Angažman zdrave pameti

Reakcija Zorana Milanovića bila je strašna, ali očekivana. On je tvrdoglavo poručio: ‘Ne igrajte se s kunom!’ Njemu se to vjerojatno činilo državnički mudro i odlučno, ali prevedeno na običan jezik, to je značilo da nezaposlenost i bijeda moraju biti još veći, jer je po stereotipu u njegovoj glavi to jedini izlaz iz krize. Ta njegova poruka uslijedila je nakon izlaganja dr. Hans-Wernera Sinna, čelnika njemačkog ekonomskog instituta koji radi na gospodarskom programu HDZ-a. Bilo bi dakle logično očekivati da barem ta stranka drukčije ocjenjuje njegova stajališta, a ne kao neodgovornu igrariju. Ali ne. HDZ-ov Ivan Šuker požurio se da isto tako rezolutno odgovori Milanoviću kako ih krivo optužuje. Oni su oduvijek čuvali kunu i to će nastaviti i ubuduće. Ako nema razlike u politici, neće je biti ni u njenim rezultatima. HDZ ozbiljno priprema ekonomski program, ali i on će, ako Šukerove riječi prevedemo na običan jezik, nuditi samo suze i škrgut zubi.

Sudeći po tome, svi dobitnici sadašnjeg deviznog tečaja mogu spavati mirno, a u prvom redu oni koje naši političari ne spominju. To su uvoznici svega i svačega, od robe do novca, strani proizvođači i kreditori, trgovci robom i trgovci novcem, svi oni koji uništavaju domaću proizvodnju i radna mjesta. Naši političari o njima šute, ali vrlo glasno umiruju dužnike. Ne bojte se devizne klauzule, mi brinemo da ne poskupe vaše otplate.

Ali ako je to dobro, zašto kuna ne bi bila još jača? Može li se tečaj određivati slobodnom voljom? Ekonomisti će vam reći da je normalan samo onaj tečaj koji se utvrđuje ponudom i potražnjom na deviznom tržištu. Izvoznici prodaju, a uvoznici kupuju, što znači da se tečaj automatski prilagođava konkurentnosti domaće privrede. Na papiru, tako je i kod nas. Kako je onda moguće da je godinama, pa i desetljećima, uvoz duplo veći od izvoza, a kuna ipak stalno jača? Odgovor je jednostavan. Na deviznom tržištu se prodaju i svi silni inozemni dugovi, zatim devize od (ras)prodaje banaka i poduzeća, kao i doznake obiteljima naših gastarbajtera. Da toga nema kuna bi bila znatno slabija, domaća proizvodnja u mnogo boljem položaju, razvoj brži, a zaposlenost veća. Ali banke i uvoznici pravili bi lošije poslove.

Tečaj je, zapravo, jedan od elemenata koji bitno određuju raspodjelu u društvu. Zato što on nije realan imamo bogate i likvidne banke, a siromašnu i nelikvidnu privredu. Zato hrvatska potrošnja čuva radna mjesta u inozemstvu, a zatvara ih u zemlji. Hrvatska tone u nezaposlenost, bijedu i socijalne nemire, ali čitava struktura koja na tome živi i deblja se spremna je na sve samo da sačuva svoj privilegirani položaj. Njen je utjecaj u društvu izvanredno velik i ona se ne libi da ga koristi. Zato i hrvatski ekonomisti nerado govore o tečaju, najčešće priznajući da je nerealan, ali odmah dodaju kako sad nije trenutak da se mijenja. Za otvoreno i jasno stanovište vjerojatno slijede sankcije, od isključivanja iz projekata do nepozivanja na stručne skupove, napada u tisku često s potpuno izmišljenim optužbama i slično. Dio toga sada proživljava nekolicina hrabrijih profesora sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta. Zato je šutnja zlato.

To, naravno, ne vrijedi za prof. dr. Hans-Wernera Sinna i njegov institut koji je angažirao HDZ da radi na njihovom stranačkom ekonomskom programu. (Drugo je pitanje jesu li u stranci sada iznenađeni i zbunjeni njegovim porukama, što bi se moglo zaključiti po Šukerovom istupu.) Ocjene stanja u eurozoni i moguća rješenja za njene članice najteže zahvaćene krizom, koje je sada iznio dr. Sinn, podsjećaju na riječi glasovitog nobelovca Miltona Friedmana iz vremena kad se tek pripremalo uvođenje eura kao zajedničke valute. Friedman je, naime, bio uvjeren kako se o tome samo priča, ali da do realizacije neće nikad doći. Niti jedan pametan političar, tvrdio je on, neće se odreći monetarne politike kao sredstva za povećanje konkurentnosti. U euforiji, nakon pada berlinskog zida, to se ipak dogodilo, pa su novinari, ali i mnogi kolege, odmah tražili Friedmanov komentar. Priznajem da sam pogriješio, rekao je on. Nisam vjerovao da će se uvesti euro. Ali pričekajte desetak godina ili do prve krize. Tada će se vidjeti je li to bila pametna odluka i hoće li euro preživjeti. Ja sumnjam. Dr. Friedman nije doživio taj trenutak, umro je uoči krize, 2006. u 94. godini, ali njegove riječi su se pokazale proročanskima.

Sinn se sada priključuje onima koji pokušavaju spasiti euro, ali ne zatvara oči pred problemima na koje je ukazivao Friedman. Govoreći u Zagrebu na skupu koji je organizirao HDZ, on je rekao kako zemlje s južnog ruba eurozone neće moći prevladati probleme bez vlastite monetarne politike. Zato bi, kaže on, trebale privremeno napustiti euro, na primjer na deset godina, i uvesti vlastiti novac, čiji će tečaj prilagoditi povećanju konkurentnosti svoje privede. Nakon toga mogu se vratiti u eurozonu. Zamisao je samo djelomično nova. S izlaskom Grčke ili Španjolske iz eurozone koketira se od izbijanja krize, a postojala je ideja i da se uvede poseban grčki euro, tzv. geuro, koji bi se (također privremeno?) prilagođavao grčkim, a ne njemačkim potrebama.

Kakve to veze ima s Hrvatskom? Izravne, jer je Hrvatska vezala kunu uz euro i time odustala od vlastite monetarne politike. Nije u eurozoni, ali kao da jeste. Što bi u tome promijenila devalvacija? Ništa, bez kompletnog paketa mjera koje propisuje čak i osnovna škola ekonomije. Bez toga svi bi dizali cijene (u prvom redu državna, javna i monopolska poduzeća, pa kartelirane banke itd.) u namjeri da se vrate na staro, odnosno da ponovno osvoje dio u primarnoj raspodjeli koji su imali prije devalvacije. Ima pravo guverner HNB-a Boris Vujčić kad podsjeća na nekadašnje jugoslavenske cikluse povremenih devalvacija i posljedičnih inflacija. Ali pritom zaboravlja da to nije ekonomska zakonitost, već rezultat tadašnjih političkih odnosa. Svaki put su na razini federacije dogovorene mjere koje su to trebale spriječiti i svaki put su republičke političke birokracije omogućavale svojoj privredi i bankama da ih krše. Onaj tko je trebao čuvati sustav, svjesno ga je rušio, čuvajući republičke investicije (od reforme 1965. saveznih više nije bilo) i udio svojih poduzeća u raspodjeli. Jugoslavija zaista nije imala šanse.

Ali nje više nema, pa se postavlja pitanje zašto se guverner ne poziva na neke novije primjere. Zašto ne analizira prošlogodišnju devalvaciju u Japanu, prije toga u Britaniji i nekim drugim zemljama? Posebno devalvacije provedene prije nego što bi neka zemlja prihvatila euro. To je njegov posao, kao i priprema cjelokupne reforme koja bi zaštitila i dužnike s deviznom klauzulom. Taj posao, međutim, traži iznimnu odlučnost, jer se treba suprotstaviti onima koji moraju izgubiti, a to je moćna grupacija koja uz pomoć prejake kune pretvara Hrvatsku u svoju koloniju. Hrvatskoj je, međutim, dosta političara koji stalno objašnjavaju da se ništa ne može promijeniti. Trebaju joj oni koji znaju kako to učiniti. HDZ je napravio sjajan posao angažirajući dr. Sinna. Hoće li imati hrabrosti da ga posluša?