Dragan Grozdanić: U protekla dva desetljeća na prste jedne ruke možemo nabrojati društveno angažirane inicijative koje su potekle iz HAZU-a.
"Hrvatski akademici šute već dvadeset godina, a morali su upozoravati na probleme privatizacije, na nepotizam koji je urušio kompletan društveni nivo odgovornosti, kao i na druge štetne pojave u društvu. Hrvatski intelektualci, međutim, šute zbog konformizma, odnosno zbog čuvanja vlastitih interesa", kazao je prije dvije godine molekularni biolog Ivan Đikić, nesuđeni hrvatski akademik, ali član njemačke akademije Lepolodina i jedan od najcitiranijih hrvatskih znanstvenika u svijetu.
Iako je misija HAZU-a uključivanje hrvatske znanosti u europske i svjetske tokove, ta institucija se nikada nije jasno očitovala o nizu važnijih tema, pa tako ni o "Bolonjskoj deklaraciji" o kojoj se dosta diskutiralo u svijetu, ali ni o društveno važnim znanstvenim pitanjima poput onih o klimatskim promjenama ili genetskom inženjeringu.
U protekla dva desetljeća na prste jedne ruke možemo nabrojati društveno angažirane inicijative koje su potekle iz Akademije: krajem 2002. HAZU je objavio "Deklaraciju o znanju" u kojoj se tražilo da izdvajanja za znanost i obrazovanje budu na razini od osam posto bruto društvenog proizvoda. Godinu dana poslije 123 akademika na čelu s Vladimirom Paarom predložila su tadašnjem premijeru Ivici Račanu reformu školstva po modelu srednjoeuropskog, austrijskog školskog sustava. Obavezno devetogodišnje obrazovanje, stručno osposobljavanje nastavnika, povećanje njihovih plaća, investiranje u obrazovanje i privlačenje talentiranih mladih ljudi u nastavnički poziv, bile su najznačajnije smjernice inicijative koja nije zaživjela.
Zbog kritika javnosti koja akademicima zamjera pasivnu ulogu u društvu novi predsjednik HAZU-a, akademik Zvonko Kusić, najavio je početkom 2011. godine promjenu smjera, kazavši da će Akademija ubuduće puno češće nuditi znanstveno utemeljena rješenja za probleme koji muče zemlju i da će biti neovisna od politike. No od znanosti smo dobili malo, od politike puno više: iste je godine 17 akademika na čelu s Josipom Pečarićem uputilo dopis premijerki Jadranki Kosor tražeći oslobađanje generala Ante Gotovine i Mladena Markača iz Haaga, s obrazloženjem da su njihove presude, između ostalog, utemeljene na rasističkim razlozima, dok su prošle godine akademici podržali ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Lani su s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta ušli u projekt izrade smjernica za Strategiju razvoja odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije, koja se još nije porodila, a stigli su se prije toga usput zakačiti s ministrom Željkom Jovanovićem kojemu su poručili da ne valja gluposti nakon što je pozvao HAZU, ne bez razloga aludirajući na konzervativne stavove pri primanju mladih znanstvenika u instituciju, da preispita svoju dobnu strukturu jer je prosjek starosti akademika 75,5 godina.
Najnoviji doprinos HAZU-a bilo je oglašavanje njegova Razreda za filologiju, na čelu s akademikom Augustom Kovačecom, koji se pobunio protiv radne verzije novoga hrvatskoga pravopisa koji su izradili jezikoslovci iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Dodamo li tome Akademijin zbornik "Iz krize u depresiju", objavljen kao reakcija akademika na teško ekonomsko stanje u zemlji, to bi uglavnom bio sav spomena vrijedan "društveni angažman" HAZU-a u dvadeset godina tranzicijske Hrvatske.
Unatoč tome, u HAZU ne misle da su pasivni promatrači društva pa u službenom dopisu kojeg nam je poslala Gordana Poletto Ružić, rukovoditeljica odsjeka za odnose s javnošću HAZU-a, piše da je institucija bila aktivnija prošle godine nego svih prethodnih od svoga osnivanja. Tu činjenicu temelji na 75 održanih simpozija i znanstvenih skupova, 103 predavanja, 53 predstavljanja knjiga i 50 likovnih izložbi, no to, kao i ranija Kusićeva najava promjene smjera, ujedno znači i priznavanje barem ranije pasivnosti. Ako je pod Kusićem akademija ipak postala aktivnija, to nije značilo i promjenu smjera, pa se postavlja pitanje je li to sve što se od najviše znanstveno-umjetničke institucija u zemlji može očekivati i kakav je javni interes od programa koje osmišljava devet akademijinih razreda, u kojima sjedi intelektualna krema društva, uglavnom zaposlena na visokim znanstvenim, medicinskim ili sveučilišnim ustanovama.
U medijima etiketirana kao konzervativna, desno orijentirana institucija, i kao "najskuplji starački dom u državi", u kojem se sinekure osiguravaju podobnima, HAZU je iznutra nekoć imao žestoke kritičare koji su se zalagali za stvarnu promjenu smjera djelovanja: akademici poput Adolfa Dragičevića, Dionisa Sunka ili Velimira Pravdića više nisu među živima, a akademik Vlatko Silobrčić danas je jedan od rijetkih koji se ne libi kritizirati ulogu HAZU-a u društvu. "HAZU treba promijeniti smjer djelovanja. Naše bi društvo od Akademije trebalo dobivati ekspertna mišljenja o pojedinim društvenim problemima. Konkretno, reći je li nešto dobro u svrhu općeg dobra pogotovo u trenutku kada je društvo u jako lošim ekonomskim i društvenim odnosima", tvrdi Silobrčić.
Kao mogući model za djelovanje HAZU-a Silobrčić se poziva na američke znanstvene akademije kojima američka vlada godišnje šalje po nekoliko stotina upita, čime zapravo od akademika naručuje ekspertna mišljenja za određenu problematiku, o kojoj, kako rekosmo, HAZU uglavnom šuti. "Akademija se, primjerice, trebala uključiti u raspravu o spolnom odgoju u školama, temi koja nas je dugo zabavljala. A nije se uključila, mislim zbog toga što se ponekad boji ući u neke teme kako se ne bi nekome zamjerila, što nije dobro. Što se tiče pravopisa, pobunio se samo filološki razred u čemu leže novčani interesi pojedinaca. Na primjeru dvojezičnosti, odnosno uvođenja ćirilice u Vukovaru, vidljiva je sva uloga koju bi Akademija trebala ispunjavati, ali ona to ne radi. HAZU se također trebala oglasiti o klijentelističkim i koruptivnim radnjama unutar znanstvene zajednice. Možda i zbog toga što i unutar Akademije postoji klijentelizam interesnih grupa", kaže akademik Silobrčić.
Kao tradicionalna institucija stara 152 godine HAZU se izdašno financira iz državnog proračuna bez obzira u kojoj su mjeri aktivni njezini članovi. Tako će ove godine HAZU izravno iz proračuna uprihoditi 52,2 milijuna kuna te još 8,7 milijuna kuna preko ministarstava, od toga samo od Ministarstva znanosti 6,6 milijuna kuna. Iz lokalnih proračuna HAZU dobiva 2,1 milijun kuna te još 800 tisuća kuna koliko im - pod stavkom nezavisnih programa javnih potreba za kulturu - daje zagrebački Gradski ured za kulturu. Ukupni proračun HAZU-a, koji je zbog krize ponešto smanjen za 2013godinu iznosi 69 380 000kuna, od če4ga se na plaće i doprinose akademika izdvaja 36,8 milijuna kuna, što je za 500 tisuća kuna više nego prošle godine. Iznos nagrada za akademike u ovoj godini povećan je za 750 tisuća kuna i sada ukupno čini 16,8 milijuna kuna.
U HAZU-u je ukupno zaposleno 227 djelatnika i 37 znanstvenih novaka koji rade u 40 ustrojstvenih jedinica Akademije - od Zagreba do Cavtata. Redovnih članova je 144, a mjesečna naknada za njih isplaćuje se u visini prosječne neto plaće u Hrvatskoj, koja iznosi 5400 kuna. Akademici u penziji uz tu naknadu na svoje osobne starosne mirovine primaju i dodatak od 3326 kuna. Akademija trenutno broji 144 redovita, 135 dopisnih te 81 člana suradnika. Za ilustraciju drugih troškova u odnosu na ove, dodajmo da HAZU za usluge čišćenja i čuvanja svoje imovine izdvaja 1,2 milijuna kuna, dok za tisak knjiga, brošura i kataloga izdvaja tek malo više od milijun kuna.
Projekti kojima se trenutno HAZU bavi ne obećavaju nikakvu važniju društvenu aktivnost. Uglavnom sadrže svu silu egzotičnih tema o kojima akademici radije raspravljaju nego o društvenoj stvarnosti, a Ministarstvo ih financira: "Povijesni izvori za Panoniju u doba principata", "Korelacija paleolitika, mezolitika i neolitika kontinentalne i primorske Hrvatske", "Arhitektura i štafelajno slikarstvo u Hrvatskoj od 16. do 18. stoljeća", itd.
Umirovljeni profesor prava sa Sveučilišta u Splitu Nikola Visković je već ranije u jednoj izjavi kazao da je uloga HAZU-a beznačajna i da od nje ne treba u budućnosti previše očekivati. "Nemam dobro mišljenje o temi za koju me pitate, a i inače je slaba javna kritika te ustanove pa je više ni ja ne želim komentirati", kratak, ali jasan je bio Visković.
Čini se da se najveći angažman HAZU-a proteklih godina odnosio na nekretnine u njegovom vlasništvu, a riječ je o 53 tisuće četvornih metara zgrada u čitavoj Hrvatskoj. One koje su desetljećima bile u najmu HAZU je sudskim putem vratio pod svoje vlasništvo. Prije tri godine sudskim je putem iselio bivšu zgradu studentskog doma Ivan Meštrović na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma, izbacivši iz zgrade studente i studentsku polikliniku. Zgrada trenutno zjapi prazna i propada, jer prema informacijama glasnogovornice HAZU zahtijeva temeljitu rekonstrukciju i veća financijska ulaganja, zbog čega rješenje za nju još nije nađeno. Drugim riječima, HAZU ne zna što bi s tom imovinom.
Akademija se godinama spori i s Institutom Ruđer Bošković oko zgrade u Rovinju koja služi za rad Centra za istraživanje mora, iako HAZU nikad u održavanje zgrade nije uložio ni jednu kunu. Dopisni član HAZU-a Stjepan Marčelja, biofizičar svjetske reputacije i nekadašnji ravnatelj Instituta, koji živi i radi u Australiji, kaže da u konkretnom slučaju HAZU slijedi privatne interese, iako nakon 61 godine, od kako je zgrada u Rovinju prenesena u njegovo vlasništvo, nema mogućnost iskoristiti tu zgradu osim tako da je proda i da se novci podijele."Ustanova koju država usprkos krizi obilno podržava još je uvijek nezadovoljna i sudski traži više. Vrlo sebično od nje", komentirao je Marčelja i dodao: "HAZU ne zaslužuje podršku od države sve dok ne prođe međunarodnu evaluaciju svih svojih aktivnosti za koje postoji opravdani interes. Uostalom i mnogo uglednije institucije kao što je Max-Planck-Gesellschaft (njemački biokemijski institut, op.a) redovito traže vanjsku evaluaciju", kaže Marčelja.
Iz Instituta Ruđer Bošković potvrđuju da zbog neriješenih vlasničkih pitanja Centar nije u mogućnosti samostalno prijaviti projekte za strukturne fondove EU, pa tako gubi potrebne novce za rad te nadogradnju i sanaciju infrastrukture u skladu s EU standardima. Nadaju se konačnoj izvansudskoj nagodbi s HAZU, čija je blokada rada ovog centra još jedan od njegovih važnijih "doprinosa" znanosti i društvu.
Dosta se buke zadnjih godina podiglo zbog činjenice da neki ugledni znanstvenici nisu primljeni u HAZU, pa je tako 2010. propala kandidatura Ivana Đikića za dopisnog člana, nakon što je 2006. HAZU odbio primiti u redovno članstvo Miroslava Radmana, člana Francuske akademije znanosti. Profesor emeritus na Filozofskom fakultetu Vikor Žmegač bio je dopisni član HAZU-a punih 20 godina, a u redovno članstvo primljen je tek lani, dok je riječki profesor Stipan Jonjić umjesto u HAZU, primljen u njemačku Leopoldinu, poput Đikića. Neki zaslužni znanstvenici poput pokojne povjesničarke Mirjane Gross nikad nisu dočekali primanje u HAZU.
Izvor: H-alter
"Hrvatski akademici šute već dvadeset godina, a morali su upozoravati na probleme privatizacije, na nepotizam koji je urušio kompletan društveni nivo odgovornosti, kao i na druge štetne pojave u društvu. Hrvatski intelektualci, međutim, šute zbog konformizma, odnosno zbog čuvanja vlastitih interesa", kazao je prije dvije godine molekularni biolog Ivan Đikić, nesuđeni hrvatski akademik, ali član njemačke akademije Lepolodina i jedan od najcitiranijih hrvatskih znanstvenika u svijetu.
Iako je misija HAZU-a uključivanje hrvatske znanosti u europske i svjetske tokove, ta institucija se nikada nije jasno očitovala o nizu važnijih tema, pa tako ni o "Bolonjskoj deklaraciji" o kojoj se dosta diskutiralo u svijetu, ali ni o društveno važnim znanstvenim pitanjima poput onih o klimatskim promjenama ili genetskom inženjeringu.
U protekla dva desetljeća na prste jedne ruke možemo nabrojati društveno angažirane inicijative koje su potekle iz Akademije: krajem 2002. HAZU je objavio "Deklaraciju o znanju" u kojoj se tražilo da izdvajanja za znanost i obrazovanje budu na razini od osam posto bruto društvenog proizvoda. Godinu dana poslije 123 akademika na čelu s Vladimirom Paarom predložila su tadašnjem premijeru Ivici Račanu reformu školstva po modelu srednjoeuropskog, austrijskog školskog sustava. Obavezno devetogodišnje obrazovanje, stručno osposobljavanje nastavnika, povećanje njihovih plaća, investiranje u obrazovanje i privlačenje talentiranih mladih ljudi u nastavnički poziv, bile su najznačajnije smjernice inicijative koja nije zaživjela.
Zbog kritika javnosti koja akademicima zamjera pasivnu ulogu u društvu novi predsjednik HAZU-a, akademik Zvonko Kusić, najavio je početkom 2011. godine promjenu smjera, kazavši da će Akademija ubuduće puno češće nuditi znanstveno utemeljena rješenja za probleme koji muče zemlju i da će biti neovisna od politike. No od znanosti smo dobili malo, od politike puno više: iste je godine 17 akademika na čelu s Josipom Pečarićem uputilo dopis premijerki Jadranki Kosor tražeći oslobađanje generala Ante Gotovine i Mladena Markača iz Haaga, s obrazloženjem da su njihove presude, između ostalog, utemeljene na rasističkim razlozima, dok su prošle godine akademici podržali ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Lani su s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta ušli u projekt izrade smjernica za Strategiju razvoja odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije, koja se još nije porodila, a stigli su se prije toga usput zakačiti s ministrom Željkom Jovanovićem kojemu su poručili da ne valja gluposti nakon što je pozvao HAZU, ne bez razloga aludirajući na konzervativne stavove pri primanju mladih znanstvenika u instituciju, da preispita svoju dobnu strukturu jer je prosjek starosti akademika 75,5 godina.
Najnoviji doprinos HAZU-a bilo je oglašavanje njegova Razreda za filologiju, na čelu s akademikom Augustom Kovačecom, koji se pobunio protiv radne verzije novoga hrvatskoga pravopisa koji su izradili jezikoslovci iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Dodamo li tome Akademijin zbornik "Iz krize u depresiju", objavljen kao reakcija akademika na teško ekonomsko stanje u zemlji, to bi uglavnom bio sav spomena vrijedan "društveni angažman" HAZU-a u dvadeset godina tranzicijske Hrvatske.
Unatoč tome, u HAZU ne misle da su pasivni promatrači društva pa u službenom dopisu kojeg nam je poslala Gordana Poletto Ružić, rukovoditeljica odsjeka za odnose s javnošću HAZU-a, piše da je institucija bila aktivnija prošle godine nego svih prethodnih od svoga osnivanja. Tu činjenicu temelji na 75 održanih simpozija i znanstvenih skupova, 103 predavanja, 53 predstavljanja knjiga i 50 likovnih izložbi, no to, kao i ranija Kusićeva najava promjene smjera, ujedno znači i priznavanje barem ranije pasivnosti. Ako je pod Kusićem akademija ipak postala aktivnija, to nije značilo i promjenu smjera, pa se postavlja pitanje je li to sve što se od najviše znanstveno-umjetničke institucija u zemlji može očekivati i kakav je javni interes od programa koje osmišljava devet akademijinih razreda, u kojima sjedi intelektualna krema društva, uglavnom zaposlena na visokim znanstvenim, medicinskim ili sveučilišnim ustanovama.
U medijima etiketirana kao konzervativna, desno orijentirana institucija, i kao "najskuplji starački dom u državi", u kojem se sinekure osiguravaju podobnima, HAZU je iznutra nekoć imao žestoke kritičare koji su se zalagali za stvarnu promjenu smjera djelovanja: akademici poput Adolfa Dragičevića, Dionisa Sunka ili Velimira Pravdića više nisu među živima, a akademik Vlatko Silobrčić danas je jedan od rijetkih koji se ne libi kritizirati ulogu HAZU-a u društvu. "HAZU treba promijeniti smjer djelovanja. Naše bi društvo od Akademije trebalo dobivati ekspertna mišljenja o pojedinim društvenim problemima. Konkretno, reći je li nešto dobro u svrhu općeg dobra pogotovo u trenutku kada je društvo u jako lošim ekonomskim i društvenim odnosima", tvrdi Silobrčić.
Kao mogući model za djelovanje HAZU-a Silobrčić se poziva na američke znanstvene akademije kojima američka vlada godišnje šalje po nekoliko stotina upita, čime zapravo od akademika naručuje ekspertna mišljenja za određenu problematiku, o kojoj, kako rekosmo, HAZU uglavnom šuti. "Akademija se, primjerice, trebala uključiti u raspravu o spolnom odgoju u školama, temi koja nas je dugo zabavljala. A nije se uključila, mislim zbog toga što se ponekad boji ući u neke teme kako se ne bi nekome zamjerila, što nije dobro. Što se tiče pravopisa, pobunio se samo filološki razred u čemu leže novčani interesi pojedinaca. Na primjeru dvojezičnosti, odnosno uvođenja ćirilice u Vukovaru, vidljiva je sva uloga koju bi Akademija trebala ispunjavati, ali ona to ne radi. HAZU se također trebala oglasiti o klijentelističkim i koruptivnim radnjama unutar znanstvene zajednice. Možda i zbog toga što i unutar Akademije postoji klijentelizam interesnih grupa", kaže akademik Silobrčić.
Kao tradicionalna institucija stara 152 godine HAZU se izdašno financira iz državnog proračuna bez obzira u kojoj su mjeri aktivni njezini članovi. Tako će ove godine HAZU izravno iz proračuna uprihoditi 52,2 milijuna kuna te još 8,7 milijuna kuna preko ministarstava, od toga samo od Ministarstva znanosti 6,6 milijuna kuna. Iz lokalnih proračuna HAZU dobiva 2,1 milijun kuna te još 800 tisuća kuna koliko im - pod stavkom nezavisnih programa javnih potreba za kulturu - daje zagrebački Gradski ured za kulturu. Ukupni proračun HAZU-a, koji je zbog krize ponešto smanjen za 2013godinu iznosi 69 380 000kuna, od če4ga se na plaće i doprinose akademika izdvaja 36,8 milijuna kuna, što je za 500 tisuća kuna više nego prošle godine. Iznos nagrada za akademike u ovoj godini povećan je za 750 tisuća kuna i sada ukupno čini 16,8 milijuna kuna.
U HAZU-u je ukupno zaposleno 227 djelatnika i 37 znanstvenih novaka koji rade u 40 ustrojstvenih jedinica Akademije - od Zagreba do Cavtata. Redovnih članova je 144, a mjesečna naknada za njih isplaćuje se u visini prosječne neto plaće u Hrvatskoj, koja iznosi 5400 kuna. Akademici u penziji uz tu naknadu na svoje osobne starosne mirovine primaju i dodatak od 3326 kuna. Akademija trenutno broji 144 redovita, 135 dopisnih te 81 člana suradnika. Za ilustraciju drugih troškova u odnosu na ove, dodajmo da HAZU za usluge čišćenja i čuvanja svoje imovine izdvaja 1,2 milijuna kuna, dok za tisak knjiga, brošura i kataloga izdvaja tek malo više od milijun kuna.
Projekti kojima se trenutno HAZU bavi ne obećavaju nikakvu važniju društvenu aktivnost. Uglavnom sadrže svu silu egzotičnih tema o kojima akademici radije raspravljaju nego o društvenoj stvarnosti, a Ministarstvo ih financira: "Povijesni izvori za Panoniju u doba principata", "Korelacija paleolitika, mezolitika i neolitika kontinentalne i primorske Hrvatske", "Arhitektura i štafelajno slikarstvo u Hrvatskoj od 16. do 18. stoljeća", itd.
Umirovljeni profesor prava sa Sveučilišta u Splitu Nikola Visković je već ranije u jednoj izjavi kazao da je uloga HAZU-a beznačajna i da od nje ne treba u budućnosti previše očekivati. "Nemam dobro mišljenje o temi za koju me pitate, a i inače je slaba javna kritika te ustanove pa je više ni ja ne želim komentirati", kratak, ali jasan je bio Visković.
Čini se da se najveći angažman HAZU-a proteklih godina odnosio na nekretnine u njegovom vlasništvu, a riječ je o 53 tisuće četvornih metara zgrada u čitavoj Hrvatskoj. One koje su desetljećima bile u najmu HAZU je sudskim putem vratio pod svoje vlasništvo. Prije tri godine sudskim je putem iselio bivšu zgradu studentskog doma Ivan Meštrović na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma, izbacivši iz zgrade studente i studentsku polikliniku. Zgrada trenutno zjapi prazna i propada, jer prema informacijama glasnogovornice HAZU zahtijeva temeljitu rekonstrukciju i veća financijska ulaganja, zbog čega rješenje za nju još nije nađeno. Drugim riječima, HAZU ne zna što bi s tom imovinom.
Akademija se godinama spori i s Institutom Ruđer Bošković oko zgrade u Rovinju koja služi za rad Centra za istraživanje mora, iako HAZU nikad u održavanje zgrade nije uložio ni jednu kunu. Dopisni član HAZU-a Stjepan Marčelja, biofizičar svjetske reputacije i nekadašnji ravnatelj Instituta, koji živi i radi u Australiji, kaže da u konkretnom slučaju HAZU slijedi privatne interese, iako nakon 61 godine, od kako je zgrada u Rovinju prenesena u njegovo vlasništvo, nema mogućnost iskoristiti tu zgradu osim tako da je proda i da se novci podijele."Ustanova koju država usprkos krizi obilno podržava još je uvijek nezadovoljna i sudski traži više. Vrlo sebično od nje", komentirao je Marčelja i dodao: "HAZU ne zaslužuje podršku od države sve dok ne prođe međunarodnu evaluaciju svih svojih aktivnosti za koje postoji opravdani interes. Uostalom i mnogo uglednije institucije kao što je Max-Planck-Gesellschaft (njemački biokemijski institut, op.a) redovito traže vanjsku evaluaciju", kaže Marčelja.
Iz Instituta Ruđer Bošković potvrđuju da zbog neriješenih vlasničkih pitanja Centar nije u mogućnosti samostalno prijaviti projekte za strukturne fondove EU, pa tako gubi potrebne novce za rad te nadogradnju i sanaciju infrastrukture u skladu s EU standardima. Nadaju se konačnoj izvansudskoj nagodbi s HAZU, čija je blokada rada ovog centra još jedan od njegovih važnijih "doprinosa" znanosti i društvu.
Dosta se buke zadnjih godina podiglo zbog činjenice da neki ugledni znanstvenici nisu primljeni u HAZU, pa je tako 2010. propala kandidatura Ivana Đikića za dopisnog člana, nakon što je 2006. HAZU odbio primiti u redovno članstvo Miroslava Radmana, člana Francuske akademije znanosti. Profesor emeritus na Filozofskom fakultetu Vikor Žmegač bio je dopisni član HAZU-a punih 20 godina, a u redovno članstvo primljen je tek lani, dok je riječki profesor Stipan Jonjić umjesto u HAZU, primljen u njemačku Leopoldinu, poput Đikića. Neki zaslužni znanstvenici poput pokojne povjesničarke Mirjane Gross nikad nisu dočekali primanje u HAZU.
Izvor: H-alter
