Vijest o smrti Ankice Lepej doživio sam kao informaciju o potpunoj slobodi osobe koju smo, na razini našeg kolektivnog, političkog uma zarobili i pokušali demonizirati.
György Lukásc pisao je o tome kako razvijamo ”iluziju razumijevanja” druge osobe, odnosno o tome kako druge ne možemo razumjeti jer se neprestano nalazimo u procijepu očekivanja da netko nešto napravi i istovremenom zaboravu događaja koji kreiraju realnost.
Nama je realnost zapravo realnost očekivanja događaja i zanemarivanja onog što se sada događa. Mi na taj način bježimo od realnih događaja koje smo stvorili ili učinili, na njima se ne zadržavamo nego se usmjeravamo prema očekivanjima ili onom budućem.
U konkretnom slučaju, Ankica Lepej imala je očekivanja od nas, i to nas kao društva i našeg kolektivnog uma. Očekivala je da ćemo biti u stanju shvatiti što sebi činimo i kakve javne politike biramo, nadajući se da ćemo činiti nešto drugo.
Riječ je, nažalost, o iluziji očekivanja Ankice Lepej. Ankica Lepej je očekivala da će informacija o neprijavljenoj štednji Tuđmanove supruge, koja je po propisima morala i trebala biti prijavljena, rezultirati demokratizacijom društva, a to znači da će Tuđman zbog toga snositi posljedice.
Čista iluzija očekivanja. Posljedice nije snosio Tuđman, nego Ankica Lepej. Tada i sada.
Tada njezinim progonom, a sada njezinim prikazivanjem kao prve hrvatske zviždačice, i to nemoćne. Javna moć i javna nemoć proizlaze iz našeg kolektivnog uma i onoga od čega je taj um konstituiran, kao i onoga što taj um konstituira.
Nemojmo zaboraviti da se politički Tuđman nije sam stvorio, njega smo mi stvorili. Tuđmanova politika nije umrla smrću Franje Tuđmana. Ona bi umrla njegovom smrću da je on te politike sam stvorio. No budući da su to politike stvorene našim kolektivnim umom, one nastavljaju postojati i dalje jer se nije promijenio naš kolektivni um
A naš je kolektivni um konstituirao javnu moć arhetipskog predsjednika i javnu nemoć samosvjesne građanke. Čista iluzija o demokraciji.
Nemojmo zaboraviti da se politički Tuđman nije sam stvorio, njega smo mi stvorili. Tuđmanova politika nije umrla smrću Franje Tuđmana. Ona bi umrla njegovom smrću da je on te politike sam stvorio. No budući da su to politike stvorene našim kolektivnim umom, one nastavljaju postojati i dalje jer se nije promijenio naš kolektivni um.
Razlika je samo u tome što je živi Tuđmanov arhetipski politički lik, politički ponavljan u zakonima, institucijama i političkim praksama, sada, nakon njegove smrti, postao mrtvi arhetipski politički lik koji se i dalje nesmetano politički ponavlja u zakonima, institucijama i političkim praksama.
Mi zato živimo u državi koja je, u smislu politika, u goroj poziciji negoli je bila dok je Tuđman bio živ.
Naime, za Tuđmanovog života, budući da smo ga politički stvorili kao neprijeporni autoritet, mogli smo očekivati nekakvu novost koja nastaje iz njegove individualne snage. Politički Tuđman nas je mogao iznenaditi individualnim Tuđmanom.
Sada smo potpuno lišeni i same mogućnosti novog jer individualnog Tuđmana više nema, ostala nam je samo njegova arhetipska politička veličina.
Nama se zato svaka novost nadaje kao lažna novost. Ona je lažna zato jer je riječ samo o jednom u nizu mnogih ponavljanja mrtvog političkog lika Franje Tuđmana.
To jednako čini Zoran Milanović, kao i političke opcije koje se sada navodno bore za slobode građana. Takvi danas šute o smrti Ankice Lepej. Njihova šutnja proizlazi iz toga što oni politiku poimaju kao povratak Tuđmanovim politikama.
Građani koji očekuju da ih oslobode oni koji s prijezirom šute o Ankici Lepej, dok istovremeno iskazuju vjernost Tuđmanovim politikama, nalaze se u stanju iluzije očekivanja.
Ta iluzija nije ništa drugo nego iluzija o slobodi. Njihov um je dio kolektivnog uma koji stvara ovakve javne politike. Tu pomoći nema. Naime, ne možete nekoga spasiti od njega samoga.
Sjećam se kada sam, pred praznom sabornicom, održao raspravu o zakonskom prijedlogu o zaštiti prijavitelja nepravilnosti. Tada sam istaknuo Ankicu Lepej i njezinu ulogu u pokušaju desakraliziranja države koja se poima kao sveta, metafizička stvarnost u kojoj se ne propituje volja kolektivnim umom stvorenih bogova.
Tuđman je bio takav bog. Njegov novac, po mišljenju ustavnopravnih stručnjaka sakralne države, nije imovina. Njegov novac je sakramentalna stvarnost. Njegova kuća, do koje je došao zakonom skrojenim da samo on do te kuće dođe, nije obična kuća. To je svetište.
Ankica Lepej je sve to znala i odlučila je biti nevjernica. Ona, ponavljam, nije bila nikakva zviždačica, ona je bila nevjernica koja je tvrdokorno i dosljedno odbijala primiti političke sakramente sakralne države koji bi je učinili pravovjernom članicom ove sakralne tvorbe našeg kolektivnog uma. Zato je bila velika.
Ankica Lepej imala je očekivanja od nas, i to nas kao društva i našeg kolektivnog uma. Očekivala je da ćemo biti u stanju shvatiti što sebi činimo i kakve javne politike biramo, nadajući se da ćemo činiti nešto drugo
Kada je ona u pitanju, nisam imao nikakvih očekivanja. Na to, jednostavno, nisam imao prava. Cijenio sam je i cijenit ću je zbog realnog događaja koji je bio njen događaj – a to je događaj istine, hrabrosti, dosljednosti, pravednosti, zakonitosti i etičnosti.
Ankica je bila žena koja je odlučila biti sretna u sakralnoj državi iluzije očekivanja koja je iluzija o slobodi i iluzija o smislenosti. Sakralna država je iluzija o državi.
U takvoj državi događaji demokratiziranja dolaze po građanima koji odbijaju političke sakramente, politička svetišta, političke bogove i vječita ponavljanja arhetipskih veličina. Istinske, profane građane zanima demokracija, vladavina prava i poštivanje ljudskih prava.
Demokracija je pluralna, ona počiva na različitosti, dok iluzija države počiva na sakralnosti i nepovredivosti jednog boga. U sakralnoj državi ne postoji vladavina prava, nego je na snazi volja političkog boga.
O ljudskim pravima u sakralnoj državi ne možemo govoriti. Ljudi su isključivo oni koji su poslušno primili sve političke sakramente, dok su svi ostali životinje ili, kako to politički bogovi kažu, ”stoka sitnog ili krupnog zuba”. Neki od njih su, razumije se i ”crveni, zeleni i žuti vragovi”.
Ankica Lepej oslobodila se sakralne države, a mi smo ostali bez mogućnosti da nam ova građanka, na temelju vlastite odluke da bude sretna, a to znači da bude vjerna sebi, priušti nove događaje građanske slobode.
