Ovo je situacija u kojoj HDZ, u cilju nečeg što je dobro za Hrvatsku, mora iskoristiti odanost svojih birača. Plenković je to, primjerice, napravio ratifikacijom Istanbulske konvencije
Predsjednik Sabora Gordan Jandroković i dalje govori da će se 18. svibnja u Bleiburgu održati komemoracija, ali to je prilično daleko od istine. Tog će dana na mjestu s kojeg su, neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, u smrt krenuli brojni zarobljeni pripadnici poražene vojske NDH biti samo vjerski obred.
Prvo je, prema programu što su ga sastavili organizatori iz Počasnog bleiburškog voda, molitva na lokalnom groblju, zatim procesija do Blajburškog polja na kojem će se služiti katolička misa. Nakon nje je molitva za žrtve islamske vjeroispovijesti i za kraj polaganje vijenaca.
Sabor će, dakle, biti pokrovitelj jednog vjerskog obreda na tlu Austrije, za što će izdvojiti 300 tisuća kuna. To zaista nema nikakvog smisla. Nekad se događanje u Bleiburgu s razlogom nazivalo komemoracijom, jer su se tamo, osim mise, držali i politički govori. Ali, Jandroković ne želi dodatno izazivati vlasti u Koruškoj, koje bi najradije zabranile to okupljanje, pa se uime Sabora nitko neće obratiti prisutnima. Vjerojatno je i on danas svjestan apsurdnosti činjenice da parlament sponzorira isključivo vjerski obred i to u inozemstu, ali HDZ-ova vlast jednostavno odbija prekinuti s tim. A baš je njihova dužnost to učiniti, naročito zato što bi to bezbolno prošlo.
Kad bi Jandroković objavio da je, s obzirom na novonastale okolnosti, odlučeno da se žrtve Križnog puta ubuduće, pod pokroviteljstvom Sabora, komemoriraju negdje u Hrvatskoj, gro lijevo-liberalnih birača ne bi se tome suprotstavio.
Simpatizeri desnice možda ne bi bili sretni zbog toga, ali bi ih većina nastavila glasovati za HDZ. Za stranku Andreja Plenkovića, znači, ne bi bilo bogzna kakve političke štete, jer je njihovo biračko tijelo iznimno vezano za HDZ. Ovo je situacija u kojoj HDZ, u cilju nečeg što je dobro za Hrvatsku, mora iskoristiti tu odanost na granici fanatizma. Plenković je to, primjerice, napravio ratifikacijom Istanbulske konvencije u Sabor.
Nisu tada svi birači HDZ-a mislili da je posrijedi ispravan potez, ali Plenković je to izgurao, a da uopće nije ugrozio rejting stranke. Ako bi HDZ već ove godine komemoraciju za žrtve komunističkog terora organizirao u Hrvatskoj, njihovim bi pristašama 2020. to bilo nešto posve normalno. SDP je ukidanjem saborskog pokroviteljstva komemoracije u Bleiburgu mobilizirao protiv sebe HDZ i desnicu.
Zoran Milanović je kao premijer išao u Tezno, gdje su pronađeni posmrtni ostaci tisuća pogubljenih zarobljenih vojnika NDH, ali desničari su ga i dalje smatrali sljedbenikom njihovih egzekutora. Ljevica ne može odraditi ovakve stvari, to je u stanju jedino HDZ.
U Austriji bi bili jako zadovoljni ako bismo iz Bleiburga maknuli taj skup koji se sveo na misu, Plenković bi se predstavio kao odgovoran politički lider europskog mainstreama, a biračku podršku ne bi izgubio. Win – win. Čudi stoga to ustrajavanje HDZ-a na nečem neodrživom. Sad su, evo, i za misu spremni platiti 300 tisuća kuna.
No, druga bi im strana, to se mora priznati, ipak mogla pomoći. Upitno je je li HDZ to zaslužio, ali zbog atmosfere u društvu poželjno bi bilo da ljevica iskaže više volje za razumijevanje vrlo složenih prilika za vrijeme Dugog svjetskog rata i u poratnom razdoblju na prostoru nekadašnje Jugoslavije.
Predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac ponavljao je jučer u Saboru da stradali u ustaškom logoru Jasenovac nisu krivi niti za jednog ubijenog u Teznu, Kočevskom Rogu ili Macelju, ali da mnogi od tih pogubljenih jesu krivi za desetke i stotine tisuća žrtava u NDH. Naravno da likvidirani u Jasenovcu nisu kasnije, na spomenutim stratištima u Sloveniji i Hrvatskoj, preuzeli uloge krvnika. Ali, na čemu Pupovac temelji svoju procjenu da su mnogi koje je stigla Titova ruka osvetnica bili ratni zločinci? Tko je to i kako utvrdio?
Lako je moguće da su u tenkovskom rovu u Teznu završili i takvi. Ne postoje, međutim, nikakvi dokazi da ih je bilo puno. Svi su se oni borili za državu stvorenu pod patronatom Adolfa Hitlera i zasnovanu na rasnim zakonima. Sudjelovali su u brutalnom građanskom ratu na teritoriju koji je, barem formalno, obuhvaćala NDH. Može ih se, iz perspektive ratnih pobjednika, tretirati kao kolaboracioniste.
No, sve ih to ne čini automatski zločincima. Nije svaki ustaša koji je uzeo pušku samim tim počinio zločin. U demokratskoj državi bi većina bačenih u Jazovku vjerojatno bila amnestirana. Režim koji su uspostavili komunisti nije bio demokratski, pa su oni ubijeni. I zato ih se treba prisjećati na komemoracijama. Ali, misa u Bleiburgu nije pravi način.
novilist
