Trenutačno živimo u civilizaciji koja je na pragu propadanja, a jedan od simptoma te degeneracije upravo su društvene mreže koje su unazad dvadesetak godina promijenile narav svijeta u kojem živimo, ali i ljudi oko nas. Nije to više pitanje ofucanih argumenata kako su društvene mreže potkopale međuljudsku komunikaciju, povećale čovjekovu ovisnost o tehnologiji, udaljile ga od stvarnog nauštrb virtualnog, kako su dale oduška čovjekovim ekshibicionističkim i voajerskim impulsima tako da svijetu slobodno možemo pokazivati što radimo u krevetu ili teretani, što se krčka u loncu, kako naša kćer svira na skupocjenom klaviru ili pak zavirivati u tuđe kupaonice, dnevne boravke te ina intimna i u normalnim okolnostima manje pristupačna mjesta.
Društvene mreže sve su učinile dostupnim i preglednim, a ljudi su vrlo rado prihvatili mogućnost da svoju intimu dijele uzduž i poprijeko mile nam planete. Prije ste se mogli nekim svojim sitnim uspjehom pohvaliti susjedu u nadi da će to razglasiti po zgradi ili u najboljem slučaju ulici, a društvene mreže omogućile su vam da se pohvalite cijelom svijetu i da se osjećate bolje jer ste izazvali zavist svoje okolice, primjerice postavljanjem fotografija s egzotičnog putovanja ili novom skupocjenom kuhinjom.
Društvene mreže, kao ništa do sada, na vidjelo su izvukle ljudsku glupost, površnost, taštinu te je njihov razvoj išao ruku pod ruku s usponom suvremene narcističke kulture; štoviše, označile su krajnju točku njezina razvoja. Oduvijek smo znali da glupi ili zatucani ili nazadni ljudi postoje, no mogli smo ih izbjeći u širokom luku jer se nismo kretali u takvim krugovima. Društvene mreže, na čemu im nikako nismo zahvalni, omogućile su da se takve osobe prepoznaju, povezuju i udružuju, ostavljaju komentare, agresivno pametuju, napokon dočekavši taj civilizacijski trenutak kad će im biti omogućeno da izmigolje ispod svog kamena. Postalo ih je nemoguće ignorirati; svi su postali stručnjaci za sve te se osjećaju pozvani iznositi svoja polumišljenja u virtualnim pustopoljinama. Često je korišten argument da u svijetu u kojem su sve informacije lako dostupne nema opravdanja za ignorantnost. Međutim, on ne stoji, jer kako dokumentarni film The Social Dilemma tumači, socijalne mreže samo produbljuju jaz i potiču neznanje, no dojmljivost ostvarenja počiva na sagledavanju širih, napose političkih implikacija utjecaja društvenih mreža na današnje demokracije.
Djelo Jeffa Orlowskog, poznatog po ekološki angažiranim uratcima Chasing Ice (2012) i Chasing Coral (2017), premijer je imalo početkom siječnja ove nevesele godine na filmskom festivalu u Sundanceu, a za svjetsko prikazivanje otkupio ga je Netflix, nastavljajući time tradiciju akviziranja ambicioznih i angažiranih nezavisno produciranih dokumentarnih filmova. Naslov ostvarenja predstavlja izravnu referencu na igranofilmski hit The Social Network (2010) Davida Finchera, u kojem se poznati filmaš u fiktivnom ruhu bavio nastankom Facebooka. Iako je Fincherov uradak imao satirične tonove i pomalo je ostavljao gorak okus u ustima, posrijedi je mainstream ostvarenje koje je svoju kritiku trebalo predstaviti u simpatičnoj i light-formi kako bi se moglo svidjeti široj publici.
The Social Dilemma ide korak dalje, pa nastoji uputiti gledatelje u ono što se nalazi ispod površine gore navedenih argumenata o otuđenju, zaglupljivanju, narcizmu, voajerizmu i ekshibicionizmu. Štoviše, film Orlowskog ne krije stav kako smatra da su društvene mreže jedan od najvećih problema današnjice te da brojne socijalne, političke i kulturne stranputice počivaju upravo na njihovoj prisutnosti, odnosno korjenitoj promjeni koju su potaknuli u našoj kulturi te svaki aspekt čovjekova života - od intimnog preko profesionalnog do dokolice, nije ostao imun na njihov upliv.
Navedeno je nakon nedavne premijere filma izazvalo burne polemike, napose Facebooka, koji se očito našao najviše prozvanim. Platforma se u izjavi za javnost brani činjenicom da brojni problemi čije se poticanje pripisuje društvenim mrežama postoje već duži period, no čini se da je javnosti bilo potrebno žrtveno janje, a njega je pronašla u Instagramu, Twitteru, Facebooku i inima. Zaista nam ih treba biti žao nakon što su namlatili brdo novca iskorištavajući najniže ljudske strasti. Kako jedan od sugovornika u filmu Orlowskog poticajno uočava: okrenuli su našu psihologiju protiv nas samih tako što su našli propuste u njoj, a koje su mogli dobro iskoristiti, odnosno u krajnjoj konzekvenci – unovčiti.
Facebook je također autoru zamjerio što se može čuti samo jedna, negatorska strana, a nisu se potrudili sagledati drugu stranu priče, odnosno osoba koje trenutačno djeluju u prozvanim kompanijama. The Social Dilemma angažiran je tip ostvarenja koji ne krije svoj protest i pristranost pa time društvene platforme svodi na objekt kao što to one čine naspram svojih korisnika. Većina govornika Orlowskog uostalom su nekadašnji insajderi koji su napustili svoje tvrtke zbog etičkih dilema, a zaslužni su za osmišljavanje nekih od najpopularnijih obilježja Gmaila, Facebooka, Twittera itd.
Orlowski je sakupio impresivnu skupinu sugovornika, koje predvodi Tristan Harris, nekadašnji uzdanik Instagrama i Googlea, koji se posljednjih godina preorijentirao na bavljenje etičkim problemima društvenih mreža i kompanija koje stoje iza njih. Njegova je teza da kompanije koje stoje iza društvenih mreža potiču ljudsku ovisnost te posljedično zarađuju na pogrešnom informiranju odnosno lažnim vijestima, polarizaciji društva, političkim nestabilnostima, što je rezultat algoritamskim identiteta i tretiranja korisnika kao produkta. Kaže jedan od intertitlova u filmu da se terminom „user” koriste jedino društvene mreže i dileri droge, čime se očito aludira na kontekst ovisnosti. Harris u dokumentarcu obrazlaže svoju tezu da tehnologija, konkretnije društvene mreže unazađuju čovjeka, njegovu humanost te intelektualne i emocionalne kapacitete. Pritom Orlowski pokazuje promjene u djelovanju marketinga.
Mnogo prije društvenih mreža, novine i televizija počivale su na prodaji reklama, no posrijedi je omasovljeni marketing, koji ste ipak mogli donekle izbjegavati. Sada se marketing personalizira te se pomoću složenoga sustava algoritama svakome nude proizvodi na temelju sakupljanja velikog broja podataka o njemu. Navedeno posljedično dovodi do mogućnosti manipuliranja pojedincima i skupinama pa tako primjerice, podcrtava djelo, Rusija vrlo učinkovito može koristiti strategije koje je stvorio Facebook kako bi utjecala na političke procese u drugim državama. Na Harrisove teze nadovezuju se i drugi insajderi poput Azre Raskina, Justina Rosensteina, Guillaumea Chaslota, Tima Kendalla, ali i znanstvenika društvenih, humanističkih, informacijskih i prirodoznanstvenih usmjerenja poput Shoshane Zuboff, Jarona Laniera, Cathy O`Neill i Anne Lembke. Zuboff, primjerice, ide toliko daleko da smatra kako bi se rad i djelovanje društvenih mreža trebalo zakonski regulirati jer su destruktivne po društvo samo. Orlowski pritom uspijeva logično i pregledno iznijeti argumentaciju da problematiku ne banalizira, ali i da ona ne postane odveć hermetična.
The Social Dillema predstavlja spoj dokumentarnog i igranog filma. Igranofilmski segment odnosi se na scenaristički uobličene i odglumljene situacije iz života jedne sveameričke obitelji, a cilj im je potkrijepiti teze govornika te ilustrirati njihov utjecaj na svakodnevni život i međuljudske odnose. Igrani dio slabiji je od dokumentarnoga, na trenutke ostavlja dojam da se objašnjava poznate činjenice u pomalo simplificiranoj inačici. Posrijedi nije besprijekoran dokumentarac, no svakako je važan zbog trenutka u kojem živimo te smjelo progovara, pa i otvara niz važnih tema koje će i dalje uvelike utjecati na naše živote i svijet.
filmovi
Društvene mreže sve su učinile dostupnim i preglednim, a ljudi su vrlo rado prihvatili mogućnost da svoju intimu dijele uzduž i poprijeko mile nam planete. Prije ste se mogli nekim svojim sitnim uspjehom pohvaliti susjedu u nadi da će to razglasiti po zgradi ili u najboljem slučaju ulici, a društvene mreže omogućile su vam da se pohvalite cijelom svijetu i da se osjećate bolje jer ste izazvali zavist svoje okolice, primjerice postavljanjem fotografija s egzotičnog putovanja ili novom skupocjenom kuhinjom.
Društvene mreže, kao ništa do sada, na vidjelo su izvukle ljudsku glupost, površnost, taštinu te je njihov razvoj išao ruku pod ruku s usponom suvremene narcističke kulture; štoviše, označile su krajnju točku njezina razvoja. Oduvijek smo znali da glupi ili zatucani ili nazadni ljudi postoje, no mogli smo ih izbjeći u širokom luku jer se nismo kretali u takvim krugovima. Društvene mreže, na čemu im nikako nismo zahvalni, omogućile su da se takve osobe prepoznaju, povezuju i udružuju, ostavljaju komentare, agresivno pametuju, napokon dočekavši taj civilizacijski trenutak kad će im biti omogućeno da izmigolje ispod svog kamena. Postalo ih je nemoguće ignorirati; svi su postali stručnjaci za sve te se osjećaju pozvani iznositi svoja polumišljenja u virtualnim pustopoljinama. Često je korišten argument da u svijetu u kojem su sve informacije lako dostupne nema opravdanja za ignorantnost. Međutim, on ne stoji, jer kako dokumentarni film The Social Dilemma tumači, socijalne mreže samo produbljuju jaz i potiču neznanje, no dojmljivost ostvarenja počiva na sagledavanju širih, napose političkih implikacija utjecaja društvenih mreža na današnje demokracije.
Djelo Jeffa Orlowskog, poznatog po ekološki angažiranim uratcima Chasing Ice (2012) i Chasing Coral (2017), premijer je imalo početkom siječnja ove nevesele godine na filmskom festivalu u Sundanceu, a za svjetsko prikazivanje otkupio ga je Netflix, nastavljajući time tradiciju akviziranja ambicioznih i angažiranih nezavisno produciranih dokumentarnih filmova. Naslov ostvarenja predstavlja izravnu referencu na igranofilmski hit The Social Network (2010) Davida Finchera, u kojem se poznati filmaš u fiktivnom ruhu bavio nastankom Facebooka. Iako je Fincherov uradak imao satirične tonove i pomalo je ostavljao gorak okus u ustima, posrijedi je mainstream ostvarenje koje je svoju kritiku trebalo predstaviti u simpatičnoj i light-formi kako bi se moglo svidjeti široj publici.
The Social Dilemma ide korak dalje, pa nastoji uputiti gledatelje u ono što se nalazi ispod površine gore navedenih argumenata o otuđenju, zaglupljivanju, narcizmu, voajerizmu i ekshibicionizmu. Štoviše, film Orlowskog ne krije stav kako smatra da su društvene mreže jedan od najvećih problema današnjice te da brojne socijalne, političke i kulturne stranputice počivaju upravo na njihovoj prisutnosti, odnosno korjenitoj promjeni koju su potaknuli u našoj kulturi te svaki aspekt čovjekova života - od intimnog preko profesionalnog do dokolice, nije ostao imun na njihov upliv.
Navedeno je nakon nedavne premijere filma izazvalo burne polemike, napose Facebooka, koji se očito našao najviše prozvanim. Platforma se u izjavi za javnost brani činjenicom da brojni problemi čije se poticanje pripisuje društvenim mrežama postoje već duži period, no čini se da je javnosti bilo potrebno žrtveno janje, a njega je pronašla u Instagramu, Twitteru, Facebooku i inima. Zaista nam ih treba biti žao nakon što su namlatili brdo novca iskorištavajući najniže ljudske strasti. Kako jedan od sugovornika u filmu Orlowskog poticajno uočava: okrenuli su našu psihologiju protiv nas samih tako što su našli propuste u njoj, a koje su mogli dobro iskoristiti, odnosno u krajnjoj konzekvenci – unovčiti.
Facebook je također autoru zamjerio što se može čuti samo jedna, negatorska strana, a nisu se potrudili sagledati drugu stranu priče, odnosno osoba koje trenutačno djeluju u prozvanim kompanijama. The Social Dilemma angažiran je tip ostvarenja koji ne krije svoj protest i pristranost pa time društvene platforme svodi na objekt kao što to one čine naspram svojih korisnika. Većina govornika Orlowskog uostalom su nekadašnji insajderi koji su napustili svoje tvrtke zbog etičkih dilema, a zaslužni su za osmišljavanje nekih od najpopularnijih obilježja Gmaila, Facebooka, Twittera itd.
Orlowski je sakupio impresivnu skupinu sugovornika, koje predvodi Tristan Harris, nekadašnji uzdanik Instagrama i Googlea, koji se posljednjih godina preorijentirao na bavljenje etičkim problemima društvenih mreža i kompanija koje stoje iza njih. Njegova je teza da kompanije koje stoje iza društvenih mreža potiču ljudsku ovisnost te posljedično zarađuju na pogrešnom informiranju odnosno lažnim vijestima, polarizaciji društva, političkim nestabilnostima, što je rezultat algoritamskim identiteta i tretiranja korisnika kao produkta. Kaže jedan od intertitlova u filmu da se terminom „user” koriste jedino društvene mreže i dileri droge, čime se očito aludira na kontekst ovisnosti. Harris u dokumentarcu obrazlaže svoju tezu da tehnologija, konkretnije društvene mreže unazađuju čovjeka, njegovu humanost te intelektualne i emocionalne kapacitete. Pritom Orlowski pokazuje promjene u djelovanju marketinga.
Mnogo prije društvenih mreža, novine i televizija počivale su na prodaji reklama, no posrijedi je omasovljeni marketing, koji ste ipak mogli donekle izbjegavati. Sada se marketing personalizira te se pomoću složenoga sustava algoritama svakome nude proizvodi na temelju sakupljanja velikog broja podataka o njemu. Navedeno posljedično dovodi do mogućnosti manipuliranja pojedincima i skupinama pa tako primjerice, podcrtava djelo, Rusija vrlo učinkovito može koristiti strategije koje je stvorio Facebook kako bi utjecala na političke procese u drugim državama. Na Harrisove teze nadovezuju se i drugi insajderi poput Azre Raskina, Justina Rosensteina, Guillaumea Chaslota, Tima Kendalla, ali i znanstvenika društvenih, humanističkih, informacijskih i prirodoznanstvenih usmjerenja poput Shoshane Zuboff, Jarona Laniera, Cathy O`Neill i Anne Lembke. Zuboff, primjerice, ide toliko daleko da smatra kako bi se rad i djelovanje društvenih mreža trebalo zakonski regulirati jer su destruktivne po društvo samo. Orlowski pritom uspijeva logično i pregledno iznijeti argumentaciju da problematiku ne banalizira, ali i da ona ne postane odveć hermetična.
The Social Dillema predstavlja spoj dokumentarnog i igranog filma. Igranofilmski segment odnosi se na scenaristički uobličene i odglumljene situacije iz života jedne sveameričke obitelji, a cilj im je potkrijepiti teze govornika te ilustrirati njihov utjecaj na svakodnevni život i međuljudske odnose. Igrani dio slabiji je od dokumentarnoga, na trenutke ostavlja dojam da se objašnjava poznate činjenice u pomalo simplificiranoj inačici. Posrijedi nije besprijekoran dokumentarac, no svakako je važan zbog trenutka u kojem živimo te smjelo progovara, pa i otvara niz važnih tema koje će i dalje uvelike utjecati na naše živote i svijet.
filmovi
