U Hrvatskoj ne može biti govora o klasičnoj fašizaciji zemlje dokle god postoji i antifašizacija, a ona, srećom, postoji. Ali baš zato upadaju u oči kao potencijalno opasne svađe među samim antifašistima, pri čemu su na meti najzaslužniji – aktualno vodstvo SDP-a i vodstvo Srba u Hrvatskoj
Odmah da kažem da mi se previše ne sviđa što je Efraim Zuroff novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića nazvao ‘fašistom’. Ne zato što u tome ne bi bilo istine, nego što u ovako krupnim pojmovima najprije treba pustiti, a Zuroffu nije prvi put da se toga ne drži, domaćoj političkoj, kulturnoj i drugoj javnosti da iznese o tome svoj stav. Jedna od karakteristika fašizma, iako klasične definicije to često izostavljaju, jeste da brzo eliminira kritički sud o sebi, i to toliko brzo koliko strojevi za pravljenje vakuuma stvaraju zrakoprazni prostor. U tren oka nema više ničega, a tu odmah vidiš razliku. Da se Hasanbegović pojavio ranih devedesetih, sasvim je sigurno da bi kritička reagiranja na njega bila vrlo usamljena i svodila bi se na nešto intelektualaca i novina koji bi svi zajedno stali na prste dviju, ako ne i jedne ruke. Danas su ta reagiranja trenutna i snažna, a za naše prilike i dosta masovna. Zaredale su peticije i protestna istupanja iz kulturnih udruga, performansi, prvi masovni ulični protesti… Sve to u prvom mjesecu nove vlasti, iz koje je već otfikaren i prvi ministar, bez obzira na to što je bio podbočen dijelovima snažne braniteljske populacije. S druge strane, snažniji su i krugovi oko vlasti, a prvi put i u njoj samoj, koji se više ili manje otvoreno izjašnjavaju kao proustaški, što znači da idu rubom fašizacije, ili su već prešli preko njega. To je također drukčije nego devedesetih.
Tada je Tuđman pustio te duhove, zloduhe prošlosti iz boce, ali ih je i držao na lancu, dopuštajući da se razmašu samo onoliko koliko je htio i kada je htio. Povrh toga je sasijecao također kako mu je bilo drago, uključujući i fizičke likvidacije desničarskih korjenika i vorlordova koji se nisu pridržavali pravila igre. Primjera je puno, ali možda ih najbolje ilustrira jedan iz svijeta političke estrade. Riječ je o Marku Perkoviću Thompsonu, koji je devedesetih, unatoč megahitu ‘Čavoglave’, bio samo provincijska zvijezda, a postao je ultimativni desničarski totem tek nakon Tuđmanove smrti. Sada se baš on, Thompson, progurao među prve podržavatelje Zlatka Hasanbegovića, što je opet najbolja ilustracija da su spomenuti duhovi prošlosti pušteni s lanca. Doduše, i dalje postoje oni koji drže povodac, ali to su isti oni koji su prije i sami bili na lancu: Crkva, veteranske udruge i koterije te novi, radikalniji HDZ. Iz ovog posljednjeg u međuvremenu su otpiljeni ili su otpali pripadnici nekada snažnih frakcija, antifašističke i tehnomenadžerske, a ostala je samo ultranacionalistička, proustaška ili, ako hoćete, granično ustaška. Naravno da to nije ustaštvo starog, izvornog kova, ono se prilagodilo novim parlamentarnim pravilima igre, i to možda i više od onoga što je od njih ostalo u glavnim evropskim desničarskim utvrdama, Mađarskoj i Poljskoj. Ali istodobno je ovo kod nas i gore, zloćudnije, jer koketira i šuruje s kvislinškim režimom iz Drugog svjetskog rata, što pogotovo u Poljskoj ne dolazi u obzir.
Zato u ovih nekoliko prvih tjedana nove hrvatske vlasti imamo ovakvu sliku. Ona se sapliće i spotiče o doslovce svaku odluku koju donese, ili ju je namjeravala donijeti, a jedino dobro funkcionira, zanimljivo, kada poduzima revizionističke rezove. Hitno je vraćeno saborsko pokroviteljstvo nad Bleiburgom, najavljuje se i povratak ustaškog imena nacionalnom parlamentu, a vidjeli smo i prve ulične marševe pod pavelićevskim sloganima. Eh da, ima tu i pseudodemokratskih uštekavanja sa strane. Recimo, Ivo Banac ne priključuje se otvoreno najvećim ludostima ustašonostalgičara, kao što je negiranje Jasenovca ili zahtjev da se iz Ustava briše ZAVNOH nasuprot NDH i upiše obrnuto. Zna da bi se time pozdravio s posljednjim mrvicama znanstvene vjerodostojnosti i legitimiteta koji su mu ostali. Ali zato asistira Hasanbegoviću u likvidiranju neprofitnih medija tvrdnjom da su oni, jao majko, ‘protudemokratski’ jer promoviraju ‘protuzapadne’ vrijednosti. Iz tih medija, koji su već poručili Hasanbegoviću da od njega ‘milost ne traže niti bi mu je dali’, odmah su odgovorili Bancu da melje ‘gluposti’ i to nepobitno dokazali citatima baš iz zapadnih medija (‘Le Monde’, ‘Der Standard’, ‘Die Tageszeitung’). U tim odreda svjetski prestižnim novinama već se tjednima piše o novom ministru kulture kao oglednom primjeru novih, revizionističkih i proustaških vjetrova u Zagrebu. Banac će, očito, morati potražiti neki novi Zapad za svoja napasna popovanja.
Istinabog, i hrvatski antifašisti trebaju promijeniti kut gledanja na Zapad, koji je sve propusnija brana novofašizmu, i osloniti se na vlastite snage, što, uostalom, i jeste u njihovoj najboljoj tradiciji. Sada ta tradicija traži hitan povratak u život. Jeste da su se hrvatski kulturnjaci, povjesničari, novinari… hrabro oduprli radikalnom retradicionalizmu koji je došao s novom vlašću, ali to je bilo više iz želuca, bez organiziranosti koja jamči trajan i predvidiv uspjeh. Nekada su tu organizaciju osiguravali komunisti – odlično, da se razumijemo – ali njih više nema, zbog čega je glupo plakati, ali je njihova poznata antifašistička formula baš sada ponovno aktualna. To je stvaranje široke fronte protiv fašizma, koji nije nikakva fatamorgana ako je prepoznaju i relevantne adrese u inozemstvu, i još je samo pitanje kako. SDP, kao nominalni nasljednik SKH, nije sposoban preuzeti ulogu svog prethodnika, a bilo bi i glupo vjerovati da se stare sheme mogu tek tako kopipejstati, i očito je da će trebati ići prema nekom multipolarnom ‘politbirou’ koji bi to vodio. Uostalom, to se sada i potvrdilo, pokret otpora krenuo je odozdo, ili više odozdo nego odozgo.
Pa ipak, svađe koje se sada vode u SDP-u naočigled su nešto što slabi željenu antifašističku frontu, pogotovo jer je ova stranka u drugoj polovici mandata Milanovićeve vlade bila glavna brana reustašizaciji zemlje. Ili, konkretnije, tome da Karamarko-Hasanbegovićev HDZ dobije izbore s pogubnom dvotrećinskom većinom. Sada, međutim, Milanović nailazi na žestoka protivljenja u samom SDP-u, a vodi ih čovjek koji smatra da je to bilo nepotrebno zaoštravanje s glavnim političkim suparnikom HDZ-om. I usto daje tužno-komične izjave tipa da on vjeruje u Boga, ali da, vidi ti hrabrosti, ne ide u crkvu. Čovjek bi ga najradije pitao bi li on otišao i u partizane bez odlaska u šumu. Zanimljivo, ovih dana jedan ozbiljan novinar uputio je donekle slične prigovore i lideru srpske zajednice u Hrvatskoj. Zamjera mu nepotrebno stajanje u obranu mitropolita Porfirija, dovođenje Aleksandra Vulina u Jadovno, štetno dramatiziranje pitanja ćirilice, suvišne odlaske u Beograd, guranje u krilo nove vlasti. Nemam namjeru ikoga od ičega braniti, samo podsjećam da su Srbi, ne naravno svi, najvitalnije jezgro, ponekad čak i jedino, antifašizma danas u Hrvatskoj. I pitam: može li se graditi antifašističku frontu bez antifašista?!
portalnovosti
Odmah da kažem da mi se previše ne sviđa što je Efraim Zuroff novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića nazvao ‘fašistom’. Ne zato što u tome ne bi bilo istine, nego što u ovako krupnim pojmovima najprije treba pustiti, a Zuroffu nije prvi put da se toga ne drži, domaćoj političkoj, kulturnoj i drugoj javnosti da iznese o tome svoj stav. Jedna od karakteristika fašizma, iako klasične definicije to često izostavljaju, jeste da brzo eliminira kritički sud o sebi, i to toliko brzo koliko strojevi za pravljenje vakuuma stvaraju zrakoprazni prostor. U tren oka nema više ničega, a tu odmah vidiš razliku. Da se Hasanbegović pojavio ranih devedesetih, sasvim je sigurno da bi kritička reagiranja na njega bila vrlo usamljena i svodila bi se na nešto intelektualaca i novina koji bi svi zajedno stali na prste dviju, ako ne i jedne ruke. Danas su ta reagiranja trenutna i snažna, a za naše prilike i dosta masovna. Zaredale su peticije i protestna istupanja iz kulturnih udruga, performansi, prvi masovni ulični protesti… Sve to u prvom mjesecu nove vlasti, iz koje je već otfikaren i prvi ministar, bez obzira na to što je bio podbočen dijelovima snažne braniteljske populacije. S druge strane, snažniji su i krugovi oko vlasti, a prvi put i u njoj samoj, koji se više ili manje otvoreno izjašnjavaju kao proustaški, što znači da idu rubom fašizacije, ili su već prešli preko njega. To je također drukčije nego devedesetih.
Tada je Tuđman pustio te duhove, zloduhe prošlosti iz boce, ali ih je i držao na lancu, dopuštajući da se razmašu samo onoliko koliko je htio i kada je htio. Povrh toga je sasijecao također kako mu je bilo drago, uključujući i fizičke likvidacije desničarskih korjenika i vorlordova koji se nisu pridržavali pravila igre. Primjera je puno, ali možda ih najbolje ilustrira jedan iz svijeta političke estrade. Riječ je o Marku Perkoviću Thompsonu, koji je devedesetih, unatoč megahitu ‘Čavoglave’, bio samo provincijska zvijezda, a postao je ultimativni desničarski totem tek nakon Tuđmanove smrti. Sada se baš on, Thompson, progurao među prve podržavatelje Zlatka Hasanbegovića, što je opet najbolja ilustracija da su spomenuti duhovi prošlosti pušteni s lanca. Doduše, i dalje postoje oni koji drže povodac, ali to su isti oni koji su prije i sami bili na lancu: Crkva, veteranske udruge i koterije te novi, radikalniji HDZ. Iz ovog posljednjeg u međuvremenu su otpiljeni ili su otpali pripadnici nekada snažnih frakcija, antifašističke i tehnomenadžerske, a ostala je samo ultranacionalistička, proustaška ili, ako hoćete, granično ustaška. Naravno da to nije ustaštvo starog, izvornog kova, ono se prilagodilo novim parlamentarnim pravilima igre, i to možda i više od onoga što je od njih ostalo u glavnim evropskim desničarskim utvrdama, Mađarskoj i Poljskoj. Ali istodobno je ovo kod nas i gore, zloćudnije, jer koketira i šuruje s kvislinškim režimom iz Drugog svjetskog rata, što pogotovo u Poljskoj ne dolazi u obzir.
Zato u ovih nekoliko prvih tjedana nove hrvatske vlasti imamo ovakvu sliku. Ona se sapliće i spotiče o doslovce svaku odluku koju donese, ili ju je namjeravala donijeti, a jedino dobro funkcionira, zanimljivo, kada poduzima revizionističke rezove. Hitno je vraćeno saborsko pokroviteljstvo nad Bleiburgom, najavljuje se i povratak ustaškog imena nacionalnom parlamentu, a vidjeli smo i prve ulične marševe pod pavelićevskim sloganima. Eh da, ima tu i pseudodemokratskih uštekavanja sa strane. Recimo, Ivo Banac ne priključuje se otvoreno najvećim ludostima ustašonostalgičara, kao što je negiranje Jasenovca ili zahtjev da se iz Ustava briše ZAVNOH nasuprot NDH i upiše obrnuto. Zna da bi se time pozdravio s posljednjim mrvicama znanstvene vjerodostojnosti i legitimiteta koji su mu ostali. Ali zato asistira Hasanbegoviću u likvidiranju neprofitnih medija tvrdnjom da su oni, jao majko, ‘protudemokratski’ jer promoviraju ‘protuzapadne’ vrijednosti. Iz tih medija, koji su već poručili Hasanbegoviću da od njega ‘milost ne traže niti bi mu je dali’, odmah su odgovorili Bancu da melje ‘gluposti’ i to nepobitno dokazali citatima baš iz zapadnih medija (‘Le Monde’, ‘Der Standard’, ‘Die Tageszeitung’). U tim odreda svjetski prestižnim novinama već se tjednima piše o novom ministru kulture kao oglednom primjeru novih, revizionističkih i proustaških vjetrova u Zagrebu. Banac će, očito, morati potražiti neki novi Zapad za svoja napasna popovanja.
Istinabog, i hrvatski antifašisti trebaju promijeniti kut gledanja na Zapad, koji je sve propusnija brana novofašizmu, i osloniti se na vlastite snage, što, uostalom, i jeste u njihovoj najboljoj tradiciji. Sada ta tradicija traži hitan povratak u život. Jeste da su se hrvatski kulturnjaci, povjesničari, novinari… hrabro oduprli radikalnom retradicionalizmu koji je došao s novom vlašću, ali to je bilo više iz želuca, bez organiziranosti koja jamči trajan i predvidiv uspjeh. Nekada su tu organizaciju osiguravali komunisti – odlično, da se razumijemo – ali njih više nema, zbog čega je glupo plakati, ali je njihova poznata antifašistička formula baš sada ponovno aktualna. To je stvaranje široke fronte protiv fašizma, koji nije nikakva fatamorgana ako je prepoznaju i relevantne adrese u inozemstvu, i još je samo pitanje kako. SDP, kao nominalni nasljednik SKH, nije sposoban preuzeti ulogu svog prethodnika, a bilo bi i glupo vjerovati da se stare sheme mogu tek tako kopipejstati, i očito je da će trebati ići prema nekom multipolarnom ‘politbirou’ koji bi to vodio. Uostalom, to se sada i potvrdilo, pokret otpora krenuo je odozdo, ili više odozdo nego odozgo.
Pa ipak, svađe koje se sada vode u SDP-u naočigled su nešto što slabi željenu antifašističku frontu, pogotovo jer je ova stranka u drugoj polovici mandata Milanovićeve vlade bila glavna brana reustašizaciji zemlje. Ili, konkretnije, tome da Karamarko-Hasanbegovićev HDZ dobije izbore s pogubnom dvotrećinskom većinom. Sada, međutim, Milanović nailazi na žestoka protivljenja u samom SDP-u, a vodi ih čovjek koji smatra da je to bilo nepotrebno zaoštravanje s glavnim političkim suparnikom HDZ-om. I usto daje tužno-komične izjave tipa da on vjeruje u Boga, ali da, vidi ti hrabrosti, ne ide u crkvu. Čovjek bi ga najradije pitao bi li on otišao i u partizane bez odlaska u šumu. Zanimljivo, ovih dana jedan ozbiljan novinar uputio je donekle slične prigovore i lideru srpske zajednice u Hrvatskoj. Zamjera mu nepotrebno stajanje u obranu mitropolita Porfirija, dovođenje Aleksandra Vulina u Jadovno, štetno dramatiziranje pitanja ćirilice, suvišne odlaske u Beograd, guranje u krilo nove vlasti. Nemam namjeru ikoga od ičega braniti, samo podsjećam da su Srbi, ne naravno svi, najvitalnije jezgro, ponekad čak i jedino, antifašizma danas u Hrvatskoj. I pitam: može li se graditi antifašističku frontu bez antifašista?!
portalnovosti
