Hrvoje Polan napustio nas je četiri mjeseca nakon što je ostavio fotomonografiju ‘Iza sedam logora’, jedno od umjetnički najuvjerljivijih i najpromišljenijih svjedočenja o balkanskim ratovima 1990-ih. To je ujedno i njegov testament, koji je impresivan u pogledu umjetničke autentičnosti, pameti i društvenog angažmana
Pisac Viktor Ivančić, novinar Nemanja Stjepanović i fotoreporter Hrvoje Polan objavili su krajem prošle godine fotomonografiju ‘Iza sedam logora – Od zločina kulture do kulture zločina’ (Forum ZFD, Beograd). Ivančić je napisao blistav esej o ukorijenjenosti zločina u mitološki narativ o nacionalnoj kulturi, Stjepanović je prikupio i uobličio hladnu faktografiju o dvadeset i četiri objekta u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu u kojima je prvobitna kulturna namjena zamijenjena praksom fizičke eliminacije i torture po nacionalnom principu, a Polan je fotografirao ta danas tužna i uglavnom neugledna zdanja. Knjiga je zasluženo izazvala veoma ozbiljan odjek te nepodijeljene pohvale i poštovanje u čitavoj regiji: napisani su brojni prikazi i osvrti, pa i na ovim stranicama, autori su na promocijama i u intervjuima govorili o dugotrajnom stvaralačkom procesu koji je rezultirao knjigom, o zaključcima do kojih su došli u svome istraživanju i o preprekama na koje su nailazili, a svakom tko je otvorio tu knjigu bilo je jasno da se suočava s nečim velikim i važnim, s nečim što potresa i tjera na razmišljanje, s djelom kakvo se rijetko susreće i u neusporedivo većim jezicima od našega, s djelom koje je po svemu izvanserijsko i svevremensko.
A onda nas je Hrvoje Polan napustio prije nepuna dva tjedna, tri-četiri mjeseca nakon što je ostavio jedno od umjetnički najuvjerljivijih i najpromišljenijih svjedočenja o balkanskim ratovima devedesetih godina, ujedno i vlastiti profesionalni i ljudski testament, koji je impresivan i u pogledu fotografskog talenta, i u pogledu umjetničke autentičnosti, i u pogledu pameti te dubine ulaženja u problem, i u pogledu društvenog angažmana. Zato će ovo biti tekst o Polanovim fotografijama predratnih domova kulture, kulturnih ustanova i zaštićenih spomenika kulture koje su Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Albanci tokom devedesetih pretvorili u stratišta i mučilišta za svoje ratne neprijatelje: na Polanovim fotografijama vidimo današnje, ‘mirnodopsko’, stanje kuća, zgrada, mostova i dvoraca, nijemih svjedoka gotovo nadrealnih zvjerstava koje su ljudi činili drugim ljudima zbog etničke ili vjerske pripadnosti.
Polan je te građevine – osim mosta na Drini u Višegradu i još tri-četiri građevinski impozantnija objekta – fotografirao otprilike onako kako obični ljudi, možda malo fotografski vještiji i nadareniji, mobitelima i amaterskim fotoaparatima ovjekovječuju svoje obične napuštene kuće po balkanskim selima, pa zatim te fotografije stavljaju na Facebook i šalju rodbini i kumovima preko Whatsappa i Vibera. Dugo i relativno dobro poznajući Polana, uvjeren sam da se najviše namučio i najdublje ušao u svoju utrobu upravo dok je tragao za estetskim i zanatskim rješenjem za nošenje s faktografijom užasa i s povremeno nepodnošljivom količinom i formom zla. Sve drugo bilo je lakše: i pitati za adrese o kojima lokalni ljudi ne vole govoriti, i skrivati se od onih koji žele sakriti, i čekati najpovoljnije svjetlo, i sudarati se s mrakom, i razmišljati o najboljem uglu, i osjećati miris krvi sa zidova, i čuti predsmrtne jauke. Našao je umjetničko rješenje da krajnje uvjerljivo pokaže ‘običnost’ zločina, uklopljenost masakra u svakodnevicu i pejzaž, u živote ljudi, u podrazumijevajuće egzistencijalne okolnosti, u najšire shvaćenu – kulturu. Do toga se nije moglo doći bez borbe sa samim sobom, sa svojim demonima i sa svojim egom, bez radikalnog struganja svega suvišnog, bez beskompromisnosti i bez ogoljavanja do srži, naročito kad je riječ o čovjeku senzibilnom, hrabrom, zainteresiranom i vječno zapitanom i nad sobom i nad svijetom. A baš takav bio je Hrvoje Polan: samo takav čovjek, uostalom, mogao je ustrajati u tome da onako dosljedno i precizno ispripovijeda priču o zlu koje traje duže od ratova i obećava nove ratove.
Jedna fotografija izdiže se nad drugima. Ona je i na koricama knjige. To je unutrašnjost ruševnog Doma kulture u Pilici, tridesetak kilometara sjeverno od Zvornika u istočnoj Bosni. Ondje je Vojska Republike Srpske, uz pomoć paravojnih jedinica s obje strane Drine, ubijala Bošnjake i u ljeto 1992., i sredinom srpnja 1995., u vrijeme genocida nad zarobljenicima i civilima iz Srebrenice. ‘Koliko god sam, iščitavajući presude, znao šta se tamo dešavalo, to mjesto me prilično izbacilo iz cipela jer mi, s obzirom na sve tragove torture, nije bilo potrebno puno mašte da si plastično predočim šta i kako se tamo dešavalo’, rekao je Polan u nedavnom intervjuu na portalu Forum. U nedjelju, 16. srpnja 1995., oko 16 sati puteve prema Pilici, a pogotovo prilaze Domu kulture, blokirali su pripadnici civilne policije, da bi se moglo na miru ubijati. Više od pet stotina ljudi ubijeno je za otprilike sat vremena: ubijani su rafalima i bombama na pozornici glavne dvorane Doma kulture. Među ubijenima bile su i dvije žene. Potpukovnik Vujadin Popović, načelnik Odjeljenja sigurnosti Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, čekao je svršetak ubijanja u krčmi preko puta Doma kulture. Bio je okružen nekolicinom vojnika. Opušteno su osluškivali neprestanu paljbu što je dopirala iz Doma kulture. Malo poslije 17 sati, vođa skupine srpskih vojnika iz Bratunca, skupine koja se dobrovoljno javila za ubijanje u Pilici, prišao je Popoviću i kazao mu da je sve završeno. ‘Ko je osto živ, osto je’, prokomentirao je Popović. Nitko nije ostao živ. Crna rupa pozornice, koja dominira Polanovom forenzički hladnom fotografijom stratišta, progutala je sve Bošnjake koji su bili zatočeni u Domu kulture u Pilici. Neki od nekažnjenih ubojica, prerušeni u obične ljude, i dalje žive u istočnoj Bosni i Srbiji.
Druga fotografija koja obilježava ovu knjigu jest ona višegradske ćuprije. ‘Što se tiče višegradskog mosta, koji je spomenik kulture nulte kategorije i pod ‘zaštitom’ UNESCO-a, on je meni fotografski u početku predstavljao stanoviti problem, s obzirom da je ta čuvena na Drini ćuprija, do sada snimljena iz svih mogućih pozicija, kadrova i perspektiva. Višegrad je poznat po potpunom luđaku i psihopati Milanu Lukiću i njegovoj jedinici ‘Osvetnici’, koji su Bošnjake zatvarali u kuće i zatim ih žive palili. Lukić je, po svjedočenjima, jednom prilikom na mostu u samo dvadesetak minuta pobio četrdesetak Bošnjaka i onda ih bacio u Drinu. Ja nisam htio ponavljati sve te do sada snimljene kadrove, pa mi je palo na pamet snimiti jedan subjektivan kadar, napola iz vode, koji bi sugerirao kako je vjerojatno izgledao posljednji pogled na most nekom kome je tamo upravo prerezan grkljan’, ispričao je Polan u istom intervjuu.
To je jedina fotografija u ovom foto-eseju snimljena iz perspektive žrtve. Dramatična rekonstrukcija na granici između stvarnosti i fikcije, umjesto prigušenosti i radikalnog dokumentarizma. Premda sam autor govori da je ta fotografija nastala kao plod njegove želje da snimi drugačiju fotografiju mosta u Višegradu, siguran sam da je njezin smisao u kontekstu drugih fotografija iz ove knjige dublji i kompleksniji od puke potrebe da se bude autorski originalan. Ili se u potrazi za novim porodio dublji smisao? Kako god, ta je fotografija tu da skrene pažnju na minimalizam, običnost i ogoljenost ostalih fotografija, da ukaže na drastično zatomljenje sebe u korist teme, čemu se Polan podvrgnuo u brižljivom i umjetnički besprijekornom slaganju ovog uzbudljivog, uznemirujućeg i iznutra koherentnog mozaika, da suptilno poruči da se ova priča možda mogla ispričati i na neki drugi način, ali da on, Polan, nije mogao krenuti drugim putem mimo onog kojim je krenuo i koji je, na kraju, svladao. Znam ja i drukčije, umijem atraktivnije i raskošnije, kao da govori višegradskom fotografijom, ali tašti poriv za dokazivanjem umijeća i za fasciniranjem drugih naprosto mora umrijeti pred kućom u kojoj je u sat vremena ubijeno pet stotina ljudi. U suočenju s tom vrstom zla neukusno je i kontraproduktivno posezati za naglašavanjem sebe, za efektima i trikovima, za gomilanjem simbola i značenja, za uskličnicima i parolama.
Tome nas, između svega ostalog, uči ovaj ciklus fotografija Hrvoja Polana. Njegova je knjiga po tom nauku jedinstvena i neprocjenjivo važna, i kad je riječ o našim autorima, što se tiče potpisnika ovog teksta, usporediva tek s knjigom ‘Srebrenica’ Tarika Samaraha, sarajevskog fotografa svjetskog glasa, te s jednim ili dva neukoričena fotografska eseja, doduše drukčije produkcijske razine i uvjeta, još jednog Sarajlije – Damira Šagolja, dugogodišnjeg Reutersovog fotoreportera i dobitnika Pulitzerove nagrade. Polan nam je, ukratko, u ‘Iza sedam logora’ ostavio djelo svjetske relevantnosti i neprolaznog značaja. I otišao.
portalnovosti
Pisac Viktor Ivančić, novinar Nemanja Stjepanović i fotoreporter Hrvoje Polan objavili su krajem prošle godine fotomonografiju ‘Iza sedam logora – Od zločina kulture do kulture zločina’ (Forum ZFD, Beograd). Ivančić je napisao blistav esej o ukorijenjenosti zločina u mitološki narativ o nacionalnoj kulturi, Stjepanović je prikupio i uobličio hladnu faktografiju o dvadeset i četiri objekta u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu u kojima je prvobitna kulturna namjena zamijenjena praksom fizičke eliminacije i torture po nacionalnom principu, a Polan je fotografirao ta danas tužna i uglavnom neugledna zdanja. Knjiga je zasluženo izazvala veoma ozbiljan odjek te nepodijeljene pohvale i poštovanje u čitavoj regiji: napisani su brojni prikazi i osvrti, pa i na ovim stranicama, autori su na promocijama i u intervjuima govorili o dugotrajnom stvaralačkom procesu koji je rezultirao knjigom, o zaključcima do kojih su došli u svome istraživanju i o preprekama na koje su nailazili, a svakom tko je otvorio tu knjigu bilo je jasno da se suočava s nečim velikim i važnim, s nečim što potresa i tjera na razmišljanje, s djelom kakvo se rijetko susreće i u neusporedivo većim jezicima od našega, s djelom koje je po svemu izvanserijsko i svevremensko.
Dugo i relativno dobro poznajući Polana, uvjeren sam da se najviše namučio dok je tragao za estetskim i zanatskim rješenjem za nošenje s faktografijom užasa i s povremeno nepodnošljivom količinom zla
A onda nas je Hrvoje Polan napustio prije nepuna dva tjedna, tri-četiri mjeseca nakon što je ostavio jedno od umjetnički najuvjerljivijih i najpromišljenijih svjedočenja o balkanskim ratovima devedesetih godina, ujedno i vlastiti profesionalni i ljudski testament, koji je impresivan i u pogledu fotografskog talenta, i u pogledu umjetničke autentičnosti, i u pogledu pameti te dubine ulaženja u problem, i u pogledu društvenog angažmana. Zato će ovo biti tekst o Polanovim fotografijama predratnih domova kulture, kulturnih ustanova i zaštićenih spomenika kulture koje su Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Albanci tokom devedesetih pretvorili u stratišta i mučilišta za svoje ratne neprijatelje: na Polanovim fotografijama vidimo današnje, ‘mirnodopsko’, stanje kuća, zgrada, mostova i dvoraca, nijemih svjedoka gotovo nadrealnih zvjerstava koje su ljudi činili drugim ljudima zbog etničke ili vjerske pripadnosti.
Polan je te građevine – osim mosta na Drini u Višegradu i još tri-četiri građevinski impozantnija objekta – fotografirao otprilike onako kako obični ljudi, možda malo fotografski vještiji i nadareniji, mobitelima i amaterskim fotoaparatima ovjekovječuju svoje obične napuštene kuće po balkanskim selima, pa zatim te fotografije stavljaju na Facebook i šalju rodbini i kumovima preko Whatsappa i Vibera. Dugo i relativno dobro poznajući Polana, uvjeren sam da se najviše namučio i najdublje ušao u svoju utrobu upravo dok je tragao za estetskim i zanatskim rješenjem za nošenje s faktografijom užasa i s povremeno nepodnošljivom količinom i formom zla. Sve drugo bilo je lakše: i pitati za adrese o kojima lokalni ljudi ne vole govoriti, i skrivati se od onih koji žele sakriti, i čekati najpovoljnije svjetlo, i sudarati se s mrakom, i razmišljati o najboljem uglu, i osjećati miris krvi sa zidova, i čuti predsmrtne jauke. Našao je umjetničko rješenje da krajnje uvjerljivo pokaže ‘običnost’ zločina, uklopljenost masakra u svakodnevicu i pejzaž, u živote ljudi, u podrazumijevajuće egzistencijalne okolnosti, u najšire shvaćenu – kulturu. Do toga se nije moglo doći bez borbe sa samim sobom, sa svojim demonima i sa svojim egom, bez radikalnog struganja svega suvišnog, bez beskompromisnosti i bez ogoljavanja do srži, naročito kad je riječ o čovjeku senzibilnom, hrabrom, zainteresiranom i vječno zapitanom i nad sobom i nad svijetom. A baš takav bio je Hrvoje Polan: samo takav čovjek, uostalom, mogao je ustrajati u tome da onako dosljedno i precizno ispripovijeda priču o zlu koje traje duže od ratova i obećava nove ratove.
Jedna fotografija izdiže se nad drugima. Ona je i na koricama knjige. To je unutrašnjost ruševnog Doma kulture u Pilici, tridesetak kilometara sjeverno od Zvornika u istočnoj Bosni. Ondje je Vojska Republike Srpske, uz pomoć paravojnih jedinica s obje strane Drine, ubijala Bošnjake i u ljeto 1992., i sredinom srpnja 1995., u vrijeme genocida nad zarobljenicima i civilima iz Srebrenice. ‘Koliko god sam, iščitavajući presude, znao šta se tamo dešavalo, to mjesto me prilično izbacilo iz cipela jer mi, s obzirom na sve tragove torture, nije bilo potrebno puno mašte da si plastično predočim šta i kako se tamo dešavalo’, rekao je Polan u nedavnom intervjuu na portalu Forum. U nedjelju, 16. srpnja 1995., oko 16 sati puteve prema Pilici, a pogotovo prilaze Domu kulture, blokirali su pripadnici civilne policije, da bi se moglo na miru ubijati. Više od pet stotina ljudi ubijeno je za otprilike sat vremena: ubijani su rafalima i bombama na pozornici glavne dvorane Doma kulture. Među ubijenima bile su i dvije žene. Potpukovnik Vujadin Popović, načelnik Odjeljenja sigurnosti Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, čekao je svršetak ubijanja u krčmi preko puta Doma kulture. Bio je okružen nekolicinom vojnika. Opušteno su osluškivali neprestanu paljbu što je dopirala iz Doma kulture. Malo poslije 17 sati, vođa skupine srpskih vojnika iz Bratunca, skupine koja se dobrovoljno javila za ubijanje u Pilici, prišao je Popoviću i kazao mu da je sve završeno. ‘Ko je osto živ, osto je’, prokomentirao je Popović. Nitko nije ostao živ. Crna rupa pozornice, koja dominira Polanovom forenzički hladnom fotografijom stratišta, progutala je sve Bošnjake koji su bili zatočeni u Domu kulture u Pilici. Neki od nekažnjenih ubojica, prerušeni u obične ljude, i dalje žive u istočnoj Bosni i Srbiji.
Druga fotografija koja obilježava ovu knjigu jest ona višegradske ćuprije. ‘Što se tiče višegradskog mosta, koji je spomenik kulture nulte kategorije i pod ‘zaštitom’ UNESCO-a, on je meni fotografski u početku predstavljao stanoviti problem, s obzirom da je ta čuvena na Drini ćuprija, do sada snimljena iz svih mogućih pozicija, kadrova i perspektiva. Višegrad je poznat po potpunom luđaku i psihopati Milanu Lukiću i njegovoj jedinici ‘Osvetnici’, koji su Bošnjake zatvarali u kuće i zatim ih žive palili. Lukić je, po svjedočenjima, jednom prilikom na mostu u samo dvadesetak minuta pobio četrdesetak Bošnjaka i onda ih bacio u Drinu. Ja nisam htio ponavljati sve te do sada snimljene kadrove, pa mi je palo na pamet snimiti jedan subjektivan kadar, napola iz vode, koji bi sugerirao kako je vjerojatno izgledao posljednji pogled na most nekom kome je tamo upravo prerezan grkljan’, ispričao je Polan u istom intervjuu.
To je jedina fotografija u ovom foto-eseju snimljena iz perspektive žrtve. Dramatična rekonstrukcija na granici između stvarnosti i fikcije, umjesto prigušenosti i radikalnog dokumentarizma. Premda sam autor govori da je ta fotografija nastala kao plod njegove želje da snimi drugačiju fotografiju mosta u Višegradu, siguran sam da je njezin smisao u kontekstu drugih fotografija iz ove knjige dublji i kompleksniji od puke potrebe da se bude autorski originalan. Ili se u potrazi za novim porodio dublji smisao? Kako god, ta je fotografija tu da skrene pažnju na minimalizam, običnost i ogoljenost ostalih fotografija, da ukaže na drastično zatomljenje sebe u korist teme, čemu se Polan podvrgnuo u brižljivom i umjetnički besprijekornom slaganju ovog uzbudljivog, uznemirujućeg i iznutra koherentnog mozaika, da suptilno poruči da se ova priča možda mogla ispričati i na neki drugi način, ali da on, Polan, nije mogao krenuti drugim putem mimo onog kojim je krenuo i koji je, na kraju, svladao. Znam ja i drukčije, umijem atraktivnije i raskošnije, kao da govori višegradskom fotografijom, ali tašti poriv za dokazivanjem umijeća i za fasciniranjem drugih naprosto mora umrijeti pred kućom u kojoj je u sat vremena ubijeno pet stotina ljudi. U suočenju s tom vrstom zla neukusno je i kontraproduktivno posezati za naglašavanjem sebe, za efektima i trikovima, za gomilanjem simbola i značenja, za uskličnicima i parolama.
Tome nas, između svega ostalog, uči ovaj ciklus fotografija Hrvoja Polana. Njegova je knjiga po tom nauku jedinstvena i neprocjenjivo važna, i kad je riječ o našim autorima, što se tiče potpisnika ovog teksta, usporediva tek s knjigom ‘Srebrenica’ Tarika Samaraha, sarajevskog fotografa svjetskog glasa, te s jednim ili dva neukoričena fotografska eseja, doduše drukčije produkcijske razine i uvjeta, još jednog Sarajlije – Damira Šagolja, dugogodišnjeg Reutersovog fotoreportera i dobitnika Pulitzerove nagrade. Polan nam je, ukratko, u ‘Iza sedam logora’ ostavio djelo svjetske relevantnosti i neprolaznog značaja. I otišao.
portalnovosti
