Treba pozdraviti odluku Plenkovićeve vlade da direktno upumpava novac u sjevernu Hrvatsku i drugdje jer se time otplaćuje barem dio dugova iz doba pljačkaške privatizacije. Usto, to barem u tragovima podsjeća na kejnzijanske mjere koje poduzimaju i zapadne zemlje
Premijer Plenković u Varaždinu, na potpisivanju Razvojnog sporazuma za sjeverozapadnu Hrvatsku (foto Vjeran Žganec Rogulja/PIXSELL)
Novac i kako ga trošiti. To je ako ne glavno, onda svakako jedno od glavnih pitanja današnjeg bitno promijenjenog svijeta. U to se uklopila i Hrvatska, čija je Vlada ovih dana donijela odluku o upumpavanju 15 milijardi kuna u županije sjeverne Hrvatske, i to ne zato što su siromašne, nego nadprosječno bogate, što znači da to ima više razvojnu nego socijalnu funkciju. Pa ipak, to bi se do prije samo nekoliko godina tretiralo kao grijeh na račun "evanđelja" neoliberalne ekonomije koja je službena ideologija današnjeg kapitalizma. Svejedno, ovo ulaganje ima svoju unutrašnju logiku, bez obzira na to što rezultati obnove potresom pogođenih dijelova Hrvatske, blago rečeno, izazivaju skepsu.
Činjenica je naime da je struktura kriznih situacija današnjeg kapitalizma (klimatske promjene, globalno ekonomsko zaostajanje, pandemija) takva da joj privatni sektor nije dorastao i to može riješiti samo država. Najbolja ilustracija toga je usporedba odnedavno pomodnih smiješno-tužnih turističkih putovanja u svemir i lansiranja supermoćnog teleskopa koja precizno pokazuje gdje je plafon privatne inicijative, a gdje ozbiljnih državnih agencija. Dakle, država na velika vrata ulazi u svijet ekonomije, što je ne samo razumljivo nego i opravdano. Uostalom, ako se vratimo na razinu Hrvatske, vidjet ćemo da je Plenkovićeva vlada uspješno subvencionirala spašavanje radnih mjesta u doba koronavirusa, što su radile i druge evropske države. Nije im pritom smetalo što je Evropa bliže konfederalnom nego federalnom modelu uređenja, kao SAD koji ima toliko jake centralne monetarne institucije da federalna banka (FED) jednostavno štampa novac kada ga nema dovoljno na tržištu, dok je s Europom ipak nešto drukčije. Ona je bliže konfederalnom modelu vlasti, ali i ona štampa novac i upumpava ga u strategijske razvojne programe i to u velikim količinama.
To znači da se odumrli duh tzv. kejnzijanizma vraća u život, iako je izgledalo da je definitivno mrtav. Spomenuti pojam izvedenica je iz imena Johna Maynarda Keynesa, poznatog britanskog ekonomista koji je najveći trag ostavio u SAD-u jer je bio jedan od idejnih tvoraca njudilovske obnove nakon velike krize između dva svjetska rata, pa i zagovornik javnih radova (znamenita je njegova izjava da je bolje da radnici prebacuju hrpu zemlje s jednog na drugo mjesto nego da ne rade ništa).
No glavna inspiracija njegove ekonomske filozofije bila je da se država aktivno uključi u maticu ekonomskog života, da ojačaju sindikati i da općenito dođe do socijalno uravnoteženijeg društva nego što je ono bilo. To je dalo rezultata jer je zapadni kapitalizam poslije toga doživio najveći prosperitet koji je do tada viđen. Ali zatim je kejnzijanizam polako napuštan, da bi ga definitivno potopili Ronald Reagan i Margaret Thatcher koji su uveli koncept ultrakapitalizma što je, u krajnjoj liniji, i dovelo do teške krize kapitalizma 2008. godine. Jasno je da Keynes nije bio motiviran uništavanjem američkog kapitalizma, naprotiv, bio je motiviran njegovim samospašavanjem, ali također je jasno da ga je usmjeravao prema, nazovimo ga tako, kapital-socijalizmu, kakav postoji na sjeveru Evrope i čini ga jednim od najbogatijih na svijetu.
Naravno, bilo bi dobro da i spomenuto ulaganje u sjever Hrvatske bude putokaz da istim smjerom krene i Hrvatska. Ali naš problem je što je država bila daleko uključenija u uništavanje nego spašavanje ekonomije i društva, tako da je nad njom, logično, stvoren oblak dubokog nepovjerenja, koji seže od stanja u pravosuđu preko obnove nakon potresa do, evo, epidemioloških mjera protiv koronavirusa. Stvoreno je stanje moralne uzbune nad svime što država radi, pa čak i onda kada za to ne postoje najuvjerljiviji razlozi. Tako se ovih dana na naslovnice dnevnih novina dokotrljala vijest da saborske stranke troše na zaposlenike 25 milijuna kuna, ali na unutrašnjim stranicama nekih od njih pojavilo se upozorenje kako nije važno koliko Sabor troši nego i koliko kvalitetno obavlja svoju funkciju.
Također čitamo da Njemački Bundestag zapošljava na desetine stručnih savjetnika, a uz to svaki zastupnik ima vlastiti suradnički tim (samo našijenac Josip Juratović u svom timu ima sedmoricu), što u hrvatskom slučaju jednostavno ne postoji. Nijedan saborski zastupnik nema vlastiti savjetnički tim, a i najveće političke stranke imaju samo tri-četiri stručna savjetnika, i to nijednoga iz oblasti ekonomije, financija ili agronomije i regionalnog razvoja. Tu prednjači Most koji zapošljava tri "stručnjaka", profesora književnosti, filozofkinju i teologa, ali to ne kvari bitno prosjek jer ni u ostalim strankama stvari nisu bolje. Zato ovaj razumno upozoravajući tekst završava konstatacijom da Hrvatska nema skupi Sabor, nego jeftinu kulisu parlamenta.
Dakako, u realnom životu jeftinije često ispadne skuplje, a u ovom slučaju baš o tome se radi. Ne treba, naime, puno dokazivati da je Sabor u suradnji s vrhom izvršne vlasti glavni krivac za neke od najštetočinskijih promjena, na prvom mjestu Zakona o privatizaciji koji je devastirao, umalo i uništio zemlju. Od onda do danas srozalo se povjerenje u hrvatske državne institucije tako da neka novija istraživanja govore da Hrvati imaju veće povjerenje u evropske nego u domaće institucije. To je tim gore što hrvatsko javno mnijenje nije baš nešto što bi čovjek polizao s prstiju, o čemu najbolje govori masovni bojkot cijepljenja i drugih epidemioloških mjera. Tako sinjski gradonačelnik Miro Bulj ne mari što će platiti poneku paricu za kršenje tih mjera jer zna da će od toga imati političke koristi. Istinabog, ni Evropska unija nije nešto za prste polizati, za što ima puno primjera. Ostanimo samo na onome da nema ni sposobnosti ni volje da uravnoteži razvoj između svog bogatog sjevera i siromašnog juga.
U svakom slučaju, upumpavanje novca Plenkovićeve vlade u sjever Hrvatske, ranije u istočnu Slavoniju i drugdje zaslužuje podršku iz dva razloga. Prvi je što se time otplaćuje barem dio preteških političkih i moralnih dugova iz doba privatizacije. Drugi je što to ima crtu kejnzijanskih promjena kojima naginju i druge zapadne zemlje, uključujući najbogatiju. Naravno, nema jamstva da će ovaj kapital-socijalistički eksperiment uspjeti, pa čak ni toga da je time uopće inspiriran. Ali ni sve Keynesove ideje nisu prihvaćene. Jedna od glavnih je bila da se intervalutarnim balansiranjem spriječi da bogate izvozne države profitiraju na račun siromašnijih uvoznih, ali to nije prihvaćeno. To govori da pred kejnzijanskom idejom stoji još širok prostor koji treba zauzeti. Što se pak Hrvatske tiče, taj prostor je golem, praktički neizmjeran.
portalnovosti
Premijer Plenković u Varaždinu, na potpisivanju Razvojnog sporazuma za sjeverozapadnu Hrvatsku (foto Vjeran Žganec Rogulja/PIXSELL)
Novac i kako ga trošiti. To je ako ne glavno, onda svakako jedno od glavnih pitanja današnjeg bitno promijenjenog svijeta. U to se uklopila i Hrvatska, čija je Vlada ovih dana donijela odluku o upumpavanju 15 milijardi kuna u županije sjeverne Hrvatske, i to ne zato što su siromašne, nego nadprosječno bogate, što znači da to ima više razvojnu nego socijalnu funkciju. Pa ipak, to bi se do prije samo nekoliko godina tretiralo kao grijeh na račun "evanđelja" neoliberalne ekonomije koja je službena ideologija današnjeg kapitalizma. Svejedno, ovo ulaganje ima svoju unutrašnju logiku, bez obzira na to što rezultati obnove potresom pogođenih dijelova Hrvatske, blago rečeno, izazivaju skepsu.
Činjenica je naime da je struktura kriznih situacija današnjeg kapitalizma (klimatske promjene, globalno ekonomsko zaostajanje, pandemija) takva da joj privatni sektor nije dorastao i to može riješiti samo država. Najbolja ilustracija toga je usporedba odnedavno pomodnih smiješno-tužnih turističkih putovanja u svemir i lansiranja supermoćnog teleskopa koja precizno pokazuje gdje je plafon privatne inicijative, a gdje ozbiljnih državnih agencija. Dakle, država na velika vrata ulazi u svijet ekonomije, što je ne samo razumljivo nego i opravdano. Uostalom, ako se vratimo na razinu Hrvatske, vidjet ćemo da je Plenkovićeva vlada uspješno subvencionirala spašavanje radnih mjesta u doba koronavirusa, što su radile i druge evropske države. Nije im pritom smetalo što je Evropa bliže konfederalnom nego federalnom modelu uređenja, kao SAD koji ima toliko jake centralne monetarne institucije da federalna banka (FED) jednostavno štampa novac kada ga nema dovoljno na tržištu, dok je s Europom ipak nešto drukčije. Ona je bliže konfederalnom modelu vlasti, ali i ona štampa novac i upumpava ga u strategijske razvojne programe i to u velikim količinama.
To znači da se odumrli duh tzv. kejnzijanizma vraća u život, iako je izgledalo da je definitivno mrtav. Spomenuti pojam izvedenica je iz imena Johna Maynarda Keynesa, poznatog britanskog ekonomista koji je najveći trag ostavio u SAD-u jer je bio jedan od idejnih tvoraca njudilovske obnove nakon velike krize između dva svjetska rata, pa i zagovornik javnih radova (znamenita je njegova izjava da je bolje da radnici prebacuju hrpu zemlje s jednog na drugo mjesto nego da ne rade ništa).
No glavna inspiracija njegove ekonomske filozofije bila je da se država aktivno uključi u maticu ekonomskog života, da ojačaju sindikati i da općenito dođe do socijalno uravnoteženijeg društva nego što je ono bilo. To je dalo rezultata jer je zapadni kapitalizam poslije toga doživio najveći prosperitet koji je do tada viđen. Ali zatim je kejnzijanizam polako napuštan, da bi ga definitivno potopili Ronald Reagan i Margaret Thatcher koji su uveli koncept ultrakapitalizma što je, u krajnjoj liniji, i dovelo do teške krize kapitalizma 2008. godine. Jasno je da Keynes nije bio motiviran uništavanjem američkog kapitalizma, naprotiv, bio je motiviran njegovim samospašavanjem, ali također je jasno da ga je usmjeravao prema, nazovimo ga tako, kapital-socijalizmu, kakav postoji na sjeveru Evrope i čini ga jednim od najbogatijih na svijetu.
Naravno, bilo bi dobro da i spomenuto ulaganje u sjever Hrvatske bude putokaz da istim smjerom krene i Hrvatska. Ali naš problem je što je država bila daleko uključenija u uništavanje nego spašavanje ekonomije i društva, tako da je nad njom, logično, stvoren oblak dubokog nepovjerenja, koji seže od stanja u pravosuđu preko obnove nakon potresa do, evo, epidemioloških mjera protiv koronavirusa. Stvoreno je stanje moralne uzbune nad svime što država radi, pa čak i onda kada za to ne postoje najuvjerljiviji razlozi. Tako se ovih dana na naslovnice dnevnih novina dokotrljala vijest da saborske stranke troše na zaposlenike 25 milijuna kuna, ali na unutrašnjim stranicama nekih od njih pojavilo se upozorenje kako nije važno koliko Sabor troši nego i koliko kvalitetno obavlja svoju funkciju.
Također čitamo da Njemački Bundestag zapošljava na desetine stručnih savjetnika, a uz to svaki zastupnik ima vlastiti suradnički tim (samo našijenac Josip Juratović u svom timu ima sedmoricu), što u hrvatskom slučaju jednostavno ne postoji. Nijedan saborski zastupnik nema vlastiti savjetnički tim, a i najveće političke stranke imaju samo tri-četiri stručna savjetnika, i to nijednoga iz oblasti ekonomije, financija ili agronomije i regionalnog razvoja. Tu prednjači Most koji zapošljava tri "stručnjaka", profesora književnosti, filozofkinju i teologa, ali to ne kvari bitno prosjek jer ni u ostalim strankama stvari nisu bolje. Zato ovaj razumno upozoravajući tekst završava konstatacijom da Hrvatska nema skupi Sabor, nego jeftinu kulisu parlamenta.
Dakako, u realnom životu jeftinije često ispadne skuplje, a u ovom slučaju baš o tome se radi. Ne treba, naime, puno dokazivati da je Sabor u suradnji s vrhom izvršne vlasti glavni krivac za neke od najštetočinskijih promjena, na prvom mjestu Zakona o privatizaciji koji je devastirao, umalo i uništio zemlju. Od onda do danas srozalo se povjerenje u hrvatske državne institucije tako da neka novija istraživanja govore da Hrvati imaju veće povjerenje u evropske nego u domaće institucije. To je tim gore što hrvatsko javno mnijenje nije baš nešto što bi čovjek polizao s prstiju, o čemu najbolje govori masovni bojkot cijepljenja i drugih epidemioloških mjera. Tako sinjski gradonačelnik Miro Bulj ne mari što će platiti poneku paricu za kršenje tih mjera jer zna da će od toga imati političke koristi. Istinabog, ni Evropska unija nije nešto za prste polizati, za što ima puno primjera. Ostanimo samo na onome da nema ni sposobnosti ni volje da uravnoteži razvoj između svog bogatog sjevera i siromašnog juga.
U svakom slučaju, upumpavanje novca Plenkovićeve vlade u sjever Hrvatske, ranije u istočnu Slavoniju i drugdje zaslužuje podršku iz dva razloga. Prvi je što se time otplaćuje barem dio preteških političkih i moralnih dugova iz doba privatizacije. Drugi je što to ima crtu kejnzijanskih promjena kojima naginju i druge zapadne zemlje, uključujući najbogatiju. Naravno, nema jamstva da će ovaj kapital-socijalistički eksperiment uspjeti, pa čak ni toga da je time uopće inspiriran. Ali ni sve Keynesove ideje nisu prihvaćene. Jedna od glavnih je bila da se intervalutarnim balansiranjem spriječi da bogate izvozne države profitiraju na račun siromašnijih uvoznih, ali to nije prihvaćeno. To govori da pred kejnzijanskom idejom stoji još širok prostor koji treba zauzeti. Što se pak Hrvatske tiče, taj prostor je golem, praktički neizmjeran.
portalnovosti
