Albert Camus je smatrao da je problem samoubojstva jedini pravi filozofski problem. Tko postavi ovo pitanje a da ne ustukne ni na trenutak, došao je u samo srce filozofije i filozofskog pogleda na svijet.
Na ovo pitanje možemo dati dva odgovora: prvi je da živimo do izvanjske smrti, a drugi je da vlastitom smrću iznutra zaustavimo i trajno, nepovratno dokinemo život. Prvi odgovor je odgovor buntovnika, onoga tko se opire apsurdu življenja, dok je drugi odgovor, smatra Camus, pobjeda apsurda.
Življenje je, u tom beskonačnom ponavljanju istih stvari – od susreta s istim ljudima do ponavljanja istih protokola na radnom mjestu – apsurdan. No taj apsurd može biti i komičan.
Tko spozna koliko je apsurdno svakodnevno ponavljanje ili osuđenost na istost, tko shvati da se uloga njegovog života nimalo ne razlikuje od uloge klauna u cirkusu, razotkriva komičnost apsurda te tako komedijom zaustavlja ponavljanje. Život je i dalje apsurdan, ali je podnošljiviji i zabavniji.
No što ako ne možemo podnijeti ni ulogu klauna? Što ako je ponavljanje te uloge nepodnošljivije od ponavlja istih, ne komičnih protokola apsurda? Ne nudi li tada sama pomisao na suicid rješenje i izbavljenje iz apsurda?
Ljudi uglavnom, u ritmu svakodnevnog ponavljanja istih protokola i u brizi da danas ponove ono što se već zbilo prethodnog dana, izbjegavaju misliti i govoriti o samovoljnom dokidanju tog ponavljanju – o suicidu. Ne krivim ih zbog toga, smatram da je za njih dobro da ne misle stvarnost koju ne mogu podnijeti.
Većina ljudi ima taj luksuz neizloženosti radikalnom mišljenju apsurda koji progovara jezikom tvrdokornog ponavljanja istih obrazaca, protokola i kretnji. Filozofi nemaju taj luksuz, oni neprestano, ponavljajuće misle o trajnoj napetosti između života i smrti.
Filozofi znaju da se u zadatosti ponavljanja odigrava za kozmos potpuno nebitan izbor, ali za smisao svake pojedinačne egzistencije iznimno bitan izbor, a to je izbor da u apsurdu, ili usprkos apsurdu, pronađemo minimalnu osnovu razložnosti da ipak ostanemo na životu. Tako istovremeno podržavamo apsurd, ali mu se i opiremo.
Nešto slično se događa i u našem političkom životu. Ove politike su nastale podjednako iz naše nemogućnosti da sudjelujemo u političkom životu, ali i iz našeg sudjelovanja u političkom života. Apsurd progovara iz sadašnje vladajuće garniture kao i iz sadašnje opozicije, no tu ipak postoji razlika.
Apsurd vladajućih je besmisleniji, nehumaniji, ogorčeniji i brutalniji. To nije apsurd koji zabavlja, nego užasava, on je mnoge doveo do ruba očaja, taj apsurd razvija osjećaj poniženosti.
Oporbeni apsurd je apsurd otpora, on u sebi nosi neku razložnost ili makar razvija slutnju smislenosti, nečeg novog, drugačijeg, zabavnijeg.
Istina je da ćemo na izborima sudjelovati u apsurdu, ali nije svejedno hoćemo li, našom voljom, kreirati apsurd ponavljanja brutalnosti ili, pak, apsurd ponavljanja slutnje smislenosti da je naš izbor, nastao iz otpora brutalnosti, ipak započeo s ponavljanjem nečeg drugačijeg.
Hoćemo li se razočarati u one koje ćemo izabrati? Naravno da hoćemo, ali baš zato ih trebamo izabrati – da se odupremo postojećoj brutalnosti, da našem otporu dademo smisao i da se razočaramo. Tako naš život postaje dinamičniji, on nije i neće biti lišen apsurda, ali je taj apsurd ipak drugačiji – daleko je humaniji.
Kako bilo, mi smo najvjerojatnije jedina bića koja misle smrt i ništavilo, mi smo bića koja se nekako, mišljenjem ili religijskim pristankom, moramo odrediti prema izvjesnosti našeg individualnog nepostojanja. Uz nas, i to kao moguće biće jer nemamo izvjesnost da to biće jest, bog ulazi u odnos s apsurdom, ništavilom i smrću.
Nas, kao ljude, prati sigurnost budućeg nepostojanja ili nestanka iz ove popisne knjige koja se, zbog nekih nedefiniranih razloga, naziva životom. Slabi, bojažljivi, iluzijom bitnosti svladani primjerci ljudske vrste, u nemogućnosti da misle budućnost u kojoj će zasigurno nestati te tako trajno biti rashodovani iz svijeta živih, neprestano oživljavaju prošlost.
Tako se bore za apsurd i vlastitu slabost – izmještaju se iz sadašnjeg trenutka s kojim se ne mogu nositi, pretvarajući sadašnjost u kolijevku u koju pažljivo liježu prošlog sebe. Jaki ljudi, oni koji misle apsurd i sve njegove izvedenice, istovremeno žive izvjesnost vlastitog nestanka i susreću se s drugim ljudima te se prema njima odnose istim modelom kako se odnose prema cjelini apsurdnog ljudskog svijeta. U takvom svijetu susrećemo se sa suicidom.
Prije nekoliko godina govorio sam na komemoraciji čovjeka koji je dokinuo vlastitu egzistencijalnu praksu. Zanimljivo je da nitko osim mene nije spomenuo pojam ”suicid”. Ljudi se zatvaraju pred smrću, pogotovo kada je ona željena. Tada većina ljudi emigrira u strah, nelagodu i šutnju.
Suicid je poseban oblik smrti jer nije riječ o, kako se to kaže, prirodnom prekidu života nego o, kako sam to na komemoraciji odredio, namjernom ireverzibilnom dokidanju ljudske prakse. Dokida se praksa življenja kako bi se sačuvala čistoća ideje o životu.
Kada životna praksa ne odgovara ideji o životu, nositelj ovog prijepora rješenje pronalazi u dokidanju životne prakse. Taj prijepor treba živjeti, prihvatiti ga kao obilježje ljudskog načina postojanja, bez traženja rješenja. Život je apsurdan.
Na samom kraju ove kolumne, odat ću i što me potaknulo na njezino pisanje – a to je suicid jednog svećenika.
On se našao u prijeporu između vlastite prakse ostavljenosti i bolnog iskustva institucionalne, prazne, hladne i zavodljive priče o tome kako je svaki čovjek vrijedan u tolikoj mjeri da se zbog njega bog žrtvuje.
Apsurdno je da je lakše žrtvovati boga nego instituciju. Odbio je biti institucionalni klaun koji zabavlja druge kako bi ojačala institucionalna hladnoća. On je dokinuo vlastitu, krajnje nepodnošljivu egzistencijalnu praksu, a institucija je emigrirala u tišinu i hladnoću.
Institucija nije izrekla i u ovakvim slučajevima nikada neće izreći da je riječ o institucionalno motiviranom, ali i posredovanom, činu ireverzibilnog dokidanja jedne značajne, tople i osjetljive ljudske prakse napuštenog svećenika. Napustio je beživotnu i neiskrenu riječ o spasenju i odlučio je izazvati Spasitelja da dokine apsurd i da ga spasi.
