Aritmetika politike: Egotriper s Pantovčaka

Ubi ga prejaka riječ. Već dulje vrijeme predsjednik Zoran Milanović palucavim, da ne kažem baš zmijskim jezikom, žeže sve oko sebe, počev od premijera Andreja Plenkovića i dijela njegovih ministara do novinske kuće Hanza media koju je zbog nekoliko kritičkih tekstova preimenovao u Handžar medija. Milanović naočigled uživa u bijesnim reagiranjima svojih oponenata jer to hrani njegov egotrip kralja hrvatskih svađalica. Ali za jedno je sigurno da bi mu bilo draže da je izostalo. Spomenuta Hanza media ovih je dana preko svojih najvažnijih dnevnih novina Jutarnjeg lista objavila veliki temat u kojem se tvrdi da je predsjednikova supruga Sanja Musić Milanović pritiskom ishodila da joj jedan od sinova u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu dobije višu ocjenu iz dva predmeta da bi prošao razred s 5.0. Iako se postavlja pitanje je li osvetoljubivost najbolji saveznik istraživačkog novinarstva, tekstu u Jutarnjem nema se u principi što zamjeriti. Tu su iznesene sve relevantne činjenice, uključujući i one koje idu u prilog predsjednikovoj supruzi. Tako Jutarnji objavljuje i e-mail Sanje Musić Milanović vodstvu Klasične gimnazije u kojem je jasno da supruga predsjednika ni riječju nije tražila povišenje ocjena, štoviše, iznijela je neke prigovore na nastavu koji itekako stoje (održavanje kontrolnih ispita za dio koji uopće nije bio predavano gradivo ili izostanak profesora u završnici školske godine). S druge strane, Milanoviću junioru su podignute ocjene s četiri na pet, što u najmanju ruku otvara mogućnost da je pritisak prve dame ipak postojao.

I kako je reagirao predsjednik Milanović? Oh, blago je reći bijesno, kao da ga je ugrizla zmija ljutica. Doduše, blago se ogradio od supruge, rekavši da on nikada ne bi postupio kao ona, uz dodatnu ogradu da je u njoj proradio majčinski instinkt zaštite svog djeteta. Ali je zato skočio na stražnje noge na Hanza mediju, rekavši da je "kriminalna organizacija" koja je došla kradom do imovine nekadašnjeg Evropapress holdinga, što je tipično za šerifa s Pantovčaka. Ako naime ima dokaza za to, mogao bi ih, čak morao prijaviti nadležnim organima gonjenja, ali to nije Milanović. On u pravilu ne pokreće relevantna pitanja, u ovom slučaju reformu režima ocjenjivanja u školama, koje je poodavno prešlo u hiperprodukciju odlikaša. Njemu je samo do gole kavge oko bilo čega što se tiče općeg stanja u zemlji, radilo se tu o školstvu, zdravstvu, financijama ili bilo čemu drugom. Zato se, uostalom, prebacio na Bosnu i Hercegovinu, gdje kompulzivno inzistira na izmjeni izbornog zakona za vrhove državne vlasti, ali i tu ostaje dosljedan sebi. Nema naime ni slova o tome u kojem pravcu bi te izmjene trebale ići, ne računajući već izlizanu frazu o ravnopravnosti tri konstitutivna naroda, pa onda to logično završava na "pas mater". Željko Komšić uzvratio je inicijativom da se sasvim izbriše pojam konstitutivnog naroda, dakle da se ide na koncept čiste građanske države. Milanović na taj koncept, naravno, ne želi pristati.

I tako je počela nova faza verbalnog mačevanja u kojem su obje strane podjednako u pravu ili podjednako u krivu, kako se uzme. Milanović, koji zagovara tronacionalnu državu, zaboravlja da postoji više evropskih zemalja (Švicarska, Belgija...) koje su također višenacionalne, ali su istodobno i građanske, no ne odustaje od ambicije da bude predvodnik bosanskohercegovačkih Hrvata, pa je pozvao njihove političke čelnike da ga javno podrže kao što on podržava njih. Međutim, pokazalo se da oni ne prihvaćaju njegovu ulogu vođe i da to i dalje ostaje HDZ u Hrvatskoj. Dragan Čović i Milorad Dodik odustali su od kandidature za članove Predsjedništva BiH, čime su, bez obzira na izvorne motive, otvorili prostor za dehomogenizaciju bošnjačkih birača oko Željka Komšića. Zbog toga bi Komšić čak mogao ostati bez narednog mandata hrvatskog člana Predsjedništva BiH jer je izblijedjela crvena krpa hrvatskog i srpskog separatizma koje oličavaju Čović i Dodik.

Sve u svemu, pokazalo se da Milanović ne samo da ne kontrolira nego ni ne poznaje bosanskohercegovačku političku scenu, jer je odustajanje od kandidature "prijatelja" mu Dodika i Čovića objektivno njegov težak poraz. No u svom egotripu on ne vidi, a kamoli da priznaje poraze, pa je do zadnjeg trenutka, do nedavnog madridskog samita NATO-a, držao u džepu crveni karton za ulazak Švedske i Finske u NATO, i na kraju kapitulirao. Što se reagiranja u svijetu tiče, ne zna se što je gore. U početku su svjetski mediji ignorirali njegovu prijetnju, a na kraju su ga počeli ismijavati otprilike kao gnjavatora koji ne zna tko mu glavu nosi. U to se uključio i njemački Bundestag koji je izglasao rezoluciju po kojoj su glavni krivci za sadašnje stanje u BiH Dodik i Čović. Milanović je na to reagirao u svom tipičnom palucavom stilu rekavši da je autor te rezolucije vjerojatno "nekakav Muhamed", iako je riječ o legalno izabranom članu njemačkog parlamenta Adisu Ahmetoviću. Zbog toga ga je oštro kritizirao čak i našijenac u Bundestagu Josip Juratović, koji je inače bio protiv rezolucije jer je tražio da se na popis negativaca uz Dodika i Čovića uvrsti i Bakir Izetbegović, optužujući hrvatskog predsjednika za rasizam.

Ovo je dno dna na koje se sunovratio Milanović i to iz razloga koji imaju širi kontekst. Očito je naime da je riječ o sindromu u kojem vrhovi hrvatske političke i državne elite misle sve najbolje o sebi, pa nije ni čudo da svoju djecu pretvaraju u odlikaše – dajući njima ocjenu 5.0, daju je i sebi. To se dobro vidjelo prilikom odlaska Zdravka Marića s mjesta ministra financija, kojeg su sa svih strana nahvalili, što je i sam napravio, kao malne genijalca, iako je riječ samo o vještom tehnokratu koji se odano držao austerity ideologije (rigidna štednja), i to tako što je kroz poreznu politiku manje opterećivao bogate od siromašnih.

Sve to izmaklo je velevažnoj pažnji Zorana Milanovića, ali ne radi se samo o tome. Iako se predstavlja kao veliki kritičar HDZ-ove korupcijske hobotnice, svojim vrištavim istupima gura u drugi plan da je ta korupcija prešla u fazu potkradanja evropskih razvojnih fondova, a istodobno se stropoštava do najnižih granica kada HDZ-ovi lokalni moćnici čak osobno kradu građevinsko željezo s državnih gradilišta. Dio tih mrlja pada i na njegovu dušu (suspektna kupovina stana, prešućivanje afere u vezi devastacije uvale Vruja investitora koji mu je bio donator u izbornoj kampanji), a sve to je razlog više za ovakav zaključak. Zoran Milanović je napasni galamdžija koji diže glas prvenstveno u vlastitom interesu, a ne u interesu države u kojoj je izabran ili susjedne Bosne i Hercegovine, iz koje namjerava samo dotegliti glasačku mašineriju za naredne izbore.

portalnovosti