Bruxelles je gromoglasno odahnuo nakon što su Le Pen i Janša izgubili izbore jer time Evropa ostaje u centru ili se u njega vraća. Ali Hrvatska je napravila evidentan iskorak prema familiji ultrakonzervativnih zemalja srednje i istočne Evrope, i to zahvaljujući i Plenkoviću i Milanoviću
Imali su vrlo dobre odnose – Andrej Plenković i Janez Janša lani u Zagrebu (foto Marin Tironi/PIXSELL)
Ipak je izgubio prve izbore. Andrej Plenković dugo se hvalio da je pobijedio na svim parlamentarnim i stranačkim izborima, što je, istinabog, točno kada je riječ o unutrašnjopolitičkom terenu. Ali kada se pojavio na stranom, doživio je čisti fijasko. Potpuno besmisleno podržao je teškog gubitnika Janeza Janšu, amaterski zaboravljajući da je Janša u proteklih desetak godina u pravilu gubio izbore i dolazio na vlast "žetonskim" muljažama koje je i sam obilno koristio. Doduše, u HDZ-u pokušavaju opravdati svog predsjednika time da je u evropskim narodnjačko-pučkim strankama običaj da jedne druge podržavaju na izborima, ali odmah im je uvjerljivo odgovoreno (SDP) da su onda morali podržati i Aleksandra Vučića koji također pripada široj obitelji narodnjačkih stranaka. Osim toga, Plenković se popeo na glavu optužujući Milanovića da je podržavao Željka Komšića, iako i to spada u podržavanje politički srodnih stranaka. Uz to, Komšić je, što god tko o tome mislio, izborni pobjednik, a Janša gubitnik, što dodatno kompromitira političku kompetenciju Plenkovića.
Istina, predizborne ankete govorile su o tijesnoj utrci Janše i Roberta Goloba, ali poanta je u nečem drugom. To je podrška desnoj koncepciji srednje i južne Evrope oličenoj u Inicijativi tri mora. Treba podsjetiti da su ta tri mora bila izvorno američka inicijativa u funkciji okruživanja Rusije, ali ju je Viktor Orban pokušao okrenuti bliže Putinu i zajedno sa svojim balkanskim agentom Janšom pretvoriti u tvrđavu ultrakonzervativne i ultrakatoličke Evrope. Plenkovića donekle iskupljuje što je s Janšom imao vrlo dobre odnose u kojima se nije pojavila nijedna nova iskra razdora, a stare, od Piranskog zaljeva do Ljubljanske banke, uglavnom su ugašene. Ali izmiče mu šira slika, a to je da je radikalna populistička desnica glavna prijetnja Evropskoj uniji, i to ne samo u smislu kršenja vladavine prava, nego i očuvanja same evropske ideje. To dodatno podcrtava činjenica da ljevica, koja također jača na jugu kontinenta, ima sasvim drukčiji pristup.
Ukratko, Hrvatska se kandidira za vanjskog člana familije ultrakonzervativnih i ksenofobnih država, što se najbolje vidi u odnosu prema bliskoistočnim izbjeglicama, dok se ukrajinske u milijunima puštaju preko državnih granica. Ovdje su se blizanački povezali na pasja kola posvađani Plenković i Milanović, jer ovaj drugi prijeti Sloveniji da će u slučaju da zapriječi ulazak Hrvatske u Schengen dopustiti da bliskoistočne izbjeglice pređu u Sloveniju. Treba reći da je ovome debelo kumovala i Evropska unija koja je diskretno, a ponekad i sasvim indiskretno ohrabrivala stvaranje ožičanih desnih utvrda, valjda smatrajući da su one manja opasnost od država lijevog predznaka. Iz dupeta u glavu došlo im je tek kada je vrag pokucao i na njihova vrata, a to se dogodilo na nedavnim francuskim predsjedničkim izborima kada je Marine Le Pen bila na ulasku u Elizejsku palaču što, istina, nije bilo realno, ali ni nezamislivo. Treba podsjetiti da je Le Pen u predizbornoj kampanji čak prijetila istupanjem Francuske iz EU-a, što je poslije ublažila. Ali da se to zbilja dogodilo, da je dakle nakon Brexita stvarno uslijedio Frexit, od EU-a ne bi ostao ni kamen na kamenu. Eto, u tu mutnu vodu bacio je svoje udice nabrijani Zoran Milanović i očekivao ulov, koji mu je jednim dijelom zbilja i pripao.
Da se razumijemo, njegova temeljna zamisao da treba zaustaviti daljnje širenje NATO-a prema Rusiji sasvim je ispravna, dapače, ugrađena je u neke od osnovnih uzroka rata u Ukrajini. Ali Milanović je tome dodao i jednu duboko sumnjivu komponentu, a to je "hercegovinizacija" Hrvatske, odnosno da Hercegovina više ne bude pijun Hrvatske, što realno jeste, nego da Hrvatska bude pijun Hercegovine. Već time ugradio je Hrvatsku u jednu od evropskih nacionalističkih utvrda i, što je još gore, pokušava tome dati internacionalni legitimitet. Najprije je zatražio da se ne dopusti ubrzano približavanje Ukrajine EU-u prije nego što se to omogući Bosni i Hercegovini, iako je jasno da obje te države zasad ne ispunjavaju uvjete za to. A zatim se usprotivio ulasku Švedske i Finske u NATO dok se ne izmijeni Izborni zakon u BiH u korist hrvatskog naroda, iako nitko ne vidi kakve to ima veze jedno s drugim, štoviše, Finska je i službeno podržala izmjenu spomenutog zakona.
Nakon poraza Le Pen i Janše Bruxellesu se oteo gromoglasni uzdah olakšanja, mada bi bilo pametnije da su se zapitali koliko su oni svojim neoliberalnim darvinizmom i naknadnom ksenofobijom doprinijeli tome da se moglo dogoditi i obratno. Ovdje treba podsjetiti da je Evropska unija dugo slovila kao oaza mirotvorstva u svijetu, pa sama činjenica da je najveće jedinstvo postigla u naoružavanju Ukrajine predstavlja više razlog za zabrinutost, bez obzira na rusku vojnu intervenciju, nego razlog za trijumf. Što se tiče Hrvatske, ona je napravila evidentan iskorak prema familiji ultrakonzervativnih zemalja srednje i istočne Evrope, i to zahvaljujući obojici, navodno, smrtno posvađanih – Plenkoviću i Milanoviću. Prvi je tome doprinio pasivnim pristankom na NATO-izaciju Evropske unije, a drugi spomenutoj hercegovinizaciji u Hrvatskoj, čime je hercegovačke Hrvate digao u rang izraelskih Palestinaca, što je evidentno pretjerano i nerealno.
Na prvi pogled Plenković i Milanović se razlikuju kao nebo i zemlja. Plenković je rukoljubivi briselski činovnik koji ispunjava što se od njega traži. Svojedobno je imao i nekakvu izaslaničku funkciju u Ukrajini, što će mu nakon izbijanja ukrajinskog rata podići rejting u središnjici EU-a. U svakom slučaju, nakon završetka političke karijere u zemlji sigurno ga čeka prestižna funkcija u Bruxellesu. Milanović je pak umjereni euroskeptik, navodno i rusofil, koji zna izreći poneku mrzovoljnu kritiku na račun Ukrajine, a to nisu dobre preporuke za pozicioniranje u vrhu EU-a. Štoviše, nakon nedavne izjave da mu se "fućka za Bruxelles" ondje su mu sva vrata zalupljena.
S druge strane, među njima dvojicom postoji i velika sličnost. Slični su po tome što nisu u stanju definirati ni "v" od vizije kako i kamo voditi zemlju. Milanović čak nije u stanju definirati ni vlastiti svjetonazor pa jednom sebe opisuje kao socijaldemokrata, a drugi put kao liberala ili čak kalvinista. To sliči na ono – daješ žmigavac lijevo, a skrećeš desno.
