
Ta propagandna operacija poslužit će i da se donekle marginaliziraju dva ozbiljna problema što muče Plenkovića. Prvi je Jadrolinija. Veliki su izgledi da će se pokazati da David Sopta, direktor državnog brodara i premijerov prijatelj, snosi znatan dio odgovornosti za nered i nerad koji je doveo do pogibije trojice Jadrolinijinih pomoraca ovoga ljeta u Malom Lošinju i do niza drugih brodskih nezgoda. Hoće li premijer morati žrtvovati prijatelja Soptu? Drugi je ljetovanje obitelji Plenković u riječkoj vili kojom upravlja državno poduzeće AKD. Postoje utemeljene sumnje da su premijerova supruga i djeca koristili taj objekt po povlaštenim uvjetima i kad glava familije nije bila s njima.
Jasno je da Plenković i HDZ neće prezati ni od čega u pokušaju da umanje Milanovićeve šanse za novi mandat na Pantovčaku, a čini se da će centralno mjesto tog nastojanja biti ozloglašavanje sadašnjeg predsjednika kao ruske marionete, što je politički maligna i opasna rabota. Zoran Milanović definitivno nije nastrojen proukrajinski na način da slijepo vjeruje u vojni poraz Rusije i u sposobnost Ukrajine da na bojnom polju oslobodi okupirana područja.
Takav stav nije proruski nego realpolitički i dijeli ga, otvoreno ili zasad prigušeno, sve veći broj relevantnih političara u mnogim zapadnim zemljama, ali Plenkovića ne zanima da o tome ozbiljno razgovara ili polemizira sa ustavnim sukreatorom hrvatske vanjske politike: on je zainteresiran isključivo za ostvarivanje svojih osobnih političkih opsesija i za moralno diskvalificiranje suparnika, dok na drugoj strani ne vidi ništa problematično u tome što njegov predsjednički kandidat Dragan Primorac uporno maše svojim prijateljstvom s Benjaminom Netanyahuom i nije mu ni na kraj pameti da, makar i u najblažoj formi, osudi izraelske ratne zločine nad Palestincima u Gazi. Ti zločini, za razliku od Hamasovih i Putinovih, valjda nisu u suprotnosti sa zapadnim vrijednostima.
