Ni vlast ni opozicija nisu se pokazale doraslima sadašnjoj krizi, a sada im se pridružila i elita zdravstva. Ona je evidentno bila žrtva stranačke politizacije, ali sada gledamo jednako štetnu "medicinizaciju" politike, jer iz te elite dolaze tako glupavo proturječne dijagnoze da to može samo pogoršati stanje
To je ono što se kaže – za dlaku. Plenkovićeva vlada nedavno je donijela odluku o pojačanoj zaštiti prostora na Markovom trgu, i odluka je, gledano na prvu, razumljiva i opravdana. Motivirana je mitraljiranjem Banskih dvora i pokušajem ubojstva jednog policajca, i tu nikakvi zašto zbilja ne stoje. Pucalo se, brate, po uzoru na kalifatske fanatike po ugaonim kamenovima najviše državne vlasti, što treba više da se policiji daju ovlasti za mišićavo odgurivanje, ako treba i pendrečenje, nasilnih prosvjednika. Ali, ako to pogledaš iz drugog kuta odmah vidiš da takvih nasilnih nasrtaja na glavne institucije vlasti nikada nije bilo, dolazili su ondje galamljivi sindikati, prosvjetari, škverani i drugi i sve je završavalo na pitomoj dreci bez namjere da itko tu nekoga ubije, pa čak ni da ga gađa ozbiljnijim količinama trulog voća i povrća (iako su barem toliko zaslužili). Osim toga, ima tu još nešto, a vezano je uz spomenutu dlaku. Da je Plenkovićeva vlada kojim slučajem zabranila okupljanja na Markovom trgu, samo nekoliko dana ranije pod udar bi došao i demonstrativni izlazak združene lijevo-desne opozicije iz Sabora, što su učinili protestirajući jer vladajuća većina ne samo što nije prihvatila golemu većinu amandmana na budžet za 2021. godinu, nego ih nije htjela ni saslušati. Fuj, nećemo tome ni prisustvovati.
Da je, rekoh, došlo do Plenkovićevog lockdowna Markovog trga još se moglo dogoditi, jao nama, da policija rastjera skup pod vodstvom Grbina, Škore, Tomaševića i ostalih, čak i uz upotrebu sile, pa, bože sakloni, i pendreka. Ali, naravno, to nije dolazilo u obzir. Jeste da Plenković u posljednje vrijeme pokazuje sve izrazitije autoritarne crte. A njegove smiješno-tužne svađe u posljednje vrijeme s predsjednikom Milanovićem govore da on, kao i ovaj drugi, ne kontroliraju sebe čak i u situacijama koje padaju ispod razine posvađanih kumica s placa (tko je svojedobno iza leđa ogovarao Tuđmana ili tko ne poštuje tuđmanovske obljetnice Domovinskog rata kojima su ton davale proustaške frakcije HOS-ovaca). Ali, sve to u Plenkovićevom slučaju pada u vodu iz dva sasvim očita razloga. Prvo, on je dojenče Bruxellesa, koji gura Evropsku uniju u središte hrvatske politike ne samo kada nešto zaškripi (potresi, požari..), nego i kada je riječ o glavnim polugama ekonomskog razvoja (što podsjeća na vrijeme iz bivše Jugoslavije, kada su Hrvatska i Slovenija dizale kuku i motiku na Kosovo zbog tobožnjeg eksploatatorskog odnosa prema razvijenijim republikama, ali, evo, sada kada one "eksploatiraju" EU to mu dođe kao nešto najnormalnije na svijetu).
Drugim riječima, iako je sve arogantniji, Plenković nije toliko glup da bi kao vjerno gojenče Bruxellesa odjednom postao nekakav EU-Lukašenko, koji pljuje u tanjur iz kojeg jede. To je jedno. Drugo zbog čega upotreba sile protiv Grbina, Škore, Tomaševića i drugih ne dolazi u obzir jeste to da odbijanje amandmana opozicije, preko tristo njih, zapravo nije vrijedno ozbiljnog osvrta. Prvenstveno zato što su isto ili blizanački slično radile i vladajuće lijeve koalicije pod vodstvom SDP-a, koliko god se sada vadile da nije to bilo baš tako. Nego, molim te, kako? Drugo, tih tristotinjak amandmana nisu nikakva magna charta moderne Hrvatske nego naramak banalnih zahtjeva tipa asfaltirajte nam kilometar-dva seoskog puta ili popravite nam trafostanicu, otprilike tako nekako. Prelistao sam tu kupusaru od tristotinjak točaka i došao do poražavajućeg zaključka da čak i one koje imaju nekog smisla vise na rubu fijaska. Tako se od Plenkovićeve vlade tražilo da smanji financiranje katoličkog sveučilišta, ali u tako ništavnom iznosu da to izgleda, štono se kaže, kao kikiriki koji će Crkva podnijeti bez ikakvih problema. Tražilo se i da se poveća iznos za obrazovanje nacionalnih manjina, ali opet u tako niskom iznosu da također možeš govoriti samo o novom, ovaj put ćiriličnom kikirikiju. Napokon, zatražena je neka parica i za obnovu srušenih spomenika NOB-a, kojom bi možda moglo biti obnovljeno samo nekoliko njih, ostale stotine zaboravi.
Pazite, sve ovo došlo je iz radionice zeleno-lijeve koalicije, koja je i po meni trenutno najzrelije što imamo u Saboru, ali kada ovako izbliže pogledaš ispada da bi za nju bilo najprikladnije da za svoju himnu izabere pjesmu Mile Kekina "Mlohava ćuna". Jest, sve je tu što treba, ali ništa koliko treba. Mlohavo je jednostavno mlohavo. To ne znači da te mlohavosti ima samo ovdje, ima je još i više drugdje. Ovih dana iz SDP-a su žičanom ribačom oprali Milorada Pupovca što je glasanjem protiv amandmana amenovao da se za Bleiburg izdvoji više nego za antifašizam. Ozbiljna optužba, nema spora. Ali da bi ona bila stvarno, suštinski ozbiljna, trebalo bi zaboraviti, a zašto bismo, da je baš iz ove stranke kada je bila na vlasti potekao koloplet pravnih smicalica koje su otvorile put legalizaciji ustaškog znakovlja HOS-a, koje se održalo do današnjih dana. Zato, maknimo to iz fokusa ove priče, jer taj fokus pripada nečem drugom. To je potpuna nedoraslost sadašnje hrvatske političke klase da se nosi s krizama kakva je ova izazvana koronavirusom i koja se, kao neopranim epruvetama prenosi na gospodarstvo i na društvo u cjelini. Kao što se nije u stanju nositi s neprijepornim činjenicama iz prošlosti, ta je klasa još manje u stanju nositi s ovima iz sadašnjosti.
Štoviše, to je prešlo u zbrku kojoj jedva možeš naći presedana. Evo, uzmite ovo. Predsjednik Milanović usporedio je Covid-19 s karijesom, ali, vidi vraga, traži obavezno cijepljenje. S druge strane premijer Plenković nije za obavezno cijepljenje, iako koronavirus smatra pogubnim otprilike kao velikosrpsku agresiju, ali uz toliko popusta svojim crkvenim, braniteljskim, navijačkim i drugim saveznicima da ga je na kraju i sam dobio. I sada pokajnički izjavljuje da će se među prvima cijepiti kada vakcina uđe u upotrebu. Hvala na obraćenju, mlohavče. Ali, zasluženu kaznu ne može izbjeći. Sva ova zbrka nastala je evidentno iz politizacije zdravstva, jer je politika htjela biti pametnija od medicine, pa se broj zaraženih i umrlih ne broji više u desetinama, nego ih se zgrće lopatama u tisućama. To je ono kada se napravi teški nered u hijerarhiji kompetencija, pa ako je dosad bilo mučno gledati poraznu politizaciju medicine, sada je jednako mučno gledati i "medicinizaciju" politike. Tako neki od najuglednijih hrvatskih medicinara, s reputacijom i u svijetu, tvrde da Covid-19 tako brzo mutira da će uskoro ubiti samoga sebe. Dok drugi, jednako ugledni, smatraju da virus uopće ne mutira, što znači da će do daljnjega on prije ubijati nas nego mi njega.
Ovo mi sliči na sunovraćivanje medicine unatrag, kada su pijavice bile, kao, glavni medikament protiv mnogih bolesti, jer i sada nije u središtu zdravlje oboljelih, nego pijavice različitih politikantskih, farmaceutskih i drugih interesnih grupa koje se oko toga vrte.
portalnovosti
To je ono što se kaže – za dlaku. Plenkovićeva vlada nedavno je donijela odluku o pojačanoj zaštiti prostora na Markovom trgu, i odluka je, gledano na prvu, razumljiva i opravdana. Motivirana je mitraljiranjem Banskih dvora i pokušajem ubojstva jednog policajca, i tu nikakvi zašto zbilja ne stoje. Pucalo se, brate, po uzoru na kalifatske fanatike po ugaonim kamenovima najviše državne vlasti, što treba više da se policiji daju ovlasti za mišićavo odgurivanje, ako treba i pendrečenje, nasilnih prosvjednika. Ali, ako to pogledaš iz drugog kuta odmah vidiš da takvih nasilnih nasrtaja na glavne institucije vlasti nikada nije bilo, dolazili su ondje galamljivi sindikati, prosvjetari, škverani i drugi i sve je završavalo na pitomoj dreci bez namjere da itko tu nekoga ubije, pa čak ni da ga gađa ozbiljnijim količinama trulog voća i povrća (iako su barem toliko zaslužili). Osim toga, ima tu još nešto, a vezano je uz spomenutu dlaku. Da je Plenkovićeva vlada kojim slučajem zabranila okupljanja na Markovom trgu, samo nekoliko dana ranije pod udar bi došao i demonstrativni izlazak združene lijevo-desne opozicije iz Sabora, što su učinili protestirajući jer vladajuća većina ne samo što nije prihvatila golemu većinu amandmana na budžet za 2021. godinu, nego ih nije htjela ni saslušati. Fuj, nećemo tome ni prisustvovati.
Da je, rekoh, došlo do Plenkovićevog lockdowna Markovog trga još se moglo dogoditi, jao nama, da policija rastjera skup pod vodstvom Grbina, Škore, Tomaševića i ostalih, čak i uz upotrebu sile, pa, bože sakloni, i pendreka. Ali, naravno, to nije dolazilo u obzir. Jeste da Plenković u posljednje vrijeme pokazuje sve izrazitije autoritarne crte. A njegove smiješno-tužne svađe u posljednje vrijeme s predsjednikom Milanovićem govore da on, kao i ovaj drugi, ne kontroliraju sebe čak i u situacijama koje padaju ispod razine posvađanih kumica s placa (tko je svojedobno iza leđa ogovarao Tuđmana ili tko ne poštuje tuđmanovske obljetnice Domovinskog rata kojima su ton davale proustaške frakcije HOS-ovaca). Ali, sve to u Plenkovićevom slučaju pada u vodu iz dva sasvim očita razloga. Prvo, on je dojenče Bruxellesa, koji gura Evropsku uniju u središte hrvatske politike ne samo kada nešto zaškripi (potresi, požari..), nego i kada je riječ o glavnim polugama ekonomskog razvoja (što podsjeća na vrijeme iz bivše Jugoslavije, kada su Hrvatska i Slovenija dizale kuku i motiku na Kosovo zbog tobožnjeg eksploatatorskog odnosa prema razvijenijim republikama, ali, evo, sada kada one "eksploatiraju" EU to mu dođe kao nešto najnormalnije na svijetu).
Drugim riječima, iako je sve arogantniji, Plenković nije toliko glup da bi kao vjerno gojenče Bruxellesa odjednom postao nekakav EU-Lukašenko, koji pljuje u tanjur iz kojeg jede. To je jedno. Drugo zbog čega upotreba sile protiv Grbina, Škore, Tomaševića i drugih ne dolazi u obzir jeste to da odbijanje amandmana opozicije, preko tristo njih, zapravo nije vrijedno ozbiljnog osvrta. Prvenstveno zato što su isto ili blizanački slično radile i vladajuće lijeve koalicije pod vodstvom SDP-a, koliko god se sada vadile da nije to bilo baš tako. Nego, molim te, kako? Drugo, tih tristotinjak amandmana nisu nikakva magna charta moderne Hrvatske nego naramak banalnih zahtjeva tipa asfaltirajte nam kilometar-dva seoskog puta ili popravite nam trafostanicu, otprilike tako nekako. Prelistao sam tu kupusaru od tristotinjak točaka i došao do poražavajućeg zaključka da čak i one koje imaju nekog smisla vise na rubu fijaska. Tako se od Plenkovićeve vlade tražilo da smanji financiranje katoličkog sveučilišta, ali u tako ništavnom iznosu da to izgleda, štono se kaže, kao kikiriki koji će Crkva podnijeti bez ikakvih problema. Tražilo se i da se poveća iznos za obrazovanje nacionalnih manjina, ali opet u tako niskom iznosu da također možeš govoriti samo o novom, ovaj put ćiriličnom kikirikiju. Napokon, zatražena je neka parica i za obnovu srušenih spomenika NOB-a, kojom bi možda moglo biti obnovljeno samo nekoliko njih, ostale stotine zaboravi.
Pazite, sve ovo došlo je iz radionice zeleno-lijeve koalicije, koja je i po meni trenutno najzrelije što imamo u Saboru, ali kada ovako izbliže pogledaš ispada da bi za nju bilo najprikladnije da za svoju himnu izabere pjesmu Mile Kekina "Mlohava ćuna". Jest, sve je tu što treba, ali ništa koliko treba. Mlohavo je jednostavno mlohavo. To ne znači da te mlohavosti ima samo ovdje, ima je još i više drugdje. Ovih dana iz SDP-a su žičanom ribačom oprali Milorada Pupovca što je glasanjem protiv amandmana amenovao da se za Bleiburg izdvoji više nego za antifašizam. Ozbiljna optužba, nema spora. Ali da bi ona bila stvarno, suštinski ozbiljna, trebalo bi zaboraviti, a zašto bismo, da je baš iz ove stranke kada je bila na vlasti potekao koloplet pravnih smicalica koje su otvorile put legalizaciji ustaškog znakovlja HOS-a, koje se održalo do današnjih dana. Zato, maknimo to iz fokusa ove priče, jer taj fokus pripada nečem drugom. To je potpuna nedoraslost sadašnje hrvatske političke klase da se nosi s krizama kakva je ova izazvana koronavirusom i koja se, kao neopranim epruvetama prenosi na gospodarstvo i na društvo u cjelini. Kao što se nije u stanju nositi s neprijepornim činjenicama iz prošlosti, ta je klasa još manje u stanju nositi s ovima iz sadašnjosti.
Štoviše, to je prešlo u zbrku kojoj jedva možeš naći presedana. Evo, uzmite ovo. Predsjednik Milanović usporedio je Covid-19 s karijesom, ali, vidi vraga, traži obavezno cijepljenje. S druge strane premijer Plenković nije za obavezno cijepljenje, iako koronavirus smatra pogubnim otprilike kao velikosrpsku agresiju, ali uz toliko popusta svojim crkvenim, braniteljskim, navijačkim i drugim saveznicima da ga je na kraju i sam dobio. I sada pokajnički izjavljuje da će se među prvima cijepiti kada vakcina uđe u upotrebu. Hvala na obraćenju, mlohavče. Ali, zasluženu kaznu ne može izbjeći. Sva ova zbrka nastala je evidentno iz politizacije zdravstva, jer je politika htjela biti pametnija od medicine, pa se broj zaraženih i umrlih ne broji više u desetinama, nego ih se zgrće lopatama u tisućama. To je ono kada se napravi teški nered u hijerarhiji kompetencija, pa ako je dosad bilo mučno gledati poraznu politizaciju medicine, sada je jednako mučno gledati i "medicinizaciju" politike. Tako neki od najuglednijih hrvatskih medicinara, s reputacijom i u svijetu, tvrde da Covid-19 tako brzo mutira da će uskoro ubiti samoga sebe. Dok drugi, jednako ugledni, smatraju da virus uopće ne mutira, što znači da će do daljnjega on prije ubijati nas nego mi njega.
Ovo mi sliči na sunovraćivanje medicine unatrag, kada su pijavice bile, kao, glavni medikament protiv mnogih bolesti, jer i sada nije u središtu zdravlje oboljelih, nego pijavice različitih politikantskih, farmaceutskih i drugih interesnih grupa koje se oko toga vrte.
portalnovosti
