Preuzeto s portala autograf. Autor: Paulina Arbutina
Deset mjeseci Hrvatska je članica Europske unije. O pravima nacionalnih manjina u europskoj Hrvatskoj, o tome što za manjine znače predstojeći izbori za Europski parlament i kako se na pitanje nacionalnih manjina gleda iz europskih prijestolnica razgovarali smo s dr. sc. Antonijom Petričušić s katedre za sociologiju zagrebačkog Pravnog fakulteta.
Kako ocjenjujete položaj nacionalnih manjina u europskoj Hrvatskoj?
Nažalost, članstvo Hrvatske u EU nije se poticajno odrazilo na ostvarivanje manjinskih prava. Naša je zemlja primjer kako je politika uvjetovanja u pogledu ostvarivanja prava manjina proizvod za vanjsko tržište, kako je to još davno imenovao poznati profesor europskog prava Bruno de Witte. Unija se, posredstvom Odjela za proširenje Europske komisije, bavi manjinskim pravima onih zemalja koje teže članstvu, ne i država članica. Čini to s uvjerenjem i pretpostavkom da će pretpristupno vrijeme učvrstiti zakonodavna i institucionalna rješenja zaštite manjina u zemlji koja pristupa i teži članstvu. U našem slučaju politika uvjetovanja proizvodila je pozitivne učinke do trenutka potpisivanja Ugovora o pristupanju. Nije trebalo dugo da se osuši tinta na potpisima čelnika država članica da slabost demokratske konsolidacije vrijednosti tolerancije, jednakosti i pluralizma ispliva na površinu. Jer napad na dvojezičnost u Vukovaru je paradigma šireg opsega od međuetničke netrpeljivosti: ona govori o tome kako se reformski procesi koji se događaju tijekom pristupanja zemlje članice Europske unije ne smiju fokusirati isključivo na političke i administrativne elite koje intenzivno sudjeluju u procesu pristupanja i pregovaranja, već da se na vrijednostima na kojima se Unija temelji treba socijalizirati cjelokupno građanstvo. Posebice regija poput naše, koja je opterećena nasljeđem nedavnih ratova koji su otvorili prostor iznicanju etno-nacionalnih mitova, raseljavanju stanovništva i etničkoj homogenizaciji cijelih zemalja i dijelova njihova teritorija. EU se pokušala pozabaviti tim nasljeđem. Pretpristupno uvjetovanje u pogledu ostvarivanja prava manjina dio je, dakle, demokratizacijske paradigme. No ono ne može proizvesti opipljive, relevantne rezultate u osam pretpristupnih godina. Posebice ne u regiji u kojoj su se nedavno dogodili vrlo brutalni međuetnički sukobi. Dakle, unatoč dobroj namjeri politike uvjetovanja koja je, osim propisivanja manjinskog zakonodavstva i njegove provedbe od hrvatskih vlasti, tražila i rješavanje pitanja povratka izbjeglica, suočavanje s prošlošću procesuiranjem ratnih zločina i pomirbe s nekadašnjim neprijateljskim narodima rezultati su u svim tim područjima poražavajuće ograničeni. Mislim da je to stoga što takve promjene zahtijevaju dulji period, a ne tek jedno desetljeće. Bilo bi dobro da je EU uspostavila trend koji bi bio nastavljen. Nažalost, ona za inzistiranje na ranijoj poslušnosti, koja se pokazala hinjenom, nema više nadležnosti.
Zašto se na histeriju oko ćirilice ne reagira iz europskih centara?
Jeste li primijetili da se o pitanju prijeteće derogacije manjinskih prava putem otpora većinskog stanovništva uvođenju dvojezičnosti u Vukovaru nije očitovala povjerenica za pravosuđe, temeljna prava i građanstvo te potpredsjednica Europske komisije Viviane Reding? O tome je, koliko se sjećam, govorio tek glasnogovornik europskog povjerenika za proširenje, čak ne ni povjerenik Štefan Füle. Ne mogu reagirati jednostavno zato jer nemaju manjinsku politiku pod nadležnošću Unije. Nema jedinstvenog standarda zaštite pripadnika nacionalnih manjina na razini Unije, već svaka država sama odlučuje kojim će društvenim skupinama i u kojem opsegu priznati i jamčiti manjinska prava. Poštivanje prava pripadnika manjina je, doduše, jedna od vrijednosti na kojima je EU ustanovljena i koja bi trebala biti zajednička svim državama članicama. I to tek od 2009. godine, kada su posljednji put revidirani osnivački ugovori. No to je tek načelni iskaz o raznolikosti, pluralizmu, nediskriminaciji i toleranciji europskog društva, o čemu ne postoje mnogobrojne direktive, odluke, preporuke i mišljenja. Dakle, o tim načelima ne postoji zakonodavstvo koje bi ih oživotvorilo u konkretne mjere i politike. Ipak, nije sve tako sivo, jer zaštita manjina ipak ima nekoliko normativnih uporišta: Povelja EU o temeljnim pravima, koja predstavlja primarno zakonodavstvo EU i čije odredbe imaju prednost pred domaćim pravom, propisuje zabranu bilo kakve diskriminacije temeljem etničkog podrijetla, jezika, vjere, pripadnosti nacionalnoj manjini, itd. Nadalje, istim se izvorom prava Unija obvezuje na poštivanje kulturne, vjerske i jezične raznolikosti. Dok prva odredba može računati na djelotvornu sudsku zaštitu, potonja se u pravilu oživotvoruje kroz različite programe i projekte koje Unija financira. No ima još jedna važna činjenica, a ta je da se Hrvatska obvezala poštovati prava manjina u pregovorima s EU, a ona je notirana u Ugovoru o pristupanju, međunarodnom sporazumu između država članica EU i Hrvatske. Neke od posebnih obveza koje je Hrvatska preuzela tijekom svojih pristupnih pregovora za članstvo u EU su, primjerice, nastavak jačanja zaštite manjina, uključujući i učinkovitu provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina; rješavanje preostalih pitanja na području povratka izbjeglica; potpuna suradnja s Haškim sudom i poboljšavanje zaštite ljudskih prava. U slučaju da EU smatra kako Hrvatska ne ispunjava neku od tih preuzetih obveza, može je tužiti pred Europskim sudom u Luksemburgu.
Koje se europske institucije bave manjinskim pitanjima u nekoj od članica EU?
Europski sud štiti temeljna ljudska prava jer su ista ugrađena u opća načela prava EU, a skrbi i za pravilnu provedbu odredbi Povelje EU o temeljnim pravima i direktiva o rasnoj jednakosti ili o jednakosti pri zapošljavanju. Razvila se impresivna sudska praksa, no treba imati na umu da se sud ne bavi manjinskim pravima, nego u pravilu ispituje je li došlo do diskriminacije nekoga temeljem pripadnosti nekoj naciji, državljanstvu ili manjinskoj skupini, te da li je došlo do povrede još kojeg ljudskog prava. Nadalje, na razini Vijeća EU, izvršne institucije, donesena je Okvirna odluka o suzbijanju rasizma i ksenofobije kojom se nastoje sankcionirati djela koja uključuju nasilje i mržnju usmjerenu prema skupinama zbog rase, boje kože, vjere, podrijetla i nacionalne ili etničke pripadnosti. Kada se podvuče crta, jasno je da se manjine ne trebaju zagledavati u Unijine institucije, već u svoje nacionalne, regionalne ili lokalne vlasti. One su jamci provedbe manjinskog zakonodavstva i osiguranja jednakosti i nediskriminacije.
Unatoč dobroj zakonskoj regulativi u praksi zaostajemo za mnogim europskim državama, od kojih neke nemaju posebne zakone o zaštiti manjina. Kako je moguć takav paradoks?
Zato što nije dovoljno imati dobre zakone. Da bi zakoni imali učinka, moraju postojati i djelovati institucije koje ih provode, na svim razinama vlasti. Osim toga, manjinsko zakonodavstvo i politika trebaju se ostvarivati multisektorski: kroz obrazovnu, ekonomsku, razvojnu, kulturnu, turističku politiku. Za izostanak ovog poželjnog pristupa, po meni, nisu krivi samo vlastodršci već i manjine same. Jednostavno su se podložile rješenju koje su im vlade ponudile: njegujemo kulturnu autonomiju, tiskamo publikacije, organiziramo smotre, raspodjeljujemo među sobom financijska sredstva koja se iz proračuna osiguravaju putem Savjeta za nacionalne manjine, a ne inzistiramo na dugoročnim infrastrukturnim projektima koji s jedne strane jamče dugoročnu održivost manjinske zajednice u nekom području, posebice kada se ne radi o urbanoj sredini, a s druge pokazuju da su manjine zainteresirane za iste, životne probleme zajednice u kojoj žive i da žele dobro i ostalim stanovnicima regije, mjesta, sela ili zaseoka. Na taj se način nadvladavaju podjele i gradi suživot.
Koliko su u Hrvatskoj pučki pravobranitelj i sudovi efikasni u zaštiti manjina, a koliko je to sud u Strasbourgu, pred kojim pripadnici manjina redovito gube procese?
Sadašnja pučka pravobraniteljica, kao i pravobranitelji koji su joj prethodili, stoje na braniku borbe protiv diskriminiranja temeljem etničke pripadnosti, nacionalnog podrijetla, jezika ili vjere i, naravno, mnogih drugih obilježja. U Zakonu o suzbijanju diskriminacije nema pripadnosti nacionalnoj manjini kao potencijalne osnove diskriminiranja jer smo u procesu harmonizacije zakonodavstva s onim iz EU doslovno prepisivali sadržaj direktiva. Unatoč tome, diskriminacija pripadnika nacionalnih manjina temeljem njihovog nacionalnog podrijetla najčešća je pojava diskriminacije u praksi pučke pravobraniteljice. Broj građanskih i prekršajnih postupaka vođenih zbog diskriminacije, kao i pravomoćnih odluka, rastao je tijekom posljednjih godina, što znači da i sudovi osiguravaju zaštitu manjina. I ovdje su najučestalije osnove diskriminacije etnička pripadnost i nacionalno podrijetlo. Važno je, doduše, da državno odvjetništvo i sudovi djeluju promptno u slučaju zločina iz mržnje jer takvo djelovanje šalje poruku široj javnosti da je to društveno neprihvatljivo. Stoga ulogu pravosudnog sustava u suzbijanju diskriminacije i ostvarivanju manjinskih prava treba dodatno razvijati i unapređivati. No uz jačanje kapaciteta pravosudnih institucija treba raditi i na informiranju javnosti o pravima i mogućnostima koje su im na raspolaganju, a tiču se zaštite od diskriminacije i ostvarivanja njihovih manjinskih prava. Stoga je važno da i Ured pučke pravobraniteljice i Ured za ljudska prava rade i preventivno-edukativno, a ne da samo prikupljaju pritužbe onih koji se osjećaju žrtvama diskriminacije, izvješćuju Sabor o broju pravosudnih postupaka ili o broju novozaposlenih pripadnika manjina u tijelima javne uprave. Te institucije nose osobitu odgovornost za provedbu manjinske politike.
Kako ocjenjujete put kojim srpska zajednica ostvaruje kulturnu autonomiju u Hrvatskoj?
Po meni, to je krivi put. Upala je u matricu raspodjele novca za kulturnu autonomiju kojom osigurava radna mjesta svojih pripadnika u udrugama civilnog društva, manjinskim doduše, ali ne onima koje jačaju zajedništvo svog stanovništva na područjima gdje djeluju. Svjesna sam da na ovaj problem gledam drugačije nego pripadnici manjinskih zajednica, koji tvrde da integracija u društvo nužno završava asimilacijom. No i srpska zajednica mora pokazati simbolično da želi suživot, a nije li najlakši put otvaranju takvog dijaloga s većinskim stanovništvom putem kulturno-umjetničkih događaja, gastronomije, suradnje u onim područjima koja su slična, bliska i ne razdvajaju nego povezuju?
Očekivalo se da će s ulaskom Hrvatske u EU manjinska vijeća dobiti veći manevarski prostor. Kako vidite funkcioniranje manjinskih vijeća u budućnosti?
Temeljem čega bi vijeća dobila taj prostor? Mislim da se članstvo u Uniji, iz perspektive nečlanstva, naivno doživljavalo kao panaceja za sve i svašta, a sada je nastupilo otrežnjenje koje nam je otkrilo kako smo naivni bili. Vijeća su institucije konzultativnog karaktera, s opetovano dokazanom slabom podrškom birača za svoje konstituiranje putem izravnih izbora. Ako za neku instituciju glasa tek oko deset posto registriranih birača, taj izostanak interesa potvrđuje njenu nerelevantnost. Smatram da su vijeća nepotrebna jer njihovu ulogu obavljaju predstavnici u lokalnim predstavničkim tijelima. Ona sada djeluju kao neke kvazinevladine udruge, okupljaju u pravilu ljude koji su politički aktivni, a ne šarolike profile lokalnog stanovništva. Po meni, vijeća su minisinekure manjinskih političkih stranaka i ne proizvode nikakav integracijski učinak niti osiguravaju da se glas manjina zaista čuje u lokalnim i regionalnim zajednicama.
Koliko su manjine u Hrvatskoj osposobljene da apsorbiraju sredstva iz EU fondova? Kako će manjine u budućnosti preživjeti?
Osim nekoliko manjinskih nevladinih udruga, koje u pravilu surađuju s tzv. mainstream udrugama iz velikih gradova ili sa stranim udrugama i institucijama kada se natječu za EU sredstva, većina prekobrojnih manjinskih udruga isključivo se financira novcem iz proračuna, bilo državnog ili lokalnih. Mnogo je važnije da sredstva iz EU fondova znaju i mogu apsorbirati jedinice lokalne i regionalne samouprave u kojima manjine tradicionalno prebivaju, jer tu se nalazi značajan novac koji je u stanju sufinancirati lokalne infrastrukturne projekte. No bojim se da su lokalne i regionalne vlasti u potpunosti nepripremljene za takve poduhvate. I da će manjine stoga biti posredni gubitnici kohezijske politike. Pitali ste me i kako da manjine prežive. Isticanjem kvalitetnih, obrazovanih političkih kandidata, koaliranjem ne samo s onim političkim opcijama koje im bacaju koščice od kojih će se samo kratkoročno zasititi, nego s onima koji imaju dugoročne razvojne ideje i projekte. I na državnom i lokalnom nivou to je jednako važno.
Koliko su predstojeći europski izbori važni za manjine u promicanju njihovih interesa?
Čini mi se da su naše manjinske zajednice svjesne značaja i važnosti ove institucije za promicanje interesa manjina. Nekoliko je izbornih lista srpske nacionalne manjine za izbore za Europski parlament. Neke su liste pak odlučile obuhvatiti ugledne članove manjinskih zajednica i na taj način privući manjinske glasače da njima poklone povjerenje i glas. Zašto su Bruxelles i Strasbourg, sjedišta Europskog parlamenta, važna mjesta za ostvarivanje manjinskih prava? Jer je Parlament mjesto na kojem se često raspravlja o manjinskim pravima, u njemu su donesene mnoge rezolucije o uporabi manjinskih ili rjeđe korištenih europskih jezika, o tretiranju manjina u zemljama izvan EU. Iako rezolucije Europskog parlamenta nemaju snagu pravnog izvora, dakle ne obvezuju zemlje članice, one predstavljaju izraz političkog konsenzusa oko nekog pitanja. Nažalost, neki naši EU zastupnici i zastupnice koriste svoje istupe u parlamentu za ostavljanje dojma na domaće glasače, pa mogu otvarati teme koje radikaliziraju odnose sa zemljama koje pristupaju Europskoj uniji. To je jeftini populizam, koji može štetiti ne samo dobrosusjedstvu, nego i međuetničkim odnosima u našoj zemlji. Nadajmo se da takvih zastupnika i zastupnica u sljedećem sazivu Parlamenta neće biti!
Deset mjeseci Hrvatska je članica Europske unije. O pravima nacionalnih manjina u europskoj Hrvatskoj, o tome što za manjine znače predstojeći izbori za Europski parlament i kako se na pitanje nacionalnih manjina gleda iz europskih prijestolnica razgovarali smo s dr. sc. Antonijom Petričušić s katedre za sociologiju zagrebačkog Pravnog fakulteta.
Kako ocjenjujete položaj nacionalnih manjina u europskoj Hrvatskoj?
Nažalost, članstvo Hrvatske u EU nije se poticajno odrazilo na ostvarivanje manjinskih prava. Naša je zemlja primjer kako je politika uvjetovanja u pogledu ostvarivanja prava manjina proizvod za vanjsko tržište, kako je to još davno imenovao poznati profesor europskog prava Bruno de Witte. Unija se, posredstvom Odjela za proširenje Europske komisije, bavi manjinskim pravima onih zemalja koje teže članstvu, ne i država članica. Čini to s uvjerenjem i pretpostavkom da će pretpristupno vrijeme učvrstiti zakonodavna i institucionalna rješenja zaštite manjina u zemlji koja pristupa i teži članstvu. U našem slučaju politika uvjetovanja proizvodila je pozitivne učinke do trenutka potpisivanja Ugovora o pristupanju. Nije trebalo dugo da se osuši tinta na potpisima čelnika država članica da slabost demokratske konsolidacije vrijednosti tolerancije, jednakosti i pluralizma ispliva na površinu. Jer napad na dvojezičnost u Vukovaru je paradigma šireg opsega od međuetničke netrpeljivosti: ona govori o tome kako se reformski procesi koji se događaju tijekom pristupanja zemlje članice Europske unije ne smiju fokusirati isključivo na političke i administrativne elite koje intenzivno sudjeluju u procesu pristupanja i pregovaranja, već da se na vrijednostima na kojima se Unija temelji treba socijalizirati cjelokupno građanstvo. Posebice regija poput naše, koja je opterećena nasljeđem nedavnih ratova koji su otvorili prostor iznicanju etno-nacionalnih mitova, raseljavanju stanovništva i etničkoj homogenizaciji cijelih zemalja i dijelova njihova teritorija. EU se pokušala pozabaviti tim nasljeđem. Pretpristupno uvjetovanje u pogledu ostvarivanja prava manjina dio je, dakle, demokratizacijske paradigme. No ono ne može proizvesti opipljive, relevantne rezultate u osam pretpristupnih godina. Posebice ne u regiji u kojoj su se nedavno dogodili vrlo brutalni međuetnički sukobi. Dakle, unatoč dobroj namjeri politike uvjetovanja koja je, osim propisivanja manjinskog zakonodavstva i njegove provedbe od hrvatskih vlasti, tražila i rješavanje pitanja povratka izbjeglica, suočavanje s prošlošću procesuiranjem ratnih zločina i pomirbe s nekadašnjim neprijateljskim narodima rezultati su u svim tim područjima poražavajuće ograničeni. Mislim da je to stoga što takve promjene zahtijevaju dulji period, a ne tek jedno desetljeće. Bilo bi dobro da je EU uspostavila trend koji bi bio nastavljen. Nažalost, ona za inzistiranje na ranijoj poslušnosti, koja se pokazala hinjenom, nema više nadležnosti.
Zašto se na histeriju oko ćirilice ne reagira iz europskih centara?
Jeste li primijetili da se o pitanju prijeteće derogacije manjinskih prava putem otpora većinskog stanovništva uvođenju dvojezičnosti u Vukovaru nije očitovala povjerenica za pravosuđe, temeljna prava i građanstvo te potpredsjednica Europske komisije Viviane Reding? O tome je, koliko se sjećam, govorio tek glasnogovornik europskog povjerenika za proširenje, čak ne ni povjerenik Štefan Füle. Ne mogu reagirati jednostavno zato jer nemaju manjinsku politiku pod nadležnošću Unije. Nema jedinstvenog standarda zaštite pripadnika nacionalnih manjina na razini Unije, već svaka država sama odlučuje kojim će društvenim skupinama i u kojem opsegu priznati i jamčiti manjinska prava. Poštivanje prava pripadnika manjina je, doduše, jedna od vrijednosti na kojima je EU ustanovljena i koja bi trebala biti zajednička svim državama članicama. I to tek od 2009. godine, kada su posljednji put revidirani osnivački ugovori. No to je tek načelni iskaz o raznolikosti, pluralizmu, nediskriminaciji i toleranciji europskog društva, o čemu ne postoje mnogobrojne direktive, odluke, preporuke i mišljenja. Dakle, o tim načelima ne postoji zakonodavstvo koje bi ih oživotvorilo u konkretne mjere i politike. Ipak, nije sve tako sivo, jer zaštita manjina ipak ima nekoliko normativnih uporišta: Povelja EU o temeljnim pravima, koja predstavlja primarno zakonodavstvo EU i čije odredbe imaju prednost pred domaćim pravom, propisuje zabranu bilo kakve diskriminacije temeljem etničkog podrijetla, jezika, vjere, pripadnosti nacionalnoj manjini, itd. Nadalje, istim se izvorom prava Unija obvezuje na poštivanje kulturne, vjerske i jezične raznolikosti. Dok prva odredba može računati na djelotvornu sudsku zaštitu, potonja se u pravilu oživotvoruje kroz različite programe i projekte koje Unija financira. No ima još jedna važna činjenica, a ta je da se Hrvatska obvezala poštovati prava manjina u pregovorima s EU, a ona je notirana u Ugovoru o pristupanju, međunarodnom sporazumu između država članica EU i Hrvatske. Neke od posebnih obveza koje je Hrvatska preuzela tijekom svojih pristupnih pregovora za članstvo u EU su, primjerice, nastavak jačanja zaštite manjina, uključujući i učinkovitu provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina; rješavanje preostalih pitanja na području povratka izbjeglica; potpuna suradnja s Haškim sudom i poboljšavanje zaštite ljudskih prava. U slučaju da EU smatra kako Hrvatska ne ispunjava neku od tih preuzetih obveza, može je tužiti pred Europskim sudom u Luksemburgu.
Koje se europske institucije bave manjinskim pitanjima u nekoj od članica EU?
Europski sud štiti temeljna ljudska prava jer su ista ugrađena u opća načela prava EU, a skrbi i za pravilnu provedbu odredbi Povelje EU o temeljnim pravima i direktiva o rasnoj jednakosti ili o jednakosti pri zapošljavanju. Razvila se impresivna sudska praksa, no treba imati na umu da se sud ne bavi manjinskim pravima, nego u pravilu ispituje je li došlo do diskriminacije nekoga temeljem pripadnosti nekoj naciji, državljanstvu ili manjinskoj skupini, te da li je došlo do povrede još kojeg ljudskog prava. Nadalje, na razini Vijeća EU, izvršne institucije, donesena je Okvirna odluka o suzbijanju rasizma i ksenofobije kojom se nastoje sankcionirati djela koja uključuju nasilje i mržnju usmjerenu prema skupinama zbog rase, boje kože, vjere, podrijetla i nacionalne ili etničke pripadnosti. Kada se podvuče crta, jasno je da se manjine ne trebaju zagledavati u Unijine institucije, već u svoje nacionalne, regionalne ili lokalne vlasti. One su jamci provedbe manjinskog zakonodavstva i osiguranja jednakosti i nediskriminacije.
Unatoč dobroj zakonskoj regulativi u praksi zaostajemo za mnogim europskim državama, od kojih neke nemaju posebne zakone o zaštiti manjina. Kako je moguć takav paradoks?
Zato što nije dovoljno imati dobre zakone. Da bi zakoni imali učinka, moraju postojati i djelovati institucije koje ih provode, na svim razinama vlasti. Osim toga, manjinsko zakonodavstvo i politika trebaju se ostvarivati multisektorski: kroz obrazovnu, ekonomsku, razvojnu, kulturnu, turističku politiku. Za izostanak ovog poželjnog pristupa, po meni, nisu krivi samo vlastodršci već i manjine same. Jednostavno su se podložile rješenju koje su im vlade ponudile: njegujemo kulturnu autonomiju, tiskamo publikacije, organiziramo smotre, raspodjeljujemo među sobom financijska sredstva koja se iz proračuna osiguravaju putem Savjeta za nacionalne manjine, a ne inzistiramo na dugoročnim infrastrukturnim projektima koji s jedne strane jamče dugoročnu održivost manjinske zajednice u nekom području, posebice kada se ne radi o urbanoj sredini, a s druge pokazuju da su manjine zainteresirane za iste, životne probleme zajednice u kojoj žive i da žele dobro i ostalim stanovnicima regije, mjesta, sela ili zaseoka. Na taj se način nadvladavaju podjele i gradi suživot.
Koliko su u Hrvatskoj pučki pravobranitelj i sudovi efikasni u zaštiti manjina, a koliko je to sud u Strasbourgu, pred kojim pripadnici manjina redovito gube procese?
Sadašnja pučka pravobraniteljica, kao i pravobranitelji koji su joj prethodili, stoje na braniku borbe protiv diskriminiranja temeljem etničke pripadnosti, nacionalnog podrijetla, jezika ili vjere i, naravno, mnogih drugih obilježja. U Zakonu o suzbijanju diskriminacije nema pripadnosti nacionalnoj manjini kao potencijalne osnove diskriminiranja jer smo u procesu harmonizacije zakonodavstva s onim iz EU doslovno prepisivali sadržaj direktiva. Unatoč tome, diskriminacija pripadnika nacionalnih manjina temeljem njihovog nacionalnog podrijetla najčešća je pojava diskriminacije u praksi pučke pravobraniteljice. Broj građanskih i prekršajnih postupaka vođenih zbog diskriminacije, kao i pravomoćnih odluka, rastao je tijekom posljednjih godina, što znači da i sudovi osiguravaju zaštitu manjina. I ovdje su najučestalije osnove diskriminacije etnička pripadnost i nacionalno podrijetlo. Važno je, doduše, da državno odvjetništvo i sudovi djeluju promptno u slučaju zločina iz mržnje jer takvo djelovanje šalje poruku široj javnosti da je to društveno neprihvatljivo. Stoga ulogu pravosudnog sustava u suzbijanju diskriminacije i ostvarivanju manjinskih prava treba dodatno razvijati i unapređivati. No uz jačanje kapaciteta pravosudnih institucija treba raditi i na informiranju javnosti o pravima i mogućnostima koje su im na raspolaganju, a tiču se zaštite od diskriminacije i ostvarivanja njihovih manjinskih prava. Stoga je važno da i Ured pučke pravobraniteljice i Ured za ljudska prava rade i preventivno-edukativno, a ne da samo prikupljaju pritužbe onih koji se osjećaju žrtvama diskriminacije, izvješćuju Sabor o broju pravosudnih postupaka ili o broju novozaposlenih pripadnika manjina u tijelima javne uprave. Te institucije nose osobitu odgovornost za provedbu manjinske politike.
Kako ocjenjujete put kojim srpska zajednica ostvaruje kulturnu autonomiju u Hrvatskoj?
Po meni, to je krivi put. Upala je u matricu raspodjele novca za kulturnu autonomiju kojom osigurava radna mjesta svojih pripadnika u udrugama civilnog društva, manjinskim doduše, ali ne onima koje jačaju zajedništvo svog stanovništva na područjima gdje djeluju. Svjesna sam da na ovaj problem gledam drugačije nego pripadnici manjinskih zajednica, koji tvrde da integracija u društvo nužno završava asimilacijom. No i srpska zajednica mora pokazati simbolično da želi suživot, a nije li najlakši put otvaranju takvog dijaloga s većinskim stanovništvom putem kulturno-umjetničkih događaja, gastronomije, suradnje u onim područjima koja su slična, bliska i ne razdvajaju nego povezuju?
Očekivalo se da će s ulaskom Hrvatske u EU manjinska vijeća dobiti veći manevarski prostor. Kako vidite funkcioniranje manjinskih vijeća u budućnosti?
Temeljem čega bi vijeća dobila taj prostor? Mislim da se članstvo u Uniji, iz perspektive nečlanstva, naivno doživljavalo kao panaceja za sve i svašta, a sada je nastupilo otrežnjenje koje nam je otkrilo kako smo naivni bili. Vijeća su institucije konzultativnog karaktera, s opetovano dokazanom slabom podrškom birača za svoje konstituiranje putem izravnih izbora. Ako za neku instituciju glasa tek oko deset posto registriranih birača, taj izostanak interesa potvrđuje njenu nerelevantnost. Smatram da su vijeća nepotrebna jer njihovu ulogu obavljaju predstavnici u lokalnim predstavničkim tijelima. Ona sada djeluju kao neke kvazinevladine udruge, okupljaju u pravilu ljude koji su politički aktivni, a ne šarolike profile lokalnog stanovništva. Po meni, vijeća su minisinekure manjinskih političkih stranaka i ne proizvode nikakav integracijski učinak niti osiguravaju da se glas manjina zaista čuje u lokalnim i regionalnim zajednicama.
Koliko su manjine u Hrvatskoj osposobljene da apsorbiraju sredstva iz EU fondova? Kako će manjine u budućnosti preživjeti?
Osim nekoliko manjinskih nevladinih udruga, koje u pravilu surađuju s tzv. mainstream udrugama iz velikih gradova ili sa stranim udrugama i institucijama kada se natječu za EU sredstva, većina prekobrojnih manjinskih udruga isključivo se financira novcem iz proračuna, bilo državnog ili lokalnih. Mnogo je važnije da sredstva iz EU fondova znaju i mogu apsorbirati jedinice lokalne i regionalne samouprave u kojima manjine tradicionalno prebivaju, jer tu se nalazi značajan novac koji je u stanju sufinancirati lokalne infrastrukturne projekte. No bojim se da su lokalne i regionalne vlasti u potpunosti nepripremljene za takve poduhvate. I da će manjine stoga biti posredni gubitnici kohezijske politike. Pitali ste me i kako da manjine prežive. Isticanjem kvalitetnih, obrazovanih političkih kandidata, koaliranjem ne samo s onim političkim opcijama koje im bacaju koščice od kojih će se samo kratkoročno zasititi, nego s onima koji imaju dugoročne razvojne ideje i projekte. I na državnom i lokalnom nivou to je jednako važno.
Koliko su predstojeći europski izbori važni za manjine u promicanju njihovih interesa?
Čini mi se da su naše manjinske zajednice svjesne značaja i važnosti ove institucije za promicanje interesa manjina. Nekoliko je izbornih lista srpske nacionalne manjine za izbore za Europski parlament. Neke su liste pak odlučile obuhvatiti ugledne članove manjinskih zajednica i na taj način privući manjinske glasače da njima poklone povjerenje i glas. Zašto su Bruxelles i Strasbourg, sjedišta Europskog parlamenta, važna mjesta za ostvarivanje manjinskih prava? Jer je Parlament mjesto na kojem se često raspravlja o manjinskim pravima, u njemu su donesene mnoge rezolucije o uporabi manjinskih ili rjeđe korištenih europskih jezika, o tretiranju manjina u zemljama izvan EU. Iako rezolucije Europskog parlamenta nemaju snagu pravnog izvora, dakle ne obvezuju zemlje članice, one predstavljaju izraz političkog konsenzusa oko nekog pitanja. Nažalost, neki naši EU zastupnici i zastupnice koriste svoje istupe u parlamentu za ostavljanje dojma na domaće glasače, pa mogu otvarati teme koje radikaliziraju odnose sa zemljama koje pristupaju Europskoj uniji. To je jeftini populizam, koji može štetiti ne samo dobrosusjedstvu, nego i međuetničkim odnosima u našoj zemlji. Nadajmo se da takvih zastupnika i zastupnica u sljedećem sazivu Parlamenta neće biti!
