Prvo trebamo riješiti ove apstraktnije i akademske stvari, a poslije će biti vremena za manje važne poslove. Npr. isplatu dvanaeste plaće za nastavnike. Ili obnovu stropova u školama koji se ruše na učenike. Ili grijanje u učionicama. Besplatni prijevoz učenika. Kvalitetnu hranu dostupnu svima. Knjige i računala u školskim knjižnicama
U kurikularnoj reformi ima svega. Eto, ima u njoj STEM-a, ima vjeronauka, ima poduzetništva, fleksibilnosti, tablica, učenja učenja, štogod ti srce hoće, i opet ne može proći! Takvi smo valjda mi Hrvati. Jal je to. Jer su Boris Jokić i njegovi stavili u reformu baš sve što treba, okupili struku, posjetili mitropolite i kardinale i pružili hrabri otpor najmračnijim komunističkim tendencijama iz prošlog režima. I opet nije prošlo!
Kad nas je ministar Dragan Primorac nadahnuto i slatkorječivo, tamo negdje 2007., 2008. godine uveo u društvo znanja, nismo ni slutili da ćemo danas postati zemlja koja se diči ogromnim brojem proizvedenih doktora znanosti po glavi stanovnika, većim nego u mnogim zemljama za koje smo mislili da su nam nedostižni uzor. Pokazalo se da, na svu sreću, nije tako i da smo danas, u znanju i doktoratima, pretekli po znanju poznatu Norvešku. Ostadoše tako Norveška i Nizozemska zemlja proleterska, a mi, nadasve konkurentni, fleksibilni, cjeloživotni i izvrsni odosmo u bolju budućnost u kojoj su znanje i obrazovanje vrijednosti u koje se zaklinjemo i koje njegujemo. Zbog naše djece.
Imao je bivši ministar Primorac još odličnih ideja i reformi, ali ih nažalost nije stigao provesti u djelo. Jedna od njih bio je HNOS – Hrvatski nacionalni obrazovni standard. Za tu je ideju imao snažnu podršku mnogih akademika iz HAZU-a, ali stvar usprkos tome nije prošla. A da jest, danas bismo, skoro sigurno, gradili prvu hrvatsku bazu na Marsu. Evo, ja bih bio među prvima koji bih se za taj pothvat prijavio, premda sumnjam da bih se mogao mjeriti s mladeži obrazovanoj u visokim školama i veleučilištima po najnaprednijim svjetskim standardima i metodama - jedan do drugog, svi visoki i snažni, bakalari i bolonjezi širokog osmijeha, sa svim zubima u čeljusti. Fleksibilni i cjeloživotni, konkurentni i izvrsni.
Sjetili su se Primorčevih ideja, srećom po nas, čak i nacionalno nešto manje osviješteni SDP-ovi kadrovi i odlučili da ih se ipak mora provesti u djelo. Zbog naše djece. Samo, nisu htjeli da se zove baš isto kao i ono iz konkurentskog tabora pa nazvaše to malo drukčije – kurikularna reforma. No, politika je arhitektica, kako naš narod kaže, pa ni ova reforma, kao ni Primorčeva, izgleda neće zaživjeti. Šteta je to, jer da smo već ove godine krenuli s generacijom koja bi se obrazovala s obzirom na ishode, poduzetno i u skladu s izazovima vremena, ja bih možda i doživio onu hrvatsku bazu na Marsu. Ovako – sumnjam. Jer, za izgraditi bazu na Marsu nije dovoljan neki glazbeni odgoj ili, sačuvaj Bože, filozofija. Ne – za to nam treba STEM! Science, technology, engineering i mathematics.
Svi danas zato viču „STEM! STEM!“ i to, zanimljivo, iz svih tabora i političkih opcija. Izgleda je opće prihvaćeno, i kod lijevih i kod desnih, da će nas znanost i tehnologija spasiti. Doduše, iz svih tabora viču i „Vjeronauk! Vjeronauk!“ i to vjeronauk svih varijanti, kako odgovara našim vjerskim zajednicama i manjinama, jer je, također, opće prihvaćeno da nam je vjeronauk u javnim školama nužan. Zbog one baze na Marsu. A i zbog naše djece.
Čudno je ipak kako sva ta znanstvenost i pravovjernost kurikularne reforme nije naišla na još veće odobravanje u društvu. Eto, ima u njoj STEM-a, ima vjeronauka, ima poduzetništva, fleksibilnosti, tablica, učenja učenja, štogod ti srce hoće, i opet ne može proći! Takvi smo valjda mi Hrvati. Jal je to. Jer su Boris Jokić i njegovi stavili u reformu baš sve što treba, okupili struku, posjetili mitropolite i kardinale i pružili hrabri otpor najmračnijim komunističkim tendencijama iz prošlog režima. I opet nije prošlo! Nije posve jasno što se dogodilo jer su Jokić i njegov tim, po njegovim riječima, imali potporu najvažnijih aktera u ovoj zemlji. Zato je i posebno zahvalio Hrvatskoj poduzetničkoj komori, svim crkvama i vjerskim zajednicama, predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, bivšim ministrima Kraljeviću, Strugaru, Jovanoviću i Mornaru.
Kako, uz svu tu podršku, reforma nije prošla nikome valjda nije jasno. Evo, neki od tih bivših ministara i danas su svjetionici u sustavu znanosti i obrazovanja. Jedan je čak svojevremeno izjavio da će odmah dati ostavku ako se nastavnicima smanje plaće. Jedino što izjavu nije ovjerio kod javnog bilježnika. Drugi sjede u upravnim vijećima agencija, centara i instituta, odlučuju o istraživanjima od nacionalnog prioriteta, usmjeravaju javni novac u centre izvrsnosti, reguliraju obrazovanje u Nacionalnom vijeću za visoko obrazovanje, nadziru državnu maturu, sve u našem interesu i interesu naše djece, naravno. Zamislite – jedan jedini bivši ministar može raditi sve to, barem dvadesetak poslova u institutima, vijećima, centrima i agencijama - on, pravi supermen u mirovini, daje podršku Jokiću i reforma opet ne prođe! To ti je poznati hrvatski jal. A da je reforma prošla, mogao se otvoriti prostor za još veću aktivnost i angažman dotičnog, a i drugih jednako vrijednih aktera u sustavu znanosti i obrazovanja – možda bi s vremenom postali čak i akademici, tko zna? Sve u interesu ovog našeg društva znanja. I naše djece, naravno. Jer, uz tako kvalitetne i vrijedne ljude na ključnim pozicijama u sustavu obrazovanja, koji su svim srcem stali iza reforme ne bismo imali razloga brinuti za našu budućnost. Da je samo kurikularna reforma prošla. Ovako – ne znam baš.
Kaže Jokić da je reforma propala zbog nekih marginalnih stranaka koje koriste ovaj nestabilni politički trenutak. A iz tih marginalnih stranaka kažu da su ponosni što su bili pojačalo za sve one ideje struke i akademika za koje nije bilo mjesta u najvažnijoj od svih reformi. U jednoj drugoj marginalnoj stranci nadasve pametnog imena, jedan drugi akademik, javnosti poznat po maestralnom vođenju Imunološkog zavoda 90-tih u našem interesu i interesu naše djece, naravno, tvrdi da je za svakog bilo mjesta i da reforma mora ići dalje. Pa gdje smo to došli, ljudi moji, da se ni akademicima više ne može vjerovati?! Pa zašto se ti akademici i bivši ministri ne mogu složiti? Zašto dopuštaju da ih te marginalne stranke koriste za svoje mračne interese? Jer, ako nam išta danas treba, to je zajedništvo akademika. Svi to znaju, a pogotovo predsjednica Grabar Kitarović koja je zato i podržala reformu. Zbog naše djece.
A vi, koji ne vidite koliko nam je kurikularna reforma potrebna, zapravo radite protiv budućnosti ove države. Mislim, neću vam ja popovati, svatko ima pravo biti neupućen i nazadan, ali znajte da ovo društvo ne može naprijed bez riformi. Samo riforme. Prvo trebamo riješiti ove malo apstraktnije i više akademske stvari, a poslije će biti vremena za ostale, manje važne poslove. Npr. isplatu dvanaeste plaće za nastavnike u školama. Ili obnovu stropova u školama koji se ruše na učenike. Ili grijanje u učionicama. Besplatni prijevoz učenika. Kvalitetnu hranu dostupnu svima. Knjige i računala u školskim knjižnicama. Sve je to važno, mogao bih se čak i složiti s vama, ali tko još danas može predavati, npr. fiziku, po nekim zastarjelim udžbenicima i metodama iz sedamdesetih? Znate li vi uopće šta se sve dogodilo u fizici u zadnjih četrdeset godina? Pa i ako nema grijanja i stabilnog stropa, dvanaeste plaće i toplog obroka, to nije razlog da našoj djeci ne predajemo o determinističkom kaosu i Higgsovom bozonu. Šta će, u ovom brzom i zahtjevnom vremenu, biti od njih, jadnih, ako o tome ne budu ništa znali. Ovdje je u pitanju budućnost. Za našu djecu.
