Nema dana kad bar malo ne umiremo od srama… Pretjerujem?
U normalnim državama skandal izaziva ostavke. U Hrvatskoj izaziva sastanke, priopćenja i pažljivo odmjerenu šutnju.
Bivši ministar pjeva fašističke stihove, premijer gleda u pod, koalicijski partneri se zgražaju s uključenim kalkulatorom, a javnosti se objašnjava da je problem zapravo – pretjerana reakcija.
Fašizam se ovdje više ni ne skriva. On se relativizira, folklorizira i svodi na ‘loš ukus’, dok se svaka jasna osuda proglašava histerijom ili ideološkim ekstremizmom.
Pjevati se može što god se hoće, samo nemoj slučajno reći da je to neprihvatljivo – to već ‘produbljuje podjele’.
‘Na svom šoru’ postao je novi ustavni članak: privatno, ali javno; slobodno, ali bez odgovornosti. Kamera je slučajno uključena, Facebook je slučajno platforma, a poruka slučajno završava pred cijelom nacijom.
I onda slijedi standardni ritual: malo moralne panike, malo umjerenog državničkog dociranja, pa povratak na staro.
Jer vlada ne pada zbog vrijednosti, nego zbog matematike. Koalicija se, kao i uvijek, ne raspada – ona se samo resetira.
Svi su zgroženi, nitko kriv. Sve je neprihvatljivo, ali nekako uvijek podnošljivo. Fašizam je ovdje tek smetnja u programu, a odgovornost luksuz koji si nitko na vlasti ne može priuštiti.
Vladu, naravno, to ne potresa. Jer ovo nije problem, ovo je tradicija. Malo ustašovanja vikendom, malo liberalnog zgražanja za kamere, pa svi natrag u koaliciju kao da se ništa nije dogodilo.
Država ide dalje, obraz ostaje po strani, a povijest se opet pjeva umjesto da se razumije.
I to je možda jedina tradicija koju doista njegujemo bez iznimke.
