Godina 2025. ostat će zapamćena ne samo kao još jedna godina globalne nestabilnosti, već i kao prekretnica u kojoj su se međunarodno pravo i multilateralizam našli pod otvorenim udarom moćnih država kao što su SAD, Velika Britanija i Izrael.
Svjedočimo kako se, širom svijeta, nad slabijima sprovodi otvoreni politički i vojni pritisak s ciljem preuzimanja ključnih gospodarskih resursa. U tom procesu ne poštuje se ni Povelja Ujedinjenih naroda, posebno njezina odredba o zabrani uporabe sile u međunarodnim odnosima, kao ni pravo naroda na suverenost.
Izrael i saveznici iznad međunarodnoga prava
Situacija na Bliskom istoku predstavlja primjer ekstremne destabilizacije. Nakon nedavnih napada Izraela na Libanon – bez jasno definiranog povoda – sada svjedočimo eskalaciji sukoba u obliku izravnog vojnog napada na Iran. Taj napad dolazi bez konkretne provokacije s iranske strane i predstavlja ozbiljno kršenje međunarodnog prava.
U ovom sukobu, uz Izrael, direktno sudjeluju i moćni saveznici: Sjedinjene Američke Države i Francuska. Njihove mornarice patroliraju vodama Bliskog istoka, dok raketni sustavi štite izraelske vojne i strateške ciljeve.
Istodobno se Iranu s tih istih političkih centara upućuju ozbiljne prijetnje, čime se svaka moguća obrana Teherana potencijalno koristi kao izgovor za daljnju eskalaciju. Time se izraelska agresija ne samo tolerira, nego se i aktivno podržava.
Geopolitička igra za prirodne resurse
Ukrajina, već godinama pogođena ratnim sukobima, nalazi se pod snažnim pritiskom Zapada da svoje bogate prirodne resurse – od plodnog crnice tla do ključnih sirovina za novu tehnologiju poput litija – ustupi stranim investitorima.
Ugovori koje Ukrajina potpisuje stavljaju zemlju u gotovo kolonijalan položaj, otežavajući ili onemogućujući pravi gospodarski oporavak i dugoročnu neovisnost. Stranim korporacijama prepuštaju se sektori od presudne važnosti, a politički pritisak na ukrajinsko vodstvo raste kako bi se ti procesi dodatno ubrzali.
Bosna i Hercegovina: Pritisci izvana i unutarnja nesigurnost
Sličan scenarij odvija se u Bosni i Hercegovini. Ova složena i osjetljiva država nalazi se pod intenzivnim diplomatskim i ekonomskim pritiscima, osobito iz Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, koje sve snažnije nastoje usmjeravati unutarnje političke i gospodarske odluke:
-
Zračna luka Sarajevo pod stranom kontrolom?
Postoje ozbiljne inicijative prema kojima bi se upravljanje ili udio u vlasništvu Međunarodne zračne luke Sarajevo prepustio zapadnim investitorima. To ne bi bila puka privatizacija već potencijalno prepuštanje strateške infrastrukture pod stranu kontrolu, što otvara brojna sigurnosna i suverenitetna pitanja. -
Zahtjev za ukidanje uvoza ruskog plina i uvoz skupljeg američkog LNG-a:
Zapadne sile, prvenstveno SAD, vrše snažan pritisak da BiH prekine oslanjanje na postojeću infrastrukturu kojom uvozi jeftiniji ruski plin, te izgradi novi plinovod za američki ukapljeni prirodni plin (LNG). Iako je riječ o geopolitičkom interesu Washingtona, cijenu bi platili građani BiH kroz znatno skuplje energente i dugoročnu energetsku ovisnost. - Dragan Čović i klika su predli Aluminij iz Mostara osobi koju istražuju u Izraelu za financijske manipulacije. Upravo ta osoba financira neke nama poznate medije i nogometni klub u Hercegovini. Šuška se da će se Aluminij ugasiti, jer Izraelac se više ne pojavljuje. Tko će ga znati? Možda će Izraelci doći u Hercegovinu i potjerati Hercegovce. Ništa nas na bi čudilo.
-
Politička represija kroz „crne liste:
Posebno zabrinjava način na koji se kažnjava svaki otpor takvim politikama. Političari, novinari, stručnjaci i ostali koji se usude propitkivati ili javno kritizirati namećene projekte, bivaju stavljeni na „crne liste“ te se suočavaju sa sankcijama, zabranama putovanja i medijskim klevetama. To stvara atmosferu straha i guši slobodu govora, što je teško pomiriti s demokratskim principima koje te iste sile navodno promiču.
Sjeverna Makedonija i Albanija: Tužna poslušnost
Na Balkanu, Sjeverna Makedonija i Albanija često kao male pudlice posve poslušno izvršavaju zapadne naloge. Iako se politički prikazuje kao “euroatlantski put”, stvarnost je takva da se često prihvaćaju projekti, mjere i reforme koji ne odgovaraju stvarnim interesima stanovništva tih zemalja.
Odluke se donose bez otpora, dok se unutarnji problemi guraju pod tepih. Taj oblik „poslušničke politike“ sve više podsjeća na ovisnost, a sve manje na ravnopravan međunarodni odnos.
Hrvatska: Suverenitet u sjeni
Hrvatska, iako članica Europske unije i NATO-a, sve je dublje uvučena u procese u kojima gubi svoju samostalnost u ključnim političkim i gospodarskim pitanjima. Energetska politika, vanjska politika i obrambena strategija već u dobrom dijelu ovise o vanjskim centrima moći.
Budućnost Hrvatske postaje posebno složena kad se u obzir uzmu demografske promjene. Brojni analitičari izražavaju zabrinutost da se potiče migracija kojom dolazi do smjene stanovništva – ne samo u ekonomskom, nego i u kulturnom i nacionalnom smislu.
Ako se ovaj trend nastavi bez kontrole i javne rasprave, većinska populacija bi se mogla zateći u podređenom položaju u vlastitoj zemlji. To ne bi bio rezultat oružanog sukoba, već tihe, ali sustavne promjene.
Legalnost svega?
Takva „privatizacija“ i „strana ulaganja“ moraju se nazvati pravim imenom: riječ je o nepošteno sklopljenim ugovorima do kojih se često dolazi manipulacijom, prijetnjama ili izravnom korupcijom.
Ti ugovori nisu valjani, oni su pravno osporivi i trebalo bi ih proglasiti ništavnima, tj. bezvrijednima – upravo onako kako međunarodno pravo dopušta u slučajevima kada se ugovor sklapa pod prisilom ili prijevarom.
Pravna osnova za proglašenje međunarodne pljačke nezakonitom
Međunarodno pravo poznaje načelo „ex injuria jus non oritur“ – iz nepravde ne može proizaći pravo. Prema tome, ako je neka država, poput SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva ili neka druga sila, došla do prirodnih resursa druge zemlje ucjenom, korištenjem vojne sile, gospodarskog pritiska ili uz pomoć domaće korupcije – takvo vlasništvo ili pravo nema temelja u zakonitosti.
Međunarodne organizacije i sudovi – poput Međunarodnog suda pravde i Stalnoga arbitražnoga suda – moraju preuzeti odgovornost da ovakve slučajeve kategoriziraju kao gospodarske zločine.
Oduzimanje tuđih resursa pod plaštom demokracije predstavlja oblik imperijalne pljačke koji ima trajne posljedice za lokalne zajednice, nacionalnu sigurnost i održivi razvoj.
Financijske kazne moćnima – konkretna pravda za počinjenu štetu
Ništavost takvih ugovora samo je prvi korak. Drugi – i podjednako važan – jest obveza dogovorenih sila da obeštete pogođene zemlje ne samo za izravnu štetu, već i za izgubljenu dobit.
Ako je, primjerice, privatizacijom rudnika države X neka zapadna tvrtka desetljećima eksploatirala sirovine bez pravednog udjela lokalnog stanovništva, ta se korist mora vratiti.
Međunarodne kazne moraju biti visoke: uključujući nadoknadu štete, financijske penale, a u slučajevima sistemske korupcije i zabranu poslovanja na pogođenim tržištima. Države koje vode ovakvu politiku ne bi smjele imati prednost u svjetskoj trgovini, financijama ni politici.
Politička korupcija – izvor svih problema mora biti iskorijenjen
Niti jedna pljačka resursa ili predaja kontrole nad infrastrukturom ne bi bila moguća bez domaće suradnje. Korumpirani političari – oni koji su za osobnu korist ili interes stranih lobija potpisivali štetne ugovore – moraju biti istraženi i, ako se dokaže njihova krivnja, kažnjeni prema najstrožim zakonima.
Vođenje države nije privatna stvar i nijedan političar nema pravo trgovati temeljnim nacionalnim resursima bez transparentnosti, izvan kontrole naroda i pravosudnih institucija. Potrebno je osnovati istražne timove koji će dokumentirati korupcijske veze, analizirati tokove novca i sudski kazniti odgovorne – bez obzira na funkciju, titulu ili stranku.
Zatvorske kazne za ovakve povrede moraju biti dugogodišnje, a kaznene prijave protiv visokih dužnosnika ne smiju više ostajati samo na stranicama medija. Politička odgovornost nije samo moralni imperativ već jamstvo opstanka suverenih država.
Svijet u kojem je korupcija postala redovno sredstvo političkog djelovanja nije održiv. Korupcija na vrhu uništava temelje demokracije, rastvara povjerenje građana i otvara vrata diktaturi novca, stranih interesa i nestanka nacionalnog identiteta.
Suvremeno društvo mora učiniti korupciju neprihvatljivom – ne kao iznimku, već kao zakonski i etički aksiom. To znači potpunu digitalizaciju javne uprave, reviziju svih sklopljenih međunarodnih ugovora, jačanje neovisnog pravosuđa i zakonodavnog okvira. U protivnom, ostajemo u začaranom krugu dominacije moćnijih i potčinjavanja slabijih.
Vrijeme je za obranu suverenosti
Ako se ovaj trend ne zaustavi, sve ćemo češće viđati kako suverene države postaju ovlašteni kolonijalni prostori, lišeni prava da odlučuju o svojoj budućnosti. Upravo stoga, vrijeme je za globalnu solidarnost među državama i narodima koji vjeruju u istinsku slobodu, samoodređenje i pravo na raspolaganje vlastitim resursima. Bez tih temeljnih vrijednosti, svi postajemo ranjivi – i prijetnja suverenitetu jedne države neizbježno postaje prijetnja svima.
