Antun Štivić, regionalni povjerenik SMH-IS za Slavoniju i Baranju i dopredsjednik Sindikata metalaca Hrvatske - Industrijskog sindikata, svojim se sindikalnim stavovima, odlučnim nastupom u pregovorima s poslodavcima i ljudskim kvalitetama, nametnuo kao istinski zastupnik radnika. U sebi objedinjuje kvalitete sindikalnih boraca starog kova i vrsnih poznavatelja funkcioniranja društva i radničkih prava. O sebi ukratko kaže slijedeće:
Rođen sam 1962. godine u Stupničkim Kutima (općina Bebrina) u kojima i danas živim s obitelji. Oženjen sam, otac dvoje odrasle djece i već ponosni djed. Završio sam srednju Školu učenika u privredi u Slavonskom Brodu, po zvanju tehničar. Član sindikata postao sam 1990.godine, a već 1993. godine izabran na sindikalnim izborima za Glavnog povjerenika u Đuro Đakoviću Specijalnim vozilima d.d. Nakon 12 godina provedenih na mjestu Glavnog povjerenika podružnice ĐĐ SV, na sindikalnim izborima 2005. izabran sam za županijskog povjerenika SSSH, a 2006. za regionalnog povjerenika Sindikata metalaca Hrvatske-Industrijskog sindikata (SMH-IS) i tako sam krenuo u profesionalne sindikalne vode. Danas sam regionalni povjerenik SMH-IS za Slavoniju i Baranju i dopredsjednik Sindikata metalaca Hrvatske - Industrijskog sindikata. Od kolovoza 1991. s prekidima do 1995. godine Hrvatski sam branitelj, pripadnik 139.brigade HV.
Kakva je danas sindikalna scena u Brodu, regiji i Hrvatskoj? Koliko je radnika uključeno u „vaš“ sindikat? Usporedite sadašnje djelovanje sindikata s djelovanjem u socijalizmu, u devedesetima i prije deset godina.
SMH-IS među najjačim je industrijskim sindikatima u Brodu, regiji Slavoniji i Baranji i Hrvatskoj. Kad kažem najači, ponajprije mislim na broj članova: na razini regije oko 3000 članova, a Hrvatskoj oko 15000 članova. SMH-IS je udružen u sindikalnu središnjicu SSSH koja uglavnom okuplja industrijske sindikate i na razini RH broji oko 123000 članova te u europsku i svjetsku federaciju industrijskih sindikata. U Slavonskom Brodu sindikati djeluju u okviru svojih granskih sindikata i središnjica kojima pripadaju, a o tome kako su članovi zadovoljni radom treba pitati članove sindikata. Moje je mišljenje da svi sindikati koji djeluju imaju istu zadaću - to je zaštita gospodarskih i socijalnih interesa radnika i ako to dobro rade manje je važno kojem sindikatu ili središnjici pripadate. Sindikati nisu političke stranke nego udruge dobrovoljno učlanjenih radnika radi zaštite svojih interesa iz rada i temeljem rada. Djelovanje sindikata u socijalizmu i danas u kapitalizmu nije za usporedbu, razlika je prevelika. Nekada su prava radnika bila zagarantirana zakonima, a sada se za sve morate izboriti kroz kolektivne ugovore i neki puta je to i nemoguća misija. Primjerice, baš nedavno smo u tvornici kombajna u Županji potpisali kolektivni ugovor tek kad smo najavili ŠTRAJK i bili ga spremni započeti jer talijanski vlasnik nije pristao na povećanje plaće. Inače, kako se ekonomska kriza pojačava sve je teže raditi i ugovarati veća socijalna prava za naše članove.
Nije održan veliki sindikalni štrajk i blokada Hrvatske. Kako to komentirate? Da li bi SMH-IS sudjelovao odnosno dao podršku?Stav vašeg sindikata o politici Vlade? U čemu bi je korigirali? Što su rješenja za državu, ali i za radnike?
Da bi se održao, kako vi nazivate, veliki sindikalni štrajk ili blokada Hrvatske (to se inače zove generalni štrajk), u njemu moraju sudjelovati sindikati iz svih grana i djelatnosti i samo tako može imati uspjeh. Ovaj štrajk kojeg spomnjete pokrenuli su sindikati kojima je Vlada ujedno i poslodavac, a odnosio se na javne službe. Kad najavite ŠTRAJK prije početka samog štrajka, zakonska je obaveza provesti proces mirenja tako da je moguće da se u tom procesu postigne dogovor i na taj način bez štrajka zapravo dođe do željenog cilja. Da li će to zadovoljiti članove vidjet će se nakon provedenog izjašnjavanja članova. SMH-IS podržava sve aktivnosti i akcije koje imaju za cilj zaštitu prava radnika ma gdje bile, kad to ne bi činili ne bi ispunili ono zbog čega smo i osnovani. Što se tiče politike Vlade, opće je poznato da većina hrvatskih građana nije zadovoljna radom Vlade pa tako i sindikat. Vlada nije odgovorila na ključni problem u domovini - kako promijeniti smjer da građani sa Zavoda za zapošljavanje idu u tvornice, a ne obrnuto. Vlada mora hitno popraviti gospodarsko stanje u zemlji i u tom dijelu mora pojačati Minstarstvo gospodarstva koje je zaduženo za industriju sa ljudima koji su u području industrije dokazani i imaju rezultate.
Nije naprosto moguće da su gospodarski rezultati iz mjeseca u mjesec loši, da na razini Hrvatske ostvarujemo kontinuirani pad BDP-a, industrijske proizvodnje, građevinskih radova i zapravo svih pokazatelja koji su odraz stagnacije u gospodarstvu,a da s druge strane ostvarujemo realno smanjenje plaća, visoku stopu nezaposlenosti, kaotično stanje u bolnicama i dalji pritisak na mirovinski fond i na novac Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, bolje rečeno na prava i naknade koje radnici ostvaruju za vrijeme nezaposlenosti. S druge strane porez se plaća na sve i uz visoku stopu PDV-a država još uvijek ne uspijeva servisirati sva zaduženja. Rješenja za radnike su da rade i za taj rad primaju plaću koja je ugovorena kolektivnim ugovorom, da imaju na svom poslu zakonom propisanu zaštitu na radu i što je moguće povoljnije zdravstveno osiguranje.
SINDIKAT NIJE NI BESPOMOĆAN, NEUTJECAJAN I SLAB
Kako se nosite s kritikom sindikata da je bespomoćan, bez utjecaja i slab? Osjećate li se odgovornim za marginalizaciju sindikata? Kako povratiti ugled?
Svaka kritika upućena meni osobno dobro je došla jer nakon izrečenih kritika razmišljam o njima i nastojim popraviti svoj rad u onom dijelu koji je kritiziran kao nedovoljno dobar, naravno ako su kritike opravdane i argumentirane činjenicama. Moj je stav da kritika potiče na još kvalitetniji rad. Pokušat ću argumentirati zašto smatram da Sindikat u djelokrugu posla kojeg ja pokrivam nije ni bespomoćan, neutjecajan ni slab. Podružnice SMH-IS na području regije Slavonije i Baranje imaju potpisane kolektivne ugovore u kojima su ugovorena veća prava za radnike. Bez obzira na krizu broj članova sindikata se povećava. Ako govorimo o društvenoj ulogi sindikata onda mogu prihvatiti da taj dio treba popraviti. Zadnji prosvjed kojeg su organizirale sindikalne središnjice je zapravo pokazao da se vrlo mali broj građana pojavi na prosvjedu i to zabrinjava i potvrđuje dojam u javnosti da sindikati nisu uvjerili građane o potrebi uključenja na prosvjede, a onda sutra i u generalni štrajk do kojeg će sigurno doći ako Vlada ne promijeni gospodarsko stanje u zemlji.
Svi znamo da se sindikat od strane uprava u poduzećima isključivo traži za pomoć u najgorim i bezizlaznim situacijama. Možete li navesti koji primjer iz vlastite prakse i ima li dobrih i partnerskih dogovora?
Nas u sindikatu ne smeta što nas uprave traže za pomoć kad je trgovačko društvo ili poduzeće u poteškoćama. Duboko smo svjesni da ako nema poduzeća i posla da nema ni radnika ni plaće pa se time nameće potreba da se aktivno uključimo i pomognema gdje god je to moguće, poglavito u trgovačkim društvima u kojima država ima vlasništvo. Dakle, ako govorimo o praksi u regiji koju pokrivam, u kojoj je 30 trgovačkih društava, nemam nijedan primjer gdje se ne uvažavaju glavni povjerenici u podružnicama i odnosi su partnerski. Kad to ne bi bilo tako koristili bismo sindikalne akcije koje nam stoje na raspolaganju i budite uvjereni da bismo prisilili poslodavce na suradnju na onaj minimum koji je po zakonu obavezan.
SAMO ONI KOJI IMAJU VISOKO MIŠLJENJE O SEBI NE MOGU PRIHVATITI KRITIKU
oznati ste kao veliki kritičar svih dosadašnjih uprava u holdingu ĐĐ. Možete li nam reći nešto više o tom odnosu? Što najviše zamjerate? Koja su rješenja za Holding?
Kao što sam već rekao, kritika treba služuti onome kome je upućena, naravno ako je argumentirana kao poruka da popravi i poboljša svoj rad i svi oni koji kritiku zanemaruju nisu na pravom putu. Kritika nije sukob niti konflikt, ona ukazuje na moguće greške u radu pa ju zato treba ozbiljno razmotriti. Samo oni koji imaju visoko mišljenja o sebi ne mogu prihvatiti kritiku. Na žalost, većina uprava koje su vodile i vode ĐĐ Holding bile su takve, ali to nas neće zaustaviti da i dalje argumentirano kritiziramo rad uprave ĐĐ Holdinga.Ako govorimo o pravima iz kolektivnih ugovora, za radnike ĐĐ ona se apsolutno poštivaju ali drugačije ne može ni biti inače bismo pokrenili sindikalne akcije. Pravo i jedino rješenje koje je dugoročno za grupaciju Đuro Đaković – jest izlazak ili bolje rečeno povratak na globalno svjetsko tržište, tamo gdje smo se već odavno trebali vratiti uz strateške partnere koji će taj proces ubrzati.
Kada se može očekivati bolji položaj radnika u Brodu? Odnos sindikata i Županijske skupštine i Gradskog vijeća?
Bolji položaj radnika može se očekvati tek kad se velika većina radnika koja je sada na zavodu za zapošljavanje vrati u tvornice i na druga radna mjesta u Slavonskom Brodu, a to je moguće samo ako se popravi opće gospodarsko stanje u našem gradu. Suradnja sa županijskom skuštinom i gradskim vijećem je korektna, ali to nije presudno za bolji položaj radnika u gradu i županiji.
Vaša poruka radnicima?
Nitko nam ništa neće pokloniti, za sve se moramo sami izboriti i zato je ključna stvar da ste član sindikata i sindikalno organizirani kako bi mogli zaštiti svoja prava iz rada i temeljem rada. Sindikat kao socijalni partner ima i društvenu ulogu pa je važno sudjelovati u njoj radi ravnomjenijeg odnosa rada i kapitala. Dakle, članstvo od sindikata ima tu tzv. Zaštitno-osobnu „neposrednu korist“, no koji puta je važnija čak i društvena uloga jer se kroz nju stvaraju zakoni za sve radnike jednaki, a protiv kojih bi se koji puta trebalo i prosvjedovati ili na drugi način ne dozvoliti da oni dođu u primjenu.
U svom sindikalnom radu često se prisjetim poruke pape Ivana Pavla II koji je u svojoj enciklici „Laborem exercens“ (Radom čovjek) rekao da katolički socijalni nauk drži da su Sindikati „eksponent borbe za društvenu pravdu, za opravdane zahtjeve radnika već prema pojedinim profesijama. Ipak tu borbu treba shvatiti kao normalnu zauzetost za pravedno dobro; u ovom slučaju za dobro koje odgovara potrebama i zaslugama radnika udruženih prema njihovim profesijama; ali to nije borba protiv drugih.“
