Što je radila policija? Policija se vjerojatno grijala u patrolnim kolima. Parkirani negdje uz rub ceste dvojica službenika Ministarstva unutrašnjih ubijali su vrijeme do kraja smjene natječući su se tko će se sjetiti više gradova na M. Makarska, Metković, Mali Lošinj, Montreal, Monte Carlo, Milano, Malmo, München, Malaga, Macao... nabrajali su oni dok su iza brežuljka grmile eksplozije.
I sutradan jednako. Ploče, Požega, Poreč, Pakrac, Pula, Pariz, Pittsburgh, Palma De Mallorca, Peking, Perugia, Port-au-Prince... nizali su zemljopisno potkovani policajci, ne primjećujući kako čitav krajolik tutnji i trese se.
Labin, Lepoglava, London, Lisabon, Las Vegas, Los Angeles, Luxemburg, Limoges, Leipzig, Lima, La Paz... dobacivali su oni jedan drugome i treći dan, ne nalazeći neobičnim da im stijenje i grumenje zemlje zasipaju haubu.
Pet dana je, pričaju, to trajalo, kad su 1992. na obroncima Papuka, po zapovijedi generala Miljenka Crnjca, rušili spomenik Vojina Bakića.
Kršili su ga dinamitnim štapinima dugo i bjesomučno, frustrirani da se prokleta stvar ne ruši. A bilo je tu, ruku na srce, što i rušiti. Trideset metara bio je visok Spomenik pobjedi naroda Slavonije.
Kad su ga podigli 1968., hvalili su se kako je najveća apstraktna skulptura na svijetu. Čitavih jedanaest godina trajala je njegova izrada, od prvih skica u umjetnikovom ateljeu, preko gradnje konstrukcije, do stotina rombova od nehrđajućeg čelika kojima je obložen, a koje su zrakoplovni inžinjeri posebno za njega dizajnirali.
Ne možeš zapravo ni zamjeriti Crnjčevim junacima da im je trebalo nešto dulje da ga unište.
Od Spomenika pobjedi naroda Slavonije danas je ostala samo fotografija na Bakićevoj retrospektivnoj izložbi u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, pa i ta žalosna uspomena je očaravajuća.
Izbilo mi je zrak iz pluća kad sam se zaustavio ispred prikaza razlistale forme zrelog Bakića, njegovog prekrasnog, skladnog, monumentalnog i erotičnog djela, i mogao sam naslutiti ushit koji bi me ispunio da sam se u naravi, uživo sreo s njim, u trenutku kada je sunce provirilo iz oblaka i limene četvorine bljesnule kao krljušt, najednom čitav proplanak rasvjetljavajući.
Ovako sam mogao samo zdvajati nad vremenom koje je beznadno, nepovratno prošlo. Jer, ova zemlja, za početak, više nikada neće imati avionsku industriju, a ako je nekim nevjerojatnim slučajem i stekne, ta industrija sasvim sigurno neće sudjelovati u gradnji trideset metarskih umjetničkih djela. Pa i kipari poput Vojina Bakića, važnije od svega, ne rađaju se svaki dan.
Kako su mogli, pomislio sam zaprepašteno? Kako ih duša nije boljela, kako im se srce nije slamalo dok su rušili ovu čudesnu skulpturu, koja je, napokon, neovisno o svojem ideološkom naslovu, mogla biti spomenik i svemu i ničemu? Zašto je ikome smetao ovaj objekt čiste, neokaljane, apstraktne ljepote?
To ravnodušno barbarstvo, ta imbecilnost zla, poražava me više od ičega, i ne samo dok gledam fotografiju Bakićevog slavonskog spomenika u MSU. Uvijek su to zapravo jednaki ljudi, i 1992. i danas, samo što se jednom zovu Miljenko Crnjac, a drugi put Tomislav Josić. Jedva su svladali osmoljetku, ali se ne žale da im manjka škole. Dapače, oni vjeruju kako svojim kržljavim intelektom čitav svijet mogu obuhvatiti. Ništa izvan njihovih binarnih umova, koji prepoznaju samo naše i četnike, njima ne treba, i osjećaju se samouvjereno i slobodno u svojoj pravednosti dok razbijaju spomenike i ćirilične natpise.
I njihov nagon za uništavanjem biva sve neobuzdaniji i pohlepniji, sve nerazumniji. Jednom će možda napraviti, jer nema baš nikakvog razloga da ne naprave, inicijativu Stop glagoljici i čekićem smrskati Baščansku ploču, a neće biti nikoga da ih zaustavi. Kršit će i lomiti sve što dohvate u svojem divljačkom pohodu, dok će pristojan narod, kao kornjače, nelagodno uvlačiti glave u ramena.
Jednom će možda doći i do mene, a dva policajca u patrolnim kolima na dnu moje ulice će nabrajati: Rijeka, Rovinj, Rotterdam, Rio de Janeiro, Rim, Reykjavik, Reno, Riga, Richmond, Rostov...
Izvor: jutarnji
