Mobitel je postao obvezni rekvizit na ulicama, učini mi se da me netko iza leđa oslovljava, ali to je samo razgovor s mobitelom nekog prolaznika ili prolaznice, a od mobitelske epidemije ni sama nisam izuzeta. No meni on ipak najviše služi za hobi – amatersko fotografiranje. Zaista vjerujem da postoje stvari koje nitko ne bi ni zamijetio da ih ja nisam fotografirala, izreka je fotografkinje Diane Arbus.


Gomilaju se fotografije amaterskih i profesionalnih fotografa u virtual realitiju, smjenjuju se godine i prizori godišnjih doba, i rujan 2021. već je tu. „Već nema sunce starog žara, al dan je nasmješen i vedar...“, piše Cesarić o predjeseni u svojoj pjesmi Predjesenji dan. I kad dođe rujan, upravo takvi dani poslije užarenog ljeta, mame me u dugačke šetnje gradom i bilježenje rakošnih prizora kamerom mobitela. Moćni gradski drvoredi, suho lišće na keju i svjetlucanje Save, mir i tišina oko samostana, gotička ograda bolničkog dvorišta iza koje streme u visinu divlji kesteni, starinski fenjeri trasiraju ulicu u prvom sutonu, bršljan koji se penje uz napukli zid, loza s grozdovima u Svačićevoj ulici dozrijeva uz buku jurećih automobila, lišće smokve poput ruku koje se nadvijaju nad glavama prolaznika, klupe sa suhim listom, potpis jeseni. „Nepoznat Netko donio je Jesen u Sjevernu Sobu/O, sada, kad sve je boja, berba i miris vina,/i kad se čuje pjesma Stvari i Živina,/i kad mrtvaci viču od čežnje u grobu,/Nepoznat Netko donio je Jesen na srebrnom pladnju u sobu...“ 


Bez stvarne stvarnosti ne bi bilo ni virtualne, ni fotki, ni ukupnog arta, i nema ništa ljepše od gledanja svijeta vlastitim očima umjesto tuđom kamerom i fotografijama - prava šetnja i miris i okus ranojesenjeg dana, neprocjenjivo. Jer original je uvijek samo jedan, dan u koji ulazimo, fotografija je samo reprodukcija.


Urednik SBperiskopa me ograničio na desetak fotki. Poslala sam mu cijelu galeriju rujna na brodskim ulicama i prepustila izbor.