Hrvatska je žrtva ostvarenih želja – ukidanja socijalizma, državnog osamostaljenja i ulaska u glavne evropske i svjetske asocijacije – pa se može činiti kao da nema kamo dalje. Naravno da ima, samo što trenutno državno vodstvo nije u stanju prepoznati to dalje niti kako ga ostvariti
Zbog svojih petparačkih interesa žrtvuju one državne – Milanović i Plenković (foto Hrvoje Jelavić/PIXSELL)
Što je hrvatska politika danas, to malo tko zna, a i ne može znati. Sigurno se još sjećate velikih kampanja kojima se htjelo naglasiti vidljivost i prepoznatljivost te državne politike, ali sve se svelo na parafrazu turističkih slogana tipa "Mala zemlja za veliki odmor", od čega je bilo male ili nikakve koristi. Falio je sadržaj tih novih promjena, a njega nema ni danas. Jednostavno, novo društvo traži i novi vokabular, a toga nema, niti se to može domislicama spomenutog tipa. Doduše, dio toga može se objasniti prokletstvom ostvarenih želja, jer je Hrvatska u relativno kratkom vremenu ostvarila glavne ciljeve – ukinula socijalizam, ostvarila državnu samostalnost i ušla u glavne političke i vojne strukture Europe i cijeloga svijeta. I što sada? Može izgledati da je došla do zida preko kojeg ne može dalje, ali naravno, dalje ima. Najkraće rečeno, to dalje sastoji se u tome da se od jedne neuspješne i besperspektivne zemlje napravi uspješna i perspektivna. Ali to treba znati, a današnje državno čelništvo zemlje to očito ne zna.
Premijer Plenković opisuje stanje u zemlji kao naštiman popis svojih želja na seoskoj tarabi, a ne kao odraz stvarnog stanja. Predsjednik Milanović pak, koji se donedavno zalagao da se šefa države bira u Saboru, sada prijeti da će se i vojskom suprotstaviti dolasku državnih inspekcija koje provjeravaju korištenje Covid-potvrda. U svakom slučaju, njih dvojica nisu kapacitirana da mijenjaju sadržaj državne politike i razvoja kakav bi bio potreban. Dakle, inicijative se trebaju očekivati s drugih strana, što se, srećom, i događa. Evropska komisija pojavila se s inicijativom da se u Evropskoj uniji uvede pravedniji režim kolektivnih ugovora, što je izgleda naišlo na plodno tlo u Banskim dvorima. Doduše, tiražne dnevne novine to objavljuju pod ironičnim naslovom "Zemlju koja je bila kolijevka samoupravljanja sad EU tjera da radnike štiti kao Švedska". Ali nema veze. Sama želja Plenkovićeve vlade da uvede više standarde socijalne i ekonomske zaštite, što bi se navodno ostvarilo novim Zakonom o radu sljedeće godine, za pohvalu je i uvelike ispunjava praznine u sadržaju hrvatske državne politike o kojima ovdje govorimo. Eto, na tom novom sadržaju trebalo bi graditi identitet nove hrvatske države, s kojim se ona može dičiti bez obzira na to odakle inicijativa za to dolazila. To je utoliko važnije što su kolektivni ugovori u Hrvatskoj praktički presahnuli i ograničili se isključivo na javni sektor, dok privatni to izbjegava kao nešto kužno i štetno.
Slučajno ili ne, ovih se dana pojavio prvi nastavak serije Dalibora Matanića "Područje bez signala". Nisam ga vidio, ali sam pročitao istoimenu knjigu Roberta Perišića koja je ispisana kao svojevrsna oda radu i radničkom samoupravljanju, što ne mora puno značiti, ali ako znači i samo toliko da se pomakne slika s omraženog socijalizma, i to je već nešto. Naravno da povratak u prošlost, i kada je najbolja bila, nije jamstvo da će se uspjeti, pa čisto sumnjam da će obećanih 200.000 kuna vratiti iseljene Hrvate iz Irske ili Njemačke. Ali ipak je bolje vraćati se u bolju nego goru prošlost, za što je dobar primjer sadašnji odnos Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.
Službeni Zagreb uvijek je reklamirao sebe kao najboljeg poznavatelja prilika u BiH, što je, doduše, zaista točno, ali je na te prilike utjecao puno više loše nego dobro. To se sada, u potpuno izmijenjenim okolnostima u odnosu na devedesete, zbilja i ponavlja. Hrvatska se danas pokazuje kao najveći remetilački faktor u stabiliziranju stanja u BiH, veći i od Srbije, jer je onamo preko najnovijih svađa Milanovića i Plenkovića preselila glavno žarište unutarhrvatskog sučeljavanja koje dovodi do granice unutardržavnog raskola koji se više ne može kontrolirati. Njih dvojica donedavno su imala dosta usuglašene stavove prema BiH bazirane na tvrdoglavom inzistiranju na konstitutivnosti hrvatskog naroda, iako ta konstitutivnost više nigdje ne postoji, uključujući i Hrvatsku. Ali onda je Milanović sve to dignuo stepenicu više, praktički optužujući Plenkovića da je eksponent "sarajevskog unitarizma", iako nije jasno zašto bi taj unitarizam bio manje legitiman od srpskog i hrvatskog separatizma.
Uostalom, zapadne demokracije koje su navodni putokaz Hrvatskoj u pravilu su unitarne države koje jedva da priznaju poneke nacionalne manjine, o konstitutivnim narodima da ne govorimo, pa im Milanović i Plenković ne zamjeraju demokratski deficit kao u slučaju BiH. Čak je i Katolička crkva u BiH ne tako davno pokušala izaći iz kvadrature kruga unitarno-neunitarno predloživši vrlo razuman novi ustavni model u kojem nijedan narod ne bi mogao majorizirati ostale, ali to je otišlo u gluhe uši. Milanović i Plenković nastavljaju koristiti BiH kao rezervnu bojišnicu za unutarkućne obračune, kao što, uostalom, BiH tretiraju kao rezervnu domovinu Hrvata iz matične države, što je duboko štetno za BiH jer joj se time okljaštruje ili čak oduzima državni subjektivitet.
Eto, na samo dva primjera pokušavamo pokazati da ova zemlja ima kamo dalje i da na tome može graditi svoj identitet. Uvjetno rečeno, to podrazumijeva jedan korak unatrag i jedan korak unaprijed. Korak unatrag znači povratak u zonu socijalne sigurnosti koja je značila i doba najvećeg ekonomskog prosperiteta. Korak unaprijed je čuvati partnerske odnose s istočnim susjedima, posebno s BiH, s kojom Hrvatska ima granicu dužu od hiljadu kilometara, i to ne samo zbog integriteta te zemlje, nego i iz vlastitih interesa. Ako naime BiH ostane trajno izvan evropskih integracija, Hrvatska samu sebe osuđuje na neuspjeh vlastite šengenizacije, tj. na to da će trajno ostati vojna krajina Evropske unije.
Ali ona trenutno ima državno vodstvo koje očito toga nije svjesno, nego čini sve obratno od interesa BiH, ali i vlastite države. To je klasičan primjer toga da Plenković i posebno Milanović žrtvuju državne interese zbog svojih petparačkih političkih interesa, i to je njihova kardinalna neodgovornost koje se jednostavno ne mogu otresti.
portalnovosti
Zbog svojih petparačkih interesa žrtvuju one državne – Milanović i Plenković (foto Hrvoje Jelavić/PIXSELL)
Što je hrvatska politika danas, to malo tko zna, a i ne može znati. Sigurno se još sjećate velikih kampanja kojima se htjelo naglasiti vidljivost i prepoznatljivost te državne politike, ali sve se svelo na parafrazu turističkih slogana tipa "Mala zemlja za veliki odmor", od čega je bilo male ili nikakve koristi. Falio je sadržaj tih novih promjena, a njega nema ni danas. Jednostavno, novo društvo traži i novi vokabular, a toga nema, niti se to može domislicama spomenutog tipa. Doduše, dio toga može se objasniti prokletstvom ostvarenih želja, jer je Hrvatska u relativno kratkom vremenu ostvarila glavne ciljeve – ukinula socijalizam, ostvarila državnu samostalnost i ušla u glavne političke i vojne strukture Europe i cijeloga svijeta. I što sada? Može izgledati da je došla do zida preko kojeg ne može dalje, ali naravno, dalje ima. Najkraće rečeno, to dalje sastoji se u tome da se od jedne neuspješne i besperspektivne zemlje napravi uspješna i perspektivna. Ali to treba znati, a današnje državno čelništvo zemlje to očito ne zna.
Premijer Plenković opisuje stanje u zemlji kao naštiman popis svojih želja na seoskoj tarabi, a ne kao odraz stvarnog stanja. Predsjednik Milanović pak, koji se donedavno zalagao da se šefa države bira u Saboru, sada prijeti da će se i vojskom suprotstaviti dolasku državnih inspekcija koje provjeravaju korištenje Covid-potvrda. U svakom slučaju, njih dvojica nisu kapacitirana da mijenjaju sadržaj državne politike i razvoja kakav bi bio potreban. Dakle, inicijative se trebaju očekivati s drugih strana, što se, srećom, i događa. Evropska komisija pojavila se s inicijativom da se u Evropskoj uniji uvede pravedniji režim kolektivnih ugovora, što je izgleda naišlo na plodno tlo u Banskim dvorima. Doduše, tiražne dnevne novine to objavljuju pod ironičnim naslovom "Zemlju koja je bila kolijevka samoupravljanja sad EU tjera da radnike štiti kao Švedska". Ali nema veze. Sama želja Plenkovićeve vlade da uvede više standarde socijalne i ekonomske zaštite, što bi se navodno ostvarilo novim Zakonom o radu sljedeće godine, za pohvalu je i uvelike ispunjava praznine u sadržaju hrvatske državne politike o kojima ovdje govorimo. Eto, na tom novom sadržaju trebalo bi graditi identitet nove hrvatske države, s kojim se ona može dičiti bez obzira na to odakle inicijativa za to dolazila. To je utoliko važnije što su kolektivni ugovori u Hrvatskoj praktički presahnuli i ograničili se isključivo na javni sektor, dok privatni to izbjegava kao nešto kužno i štetno.
Slučajno ili ne, ovih se dana pojavio prvi nastavak serije Dalibora Matanića "Područje bez signala". Nisam ga vidio, ali sam pročitao istoimenu knjigu Roberta Perišića koja je ispisana kao svojevrsna oda radu i radničkom samoupravljanju, što ne mora puno značiti, ali ako znači i samo toliko da se pomakne slika s omraženog socijalizma, i to je već nešto. Naravno da povratak u prošlost, i kada je najbolja bila, nije jamstvo da će se uspjeti, pa čisto sumnjam da će obećanih 200.000 kuna vratiti iseljene Hrvate iz Irske ili Njemačke. Ali ipak je bolje vraćati se u bolju nego goru prošlost, za što je dobar primjer sadašnji odnos Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.
Službeni Zagreb uvijek je reklamirao sebe kao najboljeg poznavatelja prilika u BiH, što je, doduše, zaista točno, ali je na te prilike utjecao puno više loše nego dobro. To se sada, u potpuno izmijenjenim okolnostima u odnosu na devedesete, zbilja i ponavlja. Hrvatska se danas pokazuje kao najveći remetilački faktor u stabiliziranju stanja u BiH, veći i od Srbije, jer je onamo preko najnovijih svađa Milanovića i Plenkovića preselila glavno žarište unutarhrvatskog sučeljavanja koje dovodi do granice unutardržavnog raskola koji se više ne može kontrolirati. Njih dvojica donedavno su imala dosta usuglašene stavove prema BiH bazirane na tvrdoglavom inzistiranju na konstitutivnosti hrvatskog naroda, iako ta konstitutivnost više nigdje ne postoji, uključujući i Hrvatsku. Ali onda je Milanović sve to dignuo stepenicu više, praktički optužujući Plenkovića da je eksponent "sarajevskog unitarizma", iako nije jasno zašto bi taj unitarizam bio manje legitiman od srpskog i hrvatskog separatizma.
Uostalom, zapadne demokracije koje su navodni putokaz Hrvatskoj u pravilu su unitarne države koje jedva da priznaju poneke nacionalne manjine, o konstitutivnim narodima da ne govorimo, pa im Milanović i Plenković ne zamjeraju demokratski deficit kao u slučaju BiH. Čak je i Katolička crkva u BiH ne tako davno pokušala izaći iz kvadrature kruga unitarno-neunitarno predloživši vrlo razuman novi ustavni model u kojem nijedan narod ne bi mogao majorizirati ostale, ali to je otišlo u gluhe uši. Milanović i Plenković nastavljaju koristiti BiH kao rezervnu bojišnicu za unutarkućne obračune, kao što, uostalom, BiH tretiraju kao rezervnu domovinu Hrvata iz matične države, što je duboko štetno za BiH jer joj se time okljaštruje ili čak oduzima državni subjektivitet.
Eto, na samo dva primjera pokušavamo pokazati da ova zemlja ima kamo dalje i da na tome može graditi svoj identitet. Uvjetno rečeno, to podrazumijeva jedan korak unatrag i jedan korak unaprijed. Korak unatrag znači povratak u zonu socijalne sigurnosti koja je značila i doba najvećeg ekonomskog prosperiteta. Korak unaprijed je čuvati partnerske odnose s istočnim susjedima, posebno s BiH, s kojom Hrvatska ima granicu dužu od hiljadu kilometara, i to ne samo zbog integriteta te zemlje, nego i iz vlastitih interesa. Ako naime BiH ostane trajno izvan evropskih integracija, Hrvatska samu sebe osuđuje na neuspjeh vlastite šengenizacije, tj. na to da će trajno ostati vojna krajina Evropske unije.
Ali ona trenutno ima državno vodstvo koje očito toga nije svjesno, nego čini sve obratno od interesa BiH, ali i vlastite države. To je klasičan primjer toga da Plenković i posebno Milanović žrtvuju državne interese zbog svojih petparačkih političkih interesa, i to je njihova kardinalna neodgovornost koje se jednostavno ne mogu otresti.
portalnovosti
