Lijepo je biti nezaposlen i imati vremena te po čitav dan gledati TV. Praćenje portala, čitanje tiska i knjiga zahtjeva maksimum angažiranja cijele individue, kako fizičkog (moraš imati odgovarajuću podlogu, a za to je najbolja stolica, šamlica, skemlija, WC školjka, fotelja, a nije loš ni krevet, sečija, otoman ili kauč), tako i psihičkog (moraš misliti na ono što čitaš da ne bi krivo shvatio). Pri čitateljskim aktivnostima nije loše imati ni pun želudac, vlastiti mir i nešto slatko pri ruci. Također je potrebno naći dobru knjigu i portal kojima bi posvetili vrijeme što nije uvijek lako. Tako da gledanje TV programa predstavlja pravo opuštanje i relaksaciju jer se može obavljati stojeći dok glačaš ogromnu hrpu rublja i pri tome preko telefonskog zvučnika „klafraš“ s komšinicom koja ima 80 godina.
Ja: „Sutra bi mogla kiša.“
Baba: “Ma neće valjda.“
Ja: „ Sve mi je strunilo u bašči“.
Baba: “I meni sine.Valjda dragi Bog zna šta radi“
Ja: “Nema on pojma, jer da išta zna ne bi se ovo u svijetu događalo“
Baba: “Biće bolje samo da ove komunjare siđu s vlasti“
Ja: “Nemojte opet počimati. Tita,Tuđmana, Vidoševića,Sanadera i sličnih pun mi je kufer“
Baba: “Je, a šta fali Tomislavu ili Anti. Lijepo je svećenik govorio u nedjelju na misi, al' nema ljudi
da sluša. Svi bi u cirkusante.“
Ja: „Ajde babo doviđenja i kad vidiš tog svog svećenika probaj srediti da i Hajduk napokon nekoga pobijedi jer iako je nebo plavo čini mi se da je dragi Bog ipak Hajdukovac.“
Niste valjda mislili da ovakva baba i svećenik iz priče zaista postoje . Pogotovo u Slavonskom Brodu. I ono malo progresivnih snaga treće životne dobi pa i onih sa oltara ne „sadi bašču“ nego otkopava jame, broji leševe, osuđuju boljkovace, vješaju mihailoviće, te kuju planove za predstojeće izbore i mitinge na kojima, da bi osigurali apsolutnu većinu, se može čak čuti i ono „: vratite nam Srbe, evo vam Bosanci.“
Gledajući tako program na ZNA SE čijoj lokalnoj televiziji naiđem na prilog oko kojega se digla velika medijska prašina u Slavonskom Brodu. Govorilo se naime o Društvu hrvatskih intelektualki“ Ivana Brlić Mažuranić“ iz SB-a. Nećemo reći starije, ali mahom ozbiljnije društvo ženskog roda dočekalo je 5 minuta medijske pozornosti u 20 godina rada. Žene su rekle što su imale, čime se bave, koji su im uspjesi i ciljevi. Ništa specijalno. U hrpi glupih priloga i emisija na istoj televiziji koji se, politički obojani, emitiraju već godinama, ovaj je bio jedan od normalnijih i bezbolnijih. Niti se koga glorificiralo, niti se kome podilazilo, niti se od koga žicalo, niti optuživalo. I baš zbog toga je, izgleda, izazvao mahom negativne reakcije, napade i optužbe kao malo koji javni istup neke udruge u zadnje vrijeme.
Sve me to skupa ne bi ni zanimalo da nisam među intelektualkama ugledao profesoricu Kolundžić Marijanu, koja je godinama opismenjavala gimnazijalce, poticala ih na čitanje, učila poštenju i marljivosti te ulijevala samopouzdanje i vodila računa o odrastanju svakog ponaosob često puta igrajući u našim životima mnogo veće i važnije uloge od profesorske. Mnogi su gimnazijalci otišli u bijeli svijet upravo iz njenog dvorišta u Mesićevoj ulici. Naime,odradivši norijadu na Korzu, po klubovima i birtijama nepisano je pravilo bilo otići do drage profesorice i na rastanku zapijevati uspješnicu Dubrovačkih Trubadura („O Marijana... „). Koliko je ona napisala stranica mnogi naši političari nisu ni pročitali, a koliko je pročitala svi naši političari ne mogu ni prevesti u svojim službenim limuzinama. Da je netko prepoznao intelektualni kapacitet gospođe Kolundžić prije 25 godina kada su na scenu počeli stupati raznorazni šalabajzeri koji ne znaju razliku između Gite i majstora Mrkonje, danas bi ovo bilo književno središte svijeta. Dolazili bi školarci i studenti iz cijele Hrvatske i susjednih zemalja kao što su nekad odlazili u Lukovdol na „Ivanova proljeća“. A mali Ivan nije bio ni sluga velikom Tadiji i još većoj Ivani. Grad koji će uskoro biti poznat po šeširdžijskim zabavama gdje intelektualci i oni koji to nisu čitaju nekakva pisma i piju SS Uzelcu krv na slamku, Tadijanovićevom muzeju koji to nije niti je ikada bio i novom krovu na obiteljskoj kući Brlića na Korzu za koji nije trebalo raditi cerklaž, niti mijenjati grede. (struka kaže : podaskati, folija ili terpapir, letva, kontraletva, falcovani crijep, natječaj i prodano).
Stoga iz poštovanja prema profesorici Marijani sve negativne kritike lansirane prema Društvu hrvatskih intelektualki IBM trebale bi momentalno prestati, jer upravo ona nas je učila da u „svakom žitu ima kukolja“. Nisu gospođe iz Društva hrvatskih intelektualki krive što u Slavonskom Brodu jednaku težinu ima časno ime i djelo Ivane Brlić Mažuranić i još časnije pero i riječ profesorice Kolundžić i njojzi sličnih kao šalunzi i armature nesposobnih i podmitljivih pročelnika.
Nije lijepo napadati žene jer su one najmanje zaštićene, a vjerojatno nisu ni krive ako njihovi muževi nisu idealni. Njihova udruga mnogo nas manje košta, a sigurno nam više može doprinjeti nego kakvi polovni centarfori i treneri, koje masno plaćamo, a gol ili koš ne mogu pogoditi niti na treningu.
To možemo i dokazati na način da im se dodijeli medijski prostor na lokalnoj dalekovidnici, odnosno termin u kojemu bi gospođa Kolundžić i njene kolegice jednom tjedno obrazovale stanovništvo, preporučavale i komentirale štivo, evocirale uspomene, razgovarale o aktualnim temama. Siguran sam da bi bilo puno zanimljivije, gledanije i svrsishodnije nego kada nam u udarne termine i „ pred vrata “ dođu oni što odkopavaju jame, kunući se u poštenje, svetog oca i haški sud, a navijajući pri tome za neovisnu državu i svoj stomak.
Ja: „Sutra bi mogla kiša.“
Baba: “Ma neće valjda.“
Ja: „ Sve mi je strunilo u bašči“.
Baba: “I meni sine.Valjda dragi Bog zna šta radi“
Ja: “Nema on pojma, jer da išta zna ne bi se ovo u svijetu događalo“
Baba: “Biće bolje samo da ove komunjare siđu s vlasti“
Ja: “Nemojte opet počimati. Tita,Tuđmana, Vidoševića,Sanadera i sličnih pun mi je kufer“
Baba: “Je, a šta fali Tomislavu ili Anti. Lijepo je svećenik govorio u nedjelju na misi, al' nema ljudi
da sluša. Svi bi u cirkusante.“
Ja: „Ajde babo doviđenja i kad vidiš tog svog svećenika probaj srediti da i Hajduk napokon nekoga pobijedi jer iako je nebo plavo čini mi se da je dragi Bog ipak Hajdukovac.“
Niste valjda mislili da ovakva baba i svećenik iz priče zaista postoje . Pogotovo u Slavonskom Brodu. I ono malo progresivnih snaga treće životne dobi pa i onih sa oltara ne „sadi bašču“ nego otkopava jame, broji leševe, osuđuju boljkovace, vješaju mihailoviće, te kuju planove za predstojeće izbore i mitinge na kojima, da bi osigurali apsolutnu većinu, se može čak čuti i ono „: vratite nam Srbe, evo vam Bosanci.“
Gledajući tako program na ZNA SE čijoj lokalnoj televiziji naiđem na prilog oko kojega se digla velika medijska prašina u Slavonskom Brodu. Govorilo se naime o Društvu hrvatskih intelektualki“ Ivana Brlić Mažuranić“ iz SB-a. Nećemo reći starije, ali mahom ozbiljnije društvo ženskog roda dočekalo je 5 minuta medijske pozornosti u 20 godina rada. Žene su rekle što su imale, čime se bave, koji su im uspjesi i ciljevi. Ništa specijalno. U hrpi glupih priloga i emisija na istoj televiziji koji se, politički obojani, emitiraju već godinama, ovaj je bio jedan od normalnijih i bezbolnijih. Niti se koga glorificiralo, niti se kome podilazilo, niti se od koga žicalo, niti optuživalo. I baš zbog toga je, izgleda, izazvao mahom negativne reakcije, napade i optužbe kao malo koji javni istup neke udruge u zadnje vrijeme.
Sve me to skupa ne bi ni zanimalo da nisam među intelektualkama ugledao profesoricu Kolundžić Marijanu, koja je godinama opismenjavala gimnazijalce, poticala ih na čitanje, učila poštenju i marljivosti te ulijevala samopouzdanje i vodila računa o odrastanju svakog ponaosob često puta igrajući u našim životima mnogo veće i važnije uloge od profesorske. Mnogi su gimnazijalci otišli u bijeli svijet upravo iz njenog dvorišta u Mesićevoj ulici. Naime,odradivši norijadu na Korzu, po klubovima i birtijama nepisano je pravilo bilo otići do drage profesorice i na rastanku zapijevati uspješnicu Dubrovačkih Trubadura („O Marijana... „). Koliko je ona napisala stranica mnogi naši političari nisu ni pročitali, a koliko je pročitala svi naši političari ne mogu ni prevesti u svojim službenim limuzinama. Da je netko prepoznao intelektualni kapacitet gospođe Kolundžić prije 25 godina kada su na scenu počeli stupati raznorazni šalabajzeri koji ne znaju razliku između Gite i majstora Mrkonje, danas bi ovo bilo književno središte svijeta. Dolazili bi školarci i studenti iz cijele Hrvatske i susjednih zemalja kao što su nekad odlazili u Lukovdol na „Ivanova proljeća“. A mali Ivan nije bio ni sluga velikom Tadiji i još većoj Ivani. Grad koji će uskoro biti poznat po šeširdžijskim zabavama gdje intelektualci i oni koji to nisu čitaju nekakva pisma i piju SS Uzelcu krv na slamku, Tadijanovićevom muzeju koji to nije niti je ikada bio i novom krovu na obiteljskoj kući Brlića na Korzu za koji nije trebalo raditi cerklaž, niti mijenjati grede. (struka kaže : podaskati, folija ili terpapir, letva, kontraletva, falcovani crijep, natječaj i prodano).
Stoga iz poštovanja prema profesorici Marijani sve negativne kritike lansirane prema Društvu hrvatskih intelektualki IBM trebale bi momentalno prestati, jer upravo ona nas je učila da u „svakom žitu ima kukolja“. Nisu gospođe iz Društva hrvatskih intelektualki krive što u Slavonskom Brodu jednaku težinu ima časno ime i djelo Ivane Brlić Mažuranić i još časnije pero i riječ profesorice Kolundžić i njojzi sličnih kao šalunzi i armature nesposobnih i podmitljivih pročelnika.
Nije lijepo napadati žene jer su one najmanje zaštićene, a vjerojatno nisu ni krive ako njihovi muževi nisu idealni. Njihova udruga mnogo nas manje košta, a sigurno nam više može doprinjeti nego kakvi polovni centarfori i treneri, koje masno plaćamo, a gol ili koš ne mogu pogoditi niti na treningu.
To možemo i dokazati na način da im se dodijeli medijski prostor na lokalnoj dalekovidnici, odnosno termin u kojemu bi gospođa Kolundžić i njene kolegice jednom tjedno obrazovale stanovništvo, preporučavale i komentirale štivo, evocirale uspomene, razgovarale o aktualnim temama. Siguran sam da bi bilo puno zanimljivije, gledanije i svrsishodnije nego kada nam u udarne termine i „ pred vrata “ dođu oni što odkopavaju jame, kunući se u poštenje, svetog oca i haški sud, a navijajući pri tome za neovisnu državu i svoj stomak.
