Nikola Grmoja optužuje Pupovca da je "HDZ-ovac istočnog obreda", iako je baš Most primjer nesnosne lakoće koaliranja. Osim toga, koalicija HDZ-a i SDSS-a najčvršće je čvorište u tkanju snošljivijih i tolerantnijih odnosa u hrvatskoj državi i društvu
Andrej Plenković i Milorad Pupovac (foto Goran Stanzl/PIXSELL)
Nedavno je Milorad Pupovac pozvao Darka Horvata, jednog od glavnih ljudi za obnovu potresom stradalih područja, da odstupi s te funkcije zbog jadnih rezultata obnove i jednako jadnih izgleda da će se to promijeniti. Doduše, Pupovac to nije tako direktno rekao, ali su svi shvatili da je na to mislio, i zbilja tako i jeste. Pupovac dobro poznaje Plenkovića i zna da mu živci jako otančaju kada ovakvi zahtjevi dolaze iz opozicije ili medija, pa se svim silama trudi da obrani članove Vlade, iako su neki poslije toga bili smijenjeni, a neki su čak završili pred sudovima. No ovo s Pupovcem nova je situacija jer se prvi put dogodilo da se mlađi koalicijski brat "pobuni" protiv starijeg brata, HDZ-a. Doduše, riječ "pobuna" je malo prejaka jer je SDSS vrlo lojalan član vladajuće koalicije. On redovito podržava zakonske inicijative HDZ-a, uključujući Zakon o obnovi, pa i neke sasvim sporne, kao što je Zakon o podržavljenju Agrokora. Istinabog, i SDSS je pod jednako snažnim pritiskom opozicije i medija koji ga optužuju da je potrčko Plenkovićeve stranke. To je najsažetije izrazio Nikola Grmoja koji je Pupovca nazvao "HDZ-ovcem istočnog obreda", što je, naravno, neutemeljeno i pretjerano. Sam Grmojin Most primjer je nepodnošljive lakoće koaliranja i presvlačenja koalicijskih ugovora.
Svi sadašnji i prošli saveznici HDZ-a bolovali su od teškog deficita supstancijalne podloge, a baš to u obilju imaju HDZ i SDSS. Od njih se očekuje da saniraju posljedice toksičnih hrvatsko-srpskih odnosa, pa i drugih izvora mržnje, što oni djelomično i ispunjavaju. No očekuje se i da se današnje hrvatsko-srpske odnose prestane gledati isključivo iz perspektive najgorih razdoblja, a to je srpsko-hrvatski ratni sukob od 1991. do 1995. i samo zbog toga, i ne samo zbog toga, Pupovac zacijelo griješi zbog povremenih učestalih druženja s Aleksandrom Vučićem. S druge strane, odnosi Beograda i Zagreba praktički su zamrznuti jer se vrhovi dviju država nisu sastali već niz godina, tako da ispada da je Pupovac jedan od rijetkih ili čak jedini most između dviju država s ove i one strane Dunava.
Danas u hrvatsko-srpskim odnosima dominira isključivo pogled iz kuta rata devedesetih, a to je daleko od cijele istine. Zadatak je obiju stranaka, a pogotovo HDZ-a, da afirmiraju pogled iz boljih, a ne gorih vremena. A ovih prvih je bilo, posebno između dva svjetska rata i u razdoblju Drugog svjetskog rata, kada je oružano bratstvo Hrvata i Srba bilo jedan od ključnih ili čak ključni element pobjede nad nacifašizmom i domaćim kvislinškim snagama. Zato je nužno promijeniti taj kut gledanja, ali pod uvjetom da se istog štapa drže svi uključeni, što je predsjednik Zoran Milanović odbio učiniti. On se nije pojavio na tradicionalnom božićnom okupljanju Srpskog narodnog vijeća, čak nije poslao ni činovničkog izaslanika, što se zlosretno uklopilo u ionako dovoljno nesretnu izjavu da je Hrvatska otplatila sve dugove prema pobijenim članovima obitelji Zec i da ih više nema. Oh, itekako ih ima, a to je priznanje države da je ona direktno kriva za to i za mnoga druga ubojstva. Bez toga nema dokaza da su hrvatsko-srpski odnosi ono što oni po definiciji jesu – glavni čvor u tkanju harmoničnijih odnosa između hrvatske većine i nacionalnih manjina u Hrvatskoj.
Naravno, sve ovo nije moguće bez koliko-toliko normalnih odnosa između službenog Zagreba i Beograda, a ti su odnosi toliko loši da jedva lošiji mogu biti. Dvije nacionalne prijestolnice koriste jedna drugu za potpirivanje nacionalističkih strasti, što smo gledali i devedesetih godina kao uvod u izravan oružani sukob. Doduše, sada je rat gotovo isključen jer bi međunarodna zajednica sigurno brže reagirala nego devedesetih, a nedostaje i vojna akumulacija bivše države koja je tada bila na raspolaganju srpskoj, a poslije i hrvatskoj strani. No verbalni rat između dviju strana ni danas ne prestaje, za što postoji razumljivo objašnjenje. Time vlasti dviju država održavaju homogenost svojih birača i šire javnosti, jer je nacionalizam i dalje dominantna ideologija i na jednoj i na drugoj strani. Toga nije bilo čak ni u vrijeme Tuđmana i Miloševića, što je, doduše, logično jer je srpsko-hrvatski rat devedesetih imao značajna obilježja dogovorenog sukoba, pa je jasno da su poslijeratne napetosti po istom ključu držane pod kontrolom. Sada ta dogovorna dimenzija nije toliko otvoreno prisutna, ali jasno je da su i danas njene primjese ostale tu. Najkraće rečeno, Srbija i Hrvatska su u statusu najboljih neprijatelja, koji redovno isporučuju jedan drugom razloge za nastavak netolerancije, ali, što je još važnije, i razloge za ostanak na vlasti. To se, nažalost, najviše prelama preko leđa nacionalnih manjina, srpske u Hrvatskoj i hrvatske u Srbiji, koje dobiju glavnu porciju batina.
Što se SDSS-a tiče, on je više nego lojalni partner HDZ-u koji nikada nije glasao protiv zakona i mjera Plenkovićeve vlade, pa to sigurno neće napraviti ni u slučaju opozicijske inicijative da se Darka Horvata makne iz Banskih dvora. Ali zahtjev SDSS-a da se Horvata makne s mjesta jednog od glavnih voditelja obnove poslije potresa dobar je putokaz kako bi se ta stranka ubuduće trebala ponašati. SDSS je u vrlo kooperativnim odnosima s HDZ-om i uvijek je podržavao Vladine zakone i mjere i sigurno ni sada neće rušiti vladajuću većinu. I neka neće, pogotovo nakon vrlo tolerantnog govora Andreja Plenkovića na spomenutom božićnom primanju SNV-a na kojem se Milanović nije ni pojavio. No traženje SDSS-a da se makne Horvata zbog spore obnove stradalih područja govori da bi ta stranka trebala biti unutrašnji korektiv u vladajućoj koaliciji, koja će intervenirati kada god za to ima potrebe. To dobiva posebnu dimenziju u svjetlu činjenice da ta stranka nema samo zadatak da štiti Srbe u Hrvatskoj, nego i da se brine o ostalim stvarima koje se tiču općeg stanja u hrvatskom društvu i državi.
Ukratko, SDSS bi trebao nastojati da bude ne samo nacionalna nego, u boljem smislu te riječi, i državotvorna stranka koja se brine posebno o socijalnim pitanjima hrvatske države, ali i drugima koja se tiču opće dobrobiti ovog društva. Zato nije sasvim jasno, ili je potpuno nejasno, zašto se Milorad Pupovac nedavno pojavio na proslavi neustavnog praznika državnog osamostaljenja Republike Srpske, jer to kompromitira ne samo srpsko-bošnjačke odnose nego i šire od toga, uključujući čak i hrvatsko-srpske odnose u Hrvatskoj. Osim toga, Pupovac ima dovoljno posla i kod kuće, a ti poslovi, kako rekosmo, uopće ne izgledaju loše, naprotiv.
portalnovosti
Andrej Plenković i Milorad Pupovac (foto Goran Stanzl/PIXSELL)
Nedavno je Milorad Pupovac pozvao Darka Horvata, jednog od glavnih ljudi za obnovu potresom stradalih područja, da odstupi s te funkcije zbog jadnih rezultata obnove i jednako jadnih izgleda da će se to promijeniti. Doduše, Pupovac to nije tako direktno rekao, ali su svi shvatili da je na to mislio, i zbilja tako i jeste. Pupovac dobro poznaje Plenkovića i zna da mu živci jako otančaju kada ovakvi zahtjevi dolaze iz opozicije ili medija, pa se svim silama trudi da obrani članove Vlade, iako su neki poslije toga bili smijenjeni, a neki su čak završili pred sudovima. No ovo s Pupovcem nova je situacija jer se prvi put dogodilo da se mlađi koalicijski brat "pobuni" protiv starijeg brata, HDZ-a. Doduše, riječ "pobuna" je malo prejaka jer je SDSS vrlo lojalan član vladajuće koalicije. On redovito podržava zakonske inicijative HDZ-a, uključujući Zakon o obnovi, pa i neke sasvim sporne, kao što je Zakon o podržavljenju Agrokora. Istinabog, i SDSS je pod jednako snažnim pritiskom opozicije i medija koji ga optužuju da je potrčko Plenkovićeve stranke. To je najsažetije izrazio Nikola Grmoja koji je Pupovca nazvao "HDZ-ovcem istočnog obreda", što je, naravno, neutemeljeno i pretjerano. Sam Grmojin Most primjer je nepodnošljive lakoće koaliranja i presvlačenja koalicijskih ugovora.
Svi sadašnji i prošli saveznici HDZ-a bolovali su od teškog deficita supstancijalne podloge, a baš to u obilju imaju HDZ i SDSS. Od njih se očekuje da saniraju posljedice toksičnih hrvatsko-srpskih odnosa, pa i drugih izvora mržnje, što oni djelomično i ispunjavaju. No očekuje se i da se današnje hrvatsko-srpske odnose prestane gledati isključivo iz perspektive najgorih razdoblja, a to je srpsko-hrvatski ratni sukob od 1991. do 1995. i samo zbog toga, i ne samo zbog toga, Pupovac zacijelo griješi zbog povremenih učestalih druženja s Aleksandrom Vučićem. S druge strane, odnosi Beograda i Zagreba praktički su zamrznuti jer se vrhovi dviju država nisu sastali već niz godina, tako da ispada da je Pupovac jedan od rijetkih ili čak jedini most između dviju država s ove i one strane Dunava.
Danas u hrvatsko-srpskim odnosima dominira isključivo pogled iz kuta rata devedesetih, a to je daleko od cijele istine. Zadatak je obiju stranaka, a pogotovo HDZ-a, da afirmiraju pogled iz boljih, a ne gorih vremena. A ovih prvih je bilo, posebno između dva svjetska rata i u razdoblju Drugog svjetskog rata, kada je oružano bratstvo Hrvata i Srba bilo jedan od ključnih ili čak ključni element pobjede nad nacifašizmom i domaćim kvislinškim snagama. Zato je nužno promijeniti taj kut gledanja, ali pod uvjetom da se istog štapa drže svi uključeni, što je predsjednik Zoran Milanović odbio učiniti. On se nije pojavio na tradicionalnom božićnom okupljanju Srpskog narodnog vijeća, čak nije poslao ni činovničkog izaslanika, što se zlosretno uklopilo u ionako dovoljno nesretnu izjavu da je Hrvatska otplatila sve dugove prema pobijenim članovima obitelji Zec i da ih više nema. Oh, itekako ih ima, a to je priznanje države da je ona direktno kriva za to i za mnoga druga ubojstva. Bez toga nema dokaza da su hrvatsko-srpski odnosi ono što oni po definiciji jesu – glavni čvor u tkanju harmoničnijih odnosa između hrvatske većine i nacionalnih manjina u Hrvatskoj.
Naravno, sve ovo nije moguće bez koliko-toliko normalnih odnosa između službenog Zagreba i Beograda, a ti su odnosi toliko loši da jedva lošiji mogu biti. Dvije nacionalne prijestolnice koriste jedna drugu za potpirivanje nacionalističkih strasti, što smo gledali i devedesetih godina kao uvod u izravan oružani sukob. Doduše, sada je rat gotovo isključen jer bi međunarodna zajednica sigurno brže reagirala nego devedesetih, a nedostaje i vojna akumulacija bivše države koja je tada bila na raspolaganju srpskoj, a poslije i hrvatskoj strani. No verbalni rat između dviju strana ni danas ne prestaje, za što postoji razumljivo objašnjenje. Time vlasti dviju država održavaju homogenost svojih birača i šire javnosti, jer je nacionalizam i dalje dominantna ideologija i na jednoj i na drugoj strani. Toga nije bilo čak ni u vrijeme Tuđmana i Miloševića, što je, doduše, logično jer je srpsko-hrvatski rat devedesetih imao značajna obilježja dogovorenog sukoba, pa je jasno da su poslijeratne napetosti po istom ključu držane pod kontrolom. Sada ta dogovorna dimenzija nije toliko otvoreno prisutna, ali jasno je da su i danas njene primjese ostale tu. Najkraće rečeno, Srbija i Hrvatska su u statusu najboljih neprijatelja, koji redovno isporučuju jedan drugom razloge za nastavak netolerancije, ali, što je još važnije, i razloge za ostanak na vlasti. To se, nažalost, najviše prelama preko leđa nacionalnih manjina, srpske u Hrvatskoj i hrvatske u Srbiji, koje dobiju glavnu porciju batina.
Što se SDSS-a tiče, on je više nego lojalni partner HDZ-u koji nikada nije glasao protiv zakona i mjera Plenkovićeve vlade, pa to sigurno neće napraviti ni u slučaju opozicijske inicijative da se Darka Horvata makne iz Banskih dvora. Ali zahtjev SDSS-a da se Horvata makne s mjesta jednog od glavnih voditelja obnove poslije potresa dobar je putokaz kako bi se ta stranka ubuduće trebala ponašati. SDSS je u vrlo kooperativnim odnosima s HDZ-om i uvijek je podržavao Vladine zakone i mjere i sigurno ni sada neće rušiti vladajuću većinu. I neka neće, pogotovo nakon vrlo tolerantnog govora Andreja Plenkovića na spomenutom božićnom primanju SNV-a na kojem se Milanović nije ni pojavio. No traženje SDSS-a da se makne Horvata zbog spore obnove stradalih područja govori da bi ta stranka trebala biti unutrašnji korektiv u vladajućoj koaliciji, koja će intervenirati kada god za to ima potrebe. To dobiva posebnu dimenziju u svjetlu činjenice da ta stranka nema samo zadatak da štiti Srbe u Hrvatskoj, nego i da se brine o ostalim stvarima koje se tiču općeg stanja u hrvatskom društvu i državi.
Ukratko, SDSS bi trebao nastojati da bude ne samo nacionalna nego, u boljem smislu te riječi, i državotvorna stranka koja se brine posebno o socijalnim pitanjima hrvatske države, ali i drugima koja se tiču opće dobrobiti ovog društva. Zato nije sasvim jasno, ili je potpuno nejasno, zašto se Milorad Pupovac nedavno pojavio na proslavi neustavnog praznika državnog osamostaljenja Republike Srpske, jer to kompromitira ne samo srpsko-bošnjačke odnose nego i šire od toga, uključujući čak i hrvatsko-srpske odnose u Hrvatskoj. Osim toga, Pupovac ima dovoljno posla i kod kuće, a ti poslovi, kako rekosmo, uopće ne izgledaju loše, naprotiv.
portalnovosti
