‘General’ je opet ujedinio Hrvatsku – svi se tresu od smijeha. Svaka sekvenca u seriji obilježena je nekim nabožnim poučkom, a briga za detalj posve je nepoznata. Najstrašniji primjer amaterizma predstavlja oblak, jedan te isti oblak, nepomičan, koji Vrdoljak u par minuta statično – to je, čini se, fotografija – pušta čak pet puta!
‘Dramska serija General, kako da vam to ukratko opišem’, piše jedna web-komentatorica pa nastavlja: ‘Zamislite da su Josipovićev spot s udaraljkama i Kolindina biografija imali dijete…’ Serija predstavlja kolekciju bizarnosti koja je ponovno ujedinila Hrvatsku – svi se tresu od smijeha. Gotovina govori kao Cervantes iz ‘Malog mista’, on je poeta, idealist, sanjar (‘Svatko od nas ima neki svoj oblačić’, ‘Bože, kako je veliko more’, kaže na brodu i potom se smjerno križa), no na početku svake smrtonosne akcije i na njezinom kraju ima isti puls jer mu umjesto krvi žilama teče antifriz. Svaka je sekvenca obilježena nekim nabožnim poučkom, a briga za detalj bila je posve nepoznata, kako na setu tako i u montaži. Čovjeku koji dolazi po kiši s kišobranom glava je mokra, a odjeća suha?! Na zidovima kuća uočavamo više klima-uređaja – šezdesetih godina prošlog stoljeća?! I taman kad pomislimo da ćemo u nekom kadru vidjeti mobitel i Gotovinu koji lovi pokemone i komuniste ili radi selfie, pojavljuje se prizor u kojemu se mladić u Marseille vozi vlakom koji vuče parna lokomotiva. Čist i uvijek jednak zvuk čuje se iz kadra bez obzira na to je li riječ o dijalogu usred oluje, na moru ili raspravi u sobi… Najstrašniji primjer indolencije i amaterizma predstavlja ipak oblak, jedan te isti oblak, nepomičan, nepromjenjiv koji Vrdoljak u par minuta statično – to je, čini se, fotografija – pušta čak pet puta!
Osim šlamperaja, odlučujući je bio beskonačno loš scenarij (lavovski dio krivnje valja pripisati Nenadu Ivankoviću, piscu amateru, bivšem uredniku Vjesnika čija je knjiga poslužila kao predložak), ali najvažniji je ipak odsudni Vrdoljakov motiv – uzeti pare i otići. S tom temom nitko mu nije smio odbiti financiranje, vjerovao je da sfušani film zbog teme nitko neće smjeti kritizirati, a njemu se za reputaciju fućka. (Nemoguće je, inače, ne uočiti dramatičan kulturni pad u odnosu na ancien regime: ozloglašeni bravar uz sebe je imao Krležu, Augustinčića, Radauša, Bakića, Murtića, Danona, Bulajića, dok u novom poretku ulogu kulturnih prominenata igraju Jakov Sedlar, Vrdoljak, Kuzma Kovačić.) Hm, netko bi se tu trebao zamisliti.
Autor ove kritike još je prije dvije godine pročitao scenarij za sve epizode serije pa s punom odgovornošću može reći – ovo je samo početak, prave stvari tek slijede!
Je li ovaj zagrebački advent s bogom? Na to pitanje Branimira Bilića upućeno nekom sveštenom licu, gostu emisije, mi bismo dali ovakav odgovor – jest, ovo je advent s malim bogom. Iako su najutjecajniji hrvatski mediji danima raskrinkavali pozadinu Adventa u Zagrebu (nabiti stotinama obrtnika reket i zagorčati im život kako bi uska skupina uz Kuma zamračila milijune), Branimir Bilić odlučio je našim adventistima dati zaklona, napraviti se lud i odraditi bajkovito afirmativnu emisiju, lišenu elemenata crne kronike. Čim smo vidjeli najavu emisije – ‘Zašto su u adventu najljepše poruke kulture, umjetnosti, duhovnosti, nade i zajedništva’ – bilo je jasno otkuda vjetar puše. To je Hrvatska za pet? To je Hrvatska za dvadeset ili trideset, gospodine Biliću, za dvadeset ili trideset godina robije. Spasitelji ove zemlje njezini su najustrajniji razaratelji i dokle god se to mitološko osinje gnijezdo ne razbuca, nema nama preko rijeke.
Anonimni novinar – koji se nije predstavio, a nije ni potpisan na špici pa nam je nepoznato kako se zove – uspio je u 19 minuta Kolindina predstavljanja ne postaviti ni jedno jedino suvislo i logično pitanje. Kolinda je solirala, pričala što je htjela, kako je htjela i koliko je htjela, papiri su joj ispadali iz ruku, prtljala je jezikom, obraćala se ‘građankama i građankama’ (prije je tvrdila da se ne obraća građanima i građankama jer u Hrvatskoj ima i ljudi koji žive na selu?!), naveliko hvalila svoje neviđene dosege, a čovjek je sjedio preko puta i glumio kulisu. Ne bismo, naravno, u smislu sadržaja dobili bitno više i da je naspram nje sjedio Larry King, Kolindu nikakve činjenice ne mogu uzrujati i izbaciti iz svijeta mašte, ali ipak, biti novinar a ne pitat baš ništa, nije sasvim slavno. U tom smislu nije glupo ne staviti ime ni na odjavnu ni na najavnu špicu, bolje da se ne zna tko je famozni N. N.
Kad god pomislimo da se vraćamo u tridesete, treba pogledati filmove o Njemačkoj tog vremena, a ovaj je izvrstan. Autori su na temelju harvardskih spisa ljudi izbjeglih iz Njemačke i dokumentarnih snimaka iz tog vremena pokazali kako se uzdizao nacizam. Nema toga nigdje na svijetu – Nijemci su doista na jedinstven način pomahnitali. Duh kolektiva koji je obuzeo, čini se, lavovski dio tog naroda, izvor je nevjerojatnih prizora tzv. glajhšaltunga: njemački ljudi marširaju, dižu ruke u zrak, vježbaju, egzerciraju, idu na parade, mašu zastavama u kolektivnoj euforiji koju čovječanstvo, nadajmo se, nikad neće gledati u reprizi. Kad čovjek vidi naše desne radikale, ipak mora utješno pomisliti: ako netko i kani prirediti reprizu, još uvijek ga možemo vidjeti kao lakrdijaša, u dvadesetima a ne u tridesetima, i u pivnici a ne na vlasti. ‘Moj život u Hitlerovoj Njemačkoj’ valja gledati, serija je odlična i poučna.
portalnovosti
General, HRT, 9. prosinca, 21:05
‘Dramska serija General, kako da vam to ukratko opišem’, piše jedna web-komentatorica pa nastavlja: ‘Zamislite da su Josipovićev spot s udaraljkama i Kolindina biografija imali dijete…’ Serija predstavlja kolekciju bizarnosti koja je ponovno ujedinila Hrvatsku – svi se tresu od smijeha. Gotovina govori kao Cervantes iz ‘Malog mista’, on je poeta, idealist, sanjar (‘Svatko od nas ima neki svoj oblačić’, ‘Bože, kako je veliko more’, kaže na brodu i potom se smjerno križa), no na početku svake smrtonosne akcije i na njezinom kraju ima isti puls jer mu umjesto krvi žilama teče antifriz. Svaka je sekvenca obilježena nekim nabožnim poučkom, a briga za detalj bila je posve nepoznata, kako na setu tako i u montaži. Čovjeku koji dolazi po kiši s kišobranom glava je mokra, a odjeća suha?! Na zidovima kuća uočavamo više klima-uređaja – šezdesetih godina prošlog stoljeća?! I taman kad pomislimo da ćemo u nekom kadru vidjeti mobitel i Gotovinu koji lovi pokemone i komuniste ili radi selfie, pojavljuje se prizor u kojemu se mladić u Marseille vozi vlakom koji vuče parna lokomotiva. Čist i uvijek jednak zvuk čuje se iz kadra bez obzira na to je li riječ o dijalogu usred oluje, na moru ili raspravi u sobi… Najstrašniji primjer indolencije i amaterizma predstavlja ipak oblak, jedan te isti oblak, nepomičan, nepromjenjiv koji Vrdoljak u par minuta statično – to je, čini se, fotografija – pušta čak pet puta!
Osim šlamperaja, odlučujući je bio beskonačno loš scenarij (lavovski dio krivnje valja pripisati Nenadu Ivankoviću, piscu amateru, bivšem uredniku Vjesnika čija je knjiga poslužila kao predložak), ali najvažniji je ipak odsudni Vrdoljakov motiv – uzeti pare i otići. S tom temom nitko mu nije smio odbiti financiranje, vjerovao je da sfušani film zbog teme nitko neće smjeti kritizirati, a njemu se za reputaciju fućka. (Nemoguće je, inače, ne uočiti dramatičan kulturni pad u odnosu na ancien regime: ozloglašeni bravar uz sebe je imao Krležu, Augustinčića, Radauša, Bakića, Murtića, Danona, Bulajića, dok u novom poretku ulogu kulturnih prominenata igraju Jakov Sedlar, Vrdoljak, Kuzma Kovačić.) Hm, netko bi se tu trebao zamisliti.
Autor ove kritike još je prije dvije godine pročitao scenarij za sve epizode serije pa s punom odgovornošću može reći – ovo je samo početak, prave stvari tek slijede!
Hrvatska za 5: Najljepše u adventu, HRT, 10. prosinca, 23:29
Je li ovaj zagrebački advent s bogom? Na to pitanje Branimira Bilića upućeno nekom sveštenom licu, gostu emisije, mi bismo dali ovakav odgovor – jest, ovo je advent s malim bogom. Iako su najutjecajniji hrvatski mediji danima raskrinkavali pozadinu Adventa u Zagrebu (nabiti stotinama obrtnika reket i zagorčati im život kako bi uska skupina uz Kuma zamračila milijune), Branimir Bilić odlučio je našim adventistima dati zaklona, napraviti se lud i odraditi bajkovito afirmativnu emisiju, lišenu elemenata crne kronike. Čim smo vidjeli najavu emisije – ‘Zašto su u adventu najljepše poruke kulture, umjetnosti, duhovnosti, nade i zajedništva’ – bilo je jasno otkuda vjetar puše. To je Hrvatska za pet? To je Hrvatska za dvadeset ili trideset, gospodine Biliću, za dvadeset ili trideset godina robije. Spasitelji ove zemlje njezini su najustrajniji razaratelji i dokle god se to mitološko osinje gnijezdo ne razbuca, nema nama preko rijeke.
Predstavljanje kandidata, HRT, 13. prosinca, 22:10
Anonimni novinar – koji se nije predstavio, a nije ni potpisan na špici pa nam je nepoznato kako se zove – uspio je u 19 minuta Kolindina predstavljanja ne postaviti ni jedno jedino suvislo i logično pitanje. Kolinda je solirala, pričala što je htjela, kako je htjela i koliko je htjela, papiri su joj ispadali iz ruku, prtljala je jezikom, obraćala se ‘građankama i građankama’ (prije je tvrdila da se ne obraća građanima i građankama jer u Hrvatskoj ima i ljudi koji žive na selu?!), naveliko hvalila svoje neviđene dosege, a čovjek je sjedio preko puta i glumio kulisu. Ne bismo, naravno, u smislu sadržaja dobili bitno više i da je naspram nje sjedio Larry King, Kolindu nikakve činjenice ne mogu uzrujati i izbaciti iz svijeta mašte, ali ipak, biti novinar a ne pitat baš ništa, nije sasvim slavno. U tom smislu nije glupo ne staviti ime ni na odjavnu ni na najavnu špicu, bolje da se ne zna tko je famozni N. N.
Moj život u Hitlerovoj Njemačkoj, History on Demand
Kad god pomislimo da se vraćamo u tridesete, treba pogledati filmove o Njemačkoj tog vremena, a ovaj je izvrstan. Autori su na temelju harvardskih spisa ljudi izbjeglih iz Njemačke i dokumentarnih snimaka iz tog vremena pokazali kako se uzdizao nacizam. Nema toga nigdje na svijetu – Nijemci su doista na jedinstven način pomahnitali. Duh kolektiva koji je obuzeo, čini se, lavovski dio tog naroda, izvor je nevjerojatnih prizora tzv. glajhšaltunga: njemački ljudi marširaju, dižu ruke u zrak, vježbaju, egzerciraju, idu na parade, mašu zastavama u kolektivnoj euforiji koju čovječanstvo, nadajmo se, nikad neće gledati u reprizi. Kad čovjek vidi naše desne radikale, ipak mora utješno pomisliti: ako netko i kani prirediti reprizu, još uvijek ga možemo vidjeti kao lakrdijaša, u dvadesetima a ne u tridesetima, i u pivnici a ne na vlasti. ‘Moj život u Hitlerovoj Njemačkoj’ valja gledati, serija je odlična i poučna.
portalnovosti
