Aritmetika politike: Kandidacijski cirkus

Hajde da se napokon dogodilo da su Hrvatska i Slovenija u nečemu suglasne. Zagreb i Ljubljana traže od Bruxellesa da se u ubrzani kandidacijski postupak Ukrajine i Moldavije za članstvo u Evropskoj uniji uključi i Bosna i Hercegovina. Doduše, nisu to učinili zajedničkim saopćenjem što bi bilo puno efektnije, nego svaka svojom aplikacijom, a one se u bitnim detaljima i razlikuju. Hrvatska i dalje opsesivno inzistira na izmjeni izbornog zakona Bosne i Hercegovine, iako nitko ne zna što to zapravo podrazumijeva osim popisa stanovništva koji bi bio ugrađen u Ustav. Slovenija pak uopće ne spominje promjenu izbornog zakona jer to ne spada u zonu njenih interesa pa onda ne osjeća ni potrebu da se o tome izjašnjava. Ipak, relativno suglasno stajalište dvije zemlje ima svoju težinu. Ono postavlja pitanje evropeizacije zapadnog Balkana, otvoreno još prije puna dva desetljeća na takozvanom Zagrebačkom samitu. Koja je razlika između Ukrajine, Moldavije i Bosne i Hercegovine? Oh, itekako velika. U klasične definicije država spada to da su funkcionalne i, što je još važnije, da imaju priznate ili barem poznate državne granice. BiH bez sumnje nije funkcionalna država. Štoviše, klecavo hoda rubom raspada, ali su joj barem vanjske granice priznate i poznate. Nasuprot tome, Ukrajina i Moldavija nemaju takve granice, a nije ni jasno gdje će na kraju završiti. Svojedobno je i Gruzija bila u tom planu proširenja. No nakon što je podinteligentna američka lutka na koncu Sakašvili odlučio napasti Južnu Osetiju i dobio po repu više nego Ukrajinci i Rusi u sadašnjem ukrajinskom ratu, tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel praktično je zabranila da se ta tema otvara. To po svemu sudeći ostaje aktualno i danas. Tako je to ispalo iz prvog plana i nema puno izgleda da se vrati.

Možda bi jedino rješenje bilo da se postjugoslavenske državice samoorganiziraju u neku vrstu samoodržive asocijacije, ali problem je što su njihovi ratovi devedesetih samo odgođeni, ali ne i uklonjeni

Što se tiče zapadnog Balkana pitanje proširenja posebno je aktualno u slučaju Sjeverne Makedonije i Albanije. One zadovoljavaju glavninu kriterija za kandidaturu u EU-u, ali je Skoplje žrtva kapricioznog inaćenja prvih susjeda, najprije Grčke, a sada i Bugarske, koje očito ne može riješiti vlastitim snagama. Zato je tu posebna odgovornost Unije koja nije pokazala dovoljno interesa pa ni želje da se efikasno uplete. To sada pokazuje i ova zbrka oko kandidature Ukrajine, Moldavije i Bosne i Hercegovine, što samo potvrđuje konfuziju Bruxellesa oko toga gdje se i kada EU treba proširivati. Očito je, naime, da posebno Ukrajina ulazi u prošireno dvorište EU-a kako se ne bi baš išlo na otvorenu natoizaciju kao u slučaju Švedske i Finske, ali ne bi bilo ni predaleko od toga. Najapsurdnija situacija dogodila se sa Sjevernom Makedonijom koja je svojedobno prednjačila u približavanju Bruxellesu, ali toga se danas nitko ni ne sjeća. Ukratko, Evropska unija je pustila niz prljavu vodu indolencije i nekompetentnosti zapadni Balkan, a ima neke cinične pravednosti u tome da se, što je više to radila, i sama balkanizirala u smislu sve većih antagonizama, uključujući ratne, koji su uostalom već i počeli. Tu nevinih nema. Na početku teksta pohvalili smo Sloveniju i Hrvatsku, ali i one su mogle više. Recimo, dobrostojeća Slovenija mogla je subvencioniranim kreditima pomoći obnovi BiH, a Hrvatska je mogla, a ne samo i morala, raditi na multinacionalnoj toleranciji kako Željko Komšić ne bi morao dokazivati da je Hrvat iz katoličke obitelji i tako pokazati da je jednakopravan hadezeovom šefu svih šefova Draganu Čoviću.

Drugim riječima, ignoriranje zapadnog Balkana prelijeva se izvana prema unutra i obratno i tu se jednostavno ne vidi nikakva pozitivna perspektiva. Možda bi jedino rješenje bilo da se postjugoslavenske državice samoorganiziraju u neku vrstu samoodržive asocijacije, ali problem je što su njihovi ratovi devedesetih samo odgođeni, ali ne i uklonjeni. Uostalom, sve one su premrežene partitokratskom korupcijom, pa kada bi i postojala želja da se nešto promijeni kapaciteta za to jednostavno nema. Tako je u bespovrat propala izvorna ideja EU-a da obuhvati sve zemlje evropske geografske pripadnosti, uključujući Tursku koja je to samo malim dijelom, što bespovratno unazađuje ideju evropskog zajedništva bez izgleda da se to bitno promijeni. To ujedno znači da Evropa, koja je zamišljena kao oaza mirotvorstva i pomirenja bivših zaraćenih strana, postaje i sama krizno žarište u kojem se mogu obnoviti nova ratišta. U tom smislu ona je sve sličnija Sjedinjenim Državama koja ta žarišta redovito obnavljaju, a djelomično je i "sovjetizirana" odgrizanjem dijelova drugih država na regionalnoj razini, što u svjetlu najnovijih događaja upravo gledamo. Najkraće rečeno, Evropa više nije mirotvorna tampon zona između Zapada i Istoka, nego se i sama uključila u blokovsko svrstavanje i raskusurivanje. Naravno da u tom kontekstu BiH i ostale balkanske zemlje ne znače puno ili ne znače ništa. Riječ je o malim i siromašnim zemljama, napola demografski devastiranima, kojima bi već i zbog humanitarnih razloga trebalo pomoći. Osim toga, moguće je da se ondje otvore i nova ratna žarišta, srećom ograničena jer su se ratovi devedesetih vodili na vojnoj akumulaciji bivše JNA koja danas više uglavnom ne postoji. Tada bi Unija ipak nešto morala napraviti, iako se sposobnosti i želje za to sada ne vidi. No EU se prema zapadnom Balkanu odnosi kao prema crnoj rupi koja iz nje više isisava nego usisava i to je fatalna dvojba Bruxellesa. To više nije samo problem Sarajeva, Skoplja ili Beograda koji ne znaju u koji će džep biti stavljeni, nego i Bruxellesa koji džepari oko svojih osnovnih principa, a to je da evropska ideja bude primijenjena i na krajnji jugoistočni dio evropskog kontinenta. Da li to znači da je ideja osnivača EU-a definitivno pokopana, to će se još vidjeti, ali nema sumnje da su glavne pripreme za sprovod već obavljene. Ukratko, ovaj kandidacijski cirkus otvara previše važnih pitanja, a neka od njih traže urgentan odgovor.

portalnovosti