Tragikomično Plenkovićevo guranje kifličaste zapadnobalkanske miš-države u prvi plan sasvim moguće globalne pogibelji rasplamsavanjem proukrajinsko-proturuske isključivosti možda se, eto, više od ičega očituje u tomu da se čak djeca i mladež u Bijednoj Našoj boje – ukrajinskog rata. A za taj strah/stres nisu isključivo krivi Rusi, jer su – što je istina, istina je! – tzv. specijalnom operacijom u Ukrajini pogazili međunarodno oktroirane norme ponašanja, što je izazvalo najveću tragediju na Starom kontinentu nakon Drugoga svjetskog rata, već ponajviše huškačka, proratna politika Banskih dvora potpomognuta medijski programiranom euforijom kako „moramo pobijediti Ruse u Ukrajini“, obilno nafutranom fotomaterijalima što ciljano prepariraju i činjenice o „dobrima“ i „zlima“ u ratu i emocije jednostrano obaviještenih tzv. običnih/malih ljudi. A tzv. mainstream „analitičarima“ i „sigurnosnim/vojnim stručnjacima“, čija riječ sudjeluje u formiranju javnog mišljenja, ne pada na um objekcija kako se ukrajinski rat u ključnomu uopće ne razlikuje od SAD/NATO-ovih agresija prošlih desetljeća na Afganistan, Irak, Libiju, Siriju, etc. Što nije niti će ikada biti međunarodno sankcionirano na način koji se sada na Zapadu traži za Ruse
Marijan Vogrinec
Ako je, a jest, čak 57,6 posto učenika petog razreda osmoljetke zabrinuto zbog rata u Ukrajini, kako je utvrđeno velikim projektom EWAchange ravnatelja Instituta za društvena istraživanja dr. sc. Borisa Jokića o odrastanju djece i mladeži u postpandemijskoj Hrvatskoj, te ako jesu, a jesu, građani Jastrebarskog zajedno s gradonačelnikom Zvonimirom Novoselom jako zabrinuti i vrlo ljutiti zbog vladinog odobrenja Uniji da u njihovom gradu smjesti jedno od četiriju (uz Francusku, Poljsku i Finsku) skladišta opreme i materijala za ABK zaštitu u slučaju nuklearne ugroze, zadnji je čas za prijeti prst javnosti u premijera Andreja Plenkovića neka objasni građanima zašto uvlakačkom SAD/EU nadripolitikom tzv. prave strane povijesti gura u sigurnu pogibelj svojih još neiseljenih manje od 3,9 milijuna sugrađana. Zadnjih godinu dana, zlorabeći tzv. mainstream medije pod kontrolom vladajućih i na platnoj listi režima, prekomjerno granatira javnost prozapadnom/proturuskom indoktrinacijom da to ne samo izaziva nagon za pražnjenjem želuca nego i masovan strah od nuklearnog armagedona za koji tzv. obični/mali ljudi nisu ni luk jeli niti luk mirisali, pa… Istodobno, Plenković je na sljemenu domaće vlasti, a mali od bruxelleske kužine, najodgovorniji u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj pogubio najvažnije konce učinkovitog upravljanja zaštitom kritično ugroženoga životnog standarda hrvatskog življa.
Inflacijski udar nevjerojatnim tsunamijem cijena hrane, energenata, režija, usluga svih vrsti, etc. što nezadrživo lete u egzosferu – pa se čudom čudi i ne baš dokazano obdaren sposobnošću državni blagajnik Marko Primorac – neće ni približno amortizirati najavljeni 5,44-postotni porast mirovina isplatom u travnju za prva tri ovogodišnja mjeseca ni hoće-neće-ako će izvjesno podebljanje plaća tzv. privrednih subjekata kad je samo inflacija, po službenom priznanju Državnog zavoda sa statistiku i Banskih dvora cca 14 posto. Od 1. ožujka pak u maloprodaji i od 1. travnja 2023. još jedanput u energetskom sektoru, građanima će se sručiti na novčanike lavina novih poskupljenja hrane, benzina, plina, struje, režija, usluga svih vrsti, etc. za što HDZ-ova vlada premijera Plenkovića nema rješenje bez da za „vladina/svoja rješenja“, je li, pita Ursulu Röschen/Ružicu von der Leyen u bruxelleskom staklenjaku i to što ljepše upakira u celofan „bezgranične sreće da smo postali dijelom eurozone i schengenskog prostora“. Eurozona, koju je Poljska upravo odbila, a Mađarska ne želi ni čuti za nju, sada itekako bolno ispostavlja račune „Hrvaticama i Hrvatima i svim ostalim građankama i građanima RH“ (sic transit) za što je premijer dužan građanima objašnjenje, jer su ga i oporbeni političari i stranački nepristrani ekonomisti pravodobno bili upozorili na nespremnost nacionalnoga gospodarstva za uvođenje eura.
Živo blato troškova
Nije slušao. Arogantno je ignorirao glas razuma i sad HDZ-Plenkovićeva „pamet“ građanima dolazi na naplatu. Uvoz blizu 70 posto hrane, što je – s obzirom na potencijale RH – sramota nad sramotama, vlastima čista jedinica, a ministrici Mariji Vučković tzv. pakrački dekret. Bez ustezanja. Nije gledao nacionalni energetski interes, kao npr. mađarski mu kolega Viktor Orbán, nego zapadnih ideologa rata protiv Rusije u Ukrajini, pa se neodgovorno hvali kako je lani opskrbio hrvatske građane i gospodarstvo „100 posto uvoznim plinom s LNG terminala“ u akvatoriju otoka Krka, ali prešućuje da je kvazipolitikom tzv. prave strane povijesti i zapadnih tzv. energentskih sankcija Rusiji mimo elementarne ekonomske pameti bacio svoje sugrađane i tzv. realni sektor u živo blato neizdrživih troškova koje se najmanjim plaćama/mirovinama u Uniji i normalnim poslovanjem ne mogu platiti. Ukupan uvoz RH iz SAD-a lani je povećan osam puta, a 91 posto je ukapljeni prirodni plin iz škriljevaca, četiri puta skuplji no u SAD-u i više od 10 puta skuplji od prirodnog plina iz Rusije. Pa ti vidi čija mati crnu vunu prede. Slično je s naftom i naftnim derivatima, koje ni RH niti itko u Uniji smije uvesti, npr. iz Irana, kojemu je SAD samozvano uveo sankcije i na trgovinu ugljikovodicima. Indikativno je, recimo, Bidenovo nedavno izvješće o tzv. stanju nacije iz kojega bodu oči enormni profiti američkih naftnih industrija na tržištu energentima siromašnog EU-a, koji se dao nagovoriti na odricanje od znatno jeftinije ruske opskrbe i šutnju o američkoj terorističkoj sabotaži megaplinovoda Sjeverni tok 1 i 2.
Budući da energenti kao ulazni trošak u svim proizvodima i uslugama, je li, presudno utječu na sve cijene od polja do stola, od rudnika/tvornice do prodajnih mjesta u trgovačkim lancima i servisnim radionicama, računica je jasna koliko i bjelodana činjenica tko je kriv za to da su već i ti klinci i klinceze u dobi od samo 10-11 godina u strahu od ratne pogibelji. Mediji ih – na krijesti službene, državne kvazipolitike – dnevno plaše Ukrajinom, raspaljujući proturusku histeriju čak među vrtićkom djecom, u školama i na svakom javnomu mjestu, a majke, očevi, bake, djedovi, ina rodbina, obiteljski i prijatelji s posla više i ne razgovaraju ni o čemu drugomu do li o tomu što je i koliko „danas opet poskupjelo“, gdje je „akcija“ s jeftinijim prehrambenim, higijenskim, sanitarnim… artiklima, kako rastegnuti šačicu eura mirovine/plaće do sljedećeg tjedna, tko u Ukrajini dobiva, a tko gubi rat, hoće li u Bijednoj Našoj uskoro početi novačenje za istočnu bojišnicu… Kad su već, je li, Plenković i suradnici obećali Bruxellesu su-pokazati Putinu hrusteću šaku malu… Nismo čuli kočopernog Plenkovića koji je zbog „anemije“ pošteđen služenja vojnog roka (sic transit) da je obećao prvi uzeti pušku u ruke i povesti CRO juriš na Ruskog medvjeda u Ukrajini ili – kako SAD/EU/NATO-ovi jataci daju naslutiti – bilo gdje, pa i u samoj Rusiji, nego po zelenskijevskom suicidnom obrascu kani mlatiti ratne glogonje nježnicima i breskvicama svojih sužitelja. Skandalozno. Heroj na račun tuđe nesreće i krvi nikad nije niti će biti – heroj.
Jens Stoltenberg, glavni tajnik NATO-a, i Joe Biden, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država (SAD) – Foto: Bernd von Jutrczenka/dpa Foto: Bernd Von Jutrczenka/DPA
A nisu heroji ni ti koji pod bilo kojim junaštvom ginu u ratu, nego oni što se mimo svake ratne histerije i „domoljubnih“ lauda tzv. ljudi nahvao (dum Marin) – radikalne suprotnosti nesavjesnom Volodimiru Zelenskom, npr. – žrtvuju za mir i sporazumno rješavanje problema. Bez prolijevanja krvi. Bilo čije. Povijesno iskustvo uči da je bolje sto godina pregovarati no i jedan sat ratovati. Nijedan rat nikad nije imao pobjednika. Niti će imati. Ni ovaj u Ukrajini, ni (vrlo) možebitno sutra protiv Kine, Irana, Sjeverne Koreje, Bjelorusije… A to što „pobjednik“ zapisuje u knjige i uči (ne samo svoje) buduće naraštaje – mačku o rep. Nijedna „pobjeda“ ni približno nije vrijedna jednoga jedinog ubijena čovjeka, jednoga jedinog razorena doma, jednoga jedinog prognanoga/raseljenog civila, jednoga jedinog djeteta kojemu je rat oduzeo roditelje, sestru ili brata…
Pa kad premijer Andrej Plenković huškački frazira o tzv. pravoj strani povijesti (na kojoj se veljače 1943. godine uzdignutih ruku na predaju Rusima bila zatekla i razbijena na Staljingradu ustaška 369. pojačana pješačka pukovnija tzv. NDH!?) i na teret svojih osiromašenih poreznih obveznika napumpava proturusku histeriju, dolijeva – doduše, skromne kantice, ali… – kerozin na otvoreni plamen ukrajinske katastrofe, svjesno rizikuje opstanak ne samo tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene nego i svih njezinih žitelja stane li uistinu bolno udruženi proamerički Zapad na Putinovo kurje oko, pa ovaj održi obećanje Banskim dvorima drugog dana nakon što je RH primljen u NATO. „Budući da ste postali članicom zapadne vojne alijanse“, poručila je Moskva, „u slučaju našeg sukoba s NATO-om, od danas ste i naša legitimna meta.“ Neki dan je ruski lider, nakon što je prosvjedno povukao svoju zemlju iz nuklearnog sporazuma (SALT) o međunarodnoj kontroli najsmrtonosnijih arsenala budući da SAD/EU/NATO i tzv. partneri potiču eskalaciju rata u Ukrajini, obavijestio vojne zapovjednike da uvodi u operativnu uporabu hipersonični projektil Sarmat, tzv. Sotonu-2, koji dometom (cca 18.000 kilometara) i razornom snagom (do 16 nuklearnih glava jačine 750 kilotona, svaka razornija 50 puta od obiju što ih je SAD bacio 1945. godine na civile u Nagasakiju i Hirošimi) nema premca u svijetu, pa sposobnošću da zbriše s lica zemlje državu veličine Francuske (po dva Sarmata na istočnu i zapadnu obalu i SAD) izaziva jezu.
Hersh: SAD najagresivniji na svijetu
Nije se igrati sa sudnjim danom i neodgovorno pristati na ruski rulet tipa „Rusi moraju izgubiti rat u Ukrajini“. Ako se ozbiljno pojmi što je u stanju učiniti ranjeni lav, odnosno Putin u slučaju da ga uistinu počne definitivno gubiti, a raspolaže oružjem kao nitko drugi na svijetu, bržim od svake proturakete i nevidljivim najsofisticiranijem radaru, spekulirati s tim je li „ruski car“ blefira ili ne, odnosno hoće li s vlastitom i propašću najveće zemlje na svijetu što bi značio izgubljeni rat u Ukrajini povući u ambis i sve svoje sunarodnjake ravno je totalnom nepoznavanju Putina, ruskog mentaliteta i manje-više tragične ruske povijesti u kojoj je žrtva relativan pojam. Ameri nakon građanskog rata (1861.-1865.) nikad nisu imali rat u svojoj zemlji i naraštajima nemaju pojma što on znači, pa ni jastrebovi iz Bijele kuće što neodgovorno izazivaju Ruskog medvjeda – državni tajnik Antony Blinken, savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan, podtajnica za politička pitanja SAD-a Victoria Jane Nuland i Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr., kojega prvih troje pritišću „pobijediti Putina“ jer ga osobno mrze Putina – nemaju pojma kako će izgledati sudnji dan u njihovoj zemlji posjeti li ju iznenada samo jedan Sotona-2. U tom slučaju, ni Plenkoviću i „dragoj Ursuli“ i „dragom Charlesu“ (iz njihove prepiske), garant, neće pomoći/trebati skladište ABK zaštite ni u Francuskoj, ni u Finskoj niti u Poljskoj, ponajmanje, je li – u Jastrebarskom. Bit će to kraj.
Volodymyr Zelensky i Ursula von der Leyen, Kyiv, Ukraine, februar 2, 2023. foto: Ukraine Presidency via Bestimage/BESTIMAGE
„To oružje može nadvladati sve moderne obrambene sustave“, kazao je Putin 2017. godine za prvih uspješnih testiranja projektila RS-28 Sarmat (dizajniranog radi zamjene R-36), koji je lansiran s kozmodroma Plesetsk u sjevernoj Rusiji te precizno pogodio metu udaljenu 5800 kilometara na poligonu Kura na poluotoku Kamčatki, što je SAD ocijenio tek rutinskim. „Ovo jedinstveno oružje ojačat će obrambeni potencijal naših oružanih snaga, pouzdano omogućiti sigurnost Rusije od vanjskih prijetnji i navesti da razmisle dva puta oni koji u žaru agresivnosti pokušaju zaprijetiti našoj zemlji. Sarmat je najmoćnija raketa s najdužim dometom uništavanja ciljeva na svijetu, što znatno povećava borbenu moć naših strateških nuklearnih snaga. Sposobna je kretati se brzinom do 16.000 milja na sat, može rasporediti više bojnih glava i drugog oružja prema ciljevima hiperzvučnim brzinama, što čini Sarmat iznimno teškim za rušenje, te može lansirati Avangard, prvu rusku hipersoničnu raketu što doseže vrh Zemljine atmosfere više od deset puta brže od zvuka.“
Američki istraživački novinar Seymour Hersh, laureat Pulitzerove nagrade za vanjskopolitičko izvještavanje, izjavio je nedavno u intervjuu portalu Consortiumne.news.com da se ruska tzv. specijalna vojna operacija u Ukrajini „dogodila s određenim opravdanjem“ i da je „širenje NATO-a“ na Ukrajinu izazvalo uznemirenje u Kremlju tako da smo „i mi pokazali dosta agresije. Držim da je SAD sada najagresivnija zemlja na svijetu, a svojim neprijateljskim akcijama je dovela do toga da se ruski narod još čvršće okupio oko Putina. To je bilo baš glupo, dali smo Putinu povod“. Naravno da na godišnjicu ukrajinskog rata – kojemu se ne nazire kraj – najveći dio proameričkog Zapada ne priznaje tu činjenicu, jer ne bi imao opravdanje pred svojim poreznim obveznicima za spiskanih čak 143 milijarde dolara „pomoći“ zaraćenom Kijevu. Cca 12 milijardâ mjesečno, cijeli proračun RH u samo dva mjeseca državi i prije rata najkorumpiranijoj u Europi, čiji je lider nedavno baš zbog korupcije i zloporaba ratnog stanja smijenio dobar dio vladajuće piramide: od vrha do lokalne sredine. Rat je uvijek bio nekima brat, a nekima zao očuh, pa…
Da nije vrlo opasno vrijeme i sutra još opasnije (!?), jer pregovaračko-mirotvorna svijest glede&unatoč nije u modi ni u Washingtonu niti u Bruxellesu, čak ni u UN-u, pa kako bi bila u Bijednoj Našoj, čišćenje atomskih skloništa iz doba tzv. socijalističkog mraka i otvaranje skladišta ABK sredstava i opreme u Jastrebarskom zloslutna je opcija tih koji se zavaravaju da će „udruženi Zapad“ na čelu sa SAD/EU/NATO-om „pobijediti Rusiju u Ukrajini“. I uspostaviti, je li, monopolni tzv. novi svjetski poredak na tzv. međunarodnom pravu, skrojenom kao SAD/NATO-ovo bespogovorno ekonomsko i vojno „pravo“ gazdovanja globusom radi „obrane“ tzv. demokratskih vrijednosti i našeg načina života od „autokratske ugroze“. Sic transit. Dakako, bez Ruske Federacije, Kine, Sjeverne Koreje, Irana pa, budu li se baš gurali u prvi plan, i bez Japana, Indije, Brazila i svih koji si umisle u nekom razvojnom trenutku da i iznad boga ima bog.
Tragikomično Plenkovićevo guranje kifličaste zapadnobalkanske miš-države u prvi plan sasvim moguće globalne pogibelji rasplamsavanjem proukrajinsko-proturuske isključivosti možda se, eto, više od ičega očituje u tomu da se čak djeca i mladež u Bijednoj Našoj boje – ukrajinskog rata. A za taj strah/stres nisu isključivo krivi Rusi, jer su – što je istina, istina je! – tzv. specijalnom operacijom u Ukrajini pogazili međunarodno oktroirane norme ponašanja, što je izazvalo najveću tragediju na Starom kontinentu nakon Drugoga svjetskog rata, već ponajviše huškačka, proratna politika Banskih dvora potpomognuta medijski programiranom euforijom kako „moramo pobijediti Ruse u Ukrajini“, obilno nafutranom fotomaterijalima što ciljano prepariraju i činjenice o „dobrima“ i „zlima“ u ratu i emocije jednostrano obaviještenih tzv. običnih/malih ljudi. A tzv. mainstream „analitičarima“ i „sigurnosnim/vojnim stručnjacima“, čija riječ sudjeluje u formiranju javnog mišljenja, ne pada na um objekcija kako se ukrajinski rat u ključnomu uopće ne razlikuje od SAD/NATO-ovih agresija prošlih desetljeća na Afganistan, Irak, Libiju, Siriju, etc. Što nije niti će ikada biti međunarodno sankcionirano na način koji se sada na Zapadu traži za Ruse.
Ratni ples vampira
Desetljećima prije ulaska ruske vojske 24. veljače 2022. u Ukrajini, iza SAD/NATO-ovih agresija po Bliskom istoku, Aziji, Srednjoj i Južnoj Americi, Africi… ubijeni milijuni nedužnih civila, milijuni raseljeni i postali invalidima, suverene države (o)pljačkane, razorene i bačene u političko rasulo… Nitko nije SAD/NATO-u ispostavio račun, UN nije donio nikakve ozbiljne/osuđujuće rezolucije s imenom i prezimenom krivaca, nitko nije tražio osnivanje posebnih sudova za ratne i zločine protiv čovječnosti na kojima bi se sudilo čelnicima država agresora, kao što se sad licemjerno traži za Rusku Federaciju, Putina i njegove najbliže suradnike. Daleko od toga da se krivcima za i u ukrajinskom ratu treba progledati kroz prste. No, ako je riječ o pravdi, ona mora biti Pravda, jednaka za sve koji su u toj katastrofi ili luk jeli ili samo luk mirisali: od lidera SAD/EU/NATO-a s tzv. partnerima, ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog s vojnim i političkim državnim vrhom do medija i novinarskih jastrebova. Je li, bez iznimke. A to je mission impossible i u odnosu na Rusiju/Putina i pogotovo u odnosu krvave savjesti i prljave ruke na proameričkom Zapadu.
Zastrašujuće je pak da ratni ples vampira kojima je Ares u glavi umjesto mozga ubrzava ritam, da eskaliraju strah i neizvjesnost do te mjere da 57,6 posto djece u petom razredu osmoljetke u Hrvatskoj stavlja strah od ukrajinskog rata ispred straha od klimatskih promjena (34 posto), straha od potresa (33,7 posto) i straha od koronavirusa (17,1 posto). Tog se pak rata boji 40,4 posto djevojčica i dječaka sedmog razreda osnovne i 38,5 posto u trećem razredu srednje škole, također više i od klimatskih promjena, potresa i koronavirusa. O tomu nitko ne vodi računa budući da trknutim političarima – koji, je li, debelo profitiraju upravo na strahu ljudi svih dobi, prijetnjama i ucjenama – mir i mirotvorstvo nisu u opisu posla. A kad već spominjemo Jokićevo istraživanje u kojemu su sudjelovali stručnjaci svih četiriju sveučilišta u RH, indikativno je, glede&unatoč, da djeca i mladež krajnje loše ocjenjuju političare, novinare i – znanstvenike. Gotovo da im uopće ne vjeruju.
